Jednom je jedan čovjek bio ljut na svoju trogodišnju kćer jer je potrošila rolu zlatnog papira za pakiranje poklona. Novca je bilo malo i otac se razljutio kada je malo dijete pokušalo tim papirom ukrasiti kutiju koju je stavila ispod božićnog drvca.

Slijedeće jutro, djevojčica je uzela zapakiranu kutiju i rekla, “Ovo je za tebe, tata.” Njemu je bilo neugodno zbog jučerašnje pretjerane reakcije te je poklon počeo s osmjehom raspakiravati. Međutim kad je otvorio kutiju i uvidio da je prazna, njegov se bijes ponovno rasplamsao.

Viknuo je na nju, “Zar ne znaš da kad nekome daješ poklon, u njemu bi nečega trebalo biti?”

Djevojčica ga pogleda sa suzama u očima i reče: “Ali, tata, kutija nije prazna. Puhala sam poljupce u nju dok se nije ispunila. Sve za tebe, tata…”

Otac je bio slomljen. Stavio je ruke oko svoje malene djevojčice i molio je da mu oprosti.

Priča se da je čovjek tu kutiju držao pokraj svog kreveta puno godina nakon ovog događaja i kadgod bi se osjećao obeshrabrenim, iz nje bi izvadio imaginarni poljubac i sjetio se ljubavi djeteta koje ga je tu stavilo.

U vrlo stvarnom smislu, svaki je čovjek dobio je zlatnu kutiju prepunu bezuzročne ljubavi i poljubaca naše djece, roditelja, prijatelja, obitelji i Boga.

Na ovom svijetu ne postoji ništa dragocjenije od toga.

Izvor: academictips.org