Svaki razgovor o umiranju i smrti mora početi od straha. Ako se bilo čega bojimo onda je to završetak života.
Većina ljudi na smrt gleda kao na završetak života. U pravu su jedino u smislu završetka: smrt jest završetak.
Ali nije završetak života, već završetak jednoga njegovog dijela. Smrt je više poput završetka škole ili čak jedne školske godine. Čak i ako je nismo uspješno završili, to ne znači da je našem obrazovanju došao kraj.
Smrt nije gubitak
Jednako tako, ako naše tijelo umire i suočava se sa smrću, to ne znači da je život završio. Život je prevelik i preobuhvatan da bi mu se suprotstavila smrt tijela. A u osnovi našega straha od smrti nalazi se upravo to uvjerenje o suprotnosti života i smrti.
Ako se poigrate sa svojim prijateljima i zatražite od njih da u igri asocijacija navedu suprotnosti nekih riječi, nakon parova dan-noć, crno-bijelo ili gore-dolje, neizbježno će se pojaviti i par život-smrt. Naše je mišljenje uvjetovano stavom o suprotnosti ta dva pojma.
Uvjetovanost potiče od najranijih dana kad su nam roditelji pričali priče u kojima bi se pojavljivala smrt. Neizbježno, s njom bi dolazio i gubitak, a zatim i tuga. Kao djeca možda nismo u potpunosti razumjeli što znači gubitak i tuga, ali strah u očima odraslih mogli smo jasno prepoznati.
Ako nismo imali sreće, vrlo brzo smo se, još u djetinjstvu, morali suočiti sa smrću drage nam osobe ili možda samo kućnoga ljubimca. Tada smo i sami osjetili bol zbog gubitka, tugu i žaljenje, a možda čak i ogorčenost koja će se tek kasnije, u budućim susretima sa smrću, pretvoriti u pitanje upućeno Bogu: “Zašto?”
Osjećaji i iskustva povezani sa smrću od samoga početka su nam odbojni. Zbog toga se smrti bojimo i gotovo da ne želimo ništa o njoj znati. Iako se smrt rado spominje kao činjenica u bezbrojnim razgovorima uz kavu, a osmrtnice u novinama su jedna od najčitanijih rubrika, mi zapravo bježimo od pojma smrti.
Svaki ozbiljniji razgovor o njoj odbija se kao neumjesan, a objašnjenja njezine uloge i onoga što se događa nakon nje toleriraju se samo s propovjedaonica raznih crkvi i hramova. Naposljetku, tko bi mogao nešto i znati o smrti osim Boga?
Svi ćemo iskusiti smrt
Ali, zašto imamo takav stav? Zar smrt nije nešto što se dogodilo svakome čovjeku, a zapravo i svakome živom stvorenju rođenom na ovom planetu? Zar smrt nije nešto što će se dogoditi svakome od nas?
Razmislite o sljedećem: osim rođenja, smrt je jedino iskustvo koje će doživjeti svaki čovjek! Sve ostalo, sve što slijedi nakon rođenja, okolnosti života, događaji, iskustva… sve se to može preskočiti, osim smrti.
Neki ljudi nikad neće iskusiti toplinu roditeljskoga doma. Neki nikad neće doživjeti ljubav. Neki drugi nikad neće imati djece, biti bolesni, letjeti zrakoplovom, plivati u moru, pročitati knjigu, imati mnogo novaca, popeti se na planinski vrh, posjetiti Indiju…
Zamislite što god želite, ali svako iskustvo samo je mogućnost, a ne sigurnost. Svako, osim smrti. Smrt ćemo doživjeti svi. Ako je tako, onda bismo morali biti zainteresirani za nju. Morali bismo se pobrinuti da saznamo sve što se može znati o jedinom zajedničkom iskustvu koje očekuje svakog čovjeka.
Strah je rezultat neznanja
Međutim, zbog straha, mi zatvaramo oči pred tim znanjem, pa čak i pred samim postojanjem smrti. Ne želimo o tome slušati, odgađamo misli o umiranju što dulje možemo. Jednom riječju, bojimo se smrti. Taj strah je rezultat neznanja.
Kad bismo samo otvorili naš um i srce znanju o životu, ubrzo bismo osjetili kako strah nestaje i ustupa mjesto razumijevanju i ljubavi. Da, to je točno, potaknut znanjem strah od smrti pretvorit će se u ljubav prema životu.
Postoje samo dva osjećaja na osnovi kojih nastaju svi drugi osjećaji. To su strah i ljubav. Sve drugo je samo izvedenica iz tih osnovnih stanja ljudske duše. Strah je rezultat odvojenosti, a ljubav jedinstva.
Odvojenost je uzrok neznanja. Kad smo od nečega odvojeni, onda na to gledamo kao na nešto izvan nas, kao na nešto što ne poznajemo. S druge strane, kad osjećamo povezanost i jedinstvo s nečim, onda jesmo to i prirodno osjećamo ljubav.
Smrt pripada ljubavi
Svako od ta dva osnovna stanja ljudske duše privlači osjećaje koje samo stvara. Strah privlači strah, a ljubav ljubav. Strah potiče odvojenost, a ljubav zajedništvo. U svom neznanju, mi smo i smrt povezali sa strahom, a ljubav sa životom.
Iako je ovo drugo točno, ljubav jest povezana sa životom, ono prvo nije. Strah i smrt se ne smiju povezivati zato jer život i smrt ne stoje u istoj suprotnosti kao ljubav i strah.
Ako želimo saznati nešto o smrti, prvo moramo ukloniti strah pri pomisli na nju. Iako će se to u potpunosti dogoditi tek kad osvijestimo proces umiranja, uklanjanje straha pri pomisli na smrt prvi je korak u prihvaćanju znanja o njoj.
Moramo promijeniti svoje stavove o smrti i prihvatiti je kao zajedničko iskustvo svakoga ljudskog bića.
Dobra vijest je da strah doista nije potreban jer smrt, kao dio života, također pripada ljubavi. Ali, baš kao što i život može biti lišen ljubavi, tako se to može dogoditi u smrti. Iako prisutnošću ljubavi u našem životu ponekad upravlja sudbina, velikim djelom smo i mi sami odgovorni za to.
Sagledano u svjetlu zakona karme, mi smo sami odgovorni za sve što nam se događa. Ako smo odgovorni za ljubav ili barem za najveći dio ljubavi u našem životu, onda smo odgovorni i za ljubav u našoj smrti.
Smrt može biti dobitak
Zapravo, mi se smrti i ne bojimo same po sebi. Naposljetku, toliko malo znamo o njoj da se bojimo patnje, gubitka, bola, tuge i drugih iskustava za koje očekujemo da će doći sa smrću. I upravo u tome se skriva odgovor na pitanje o mogućnosti uklanjanja straha pri pomisli na smrt.
Ako na neki način uspijemo prihvatiti zamisao da smrt nužno ne predstavlja patnju već da može biti mirna, da nije istina da s njom dolazi i gubitak već da ona predstavlja dobitak nečega novog te da je moguće smrt ispuniti srećom, a ne tugom, onda bi naš strah od smrti nestao.
Zamijenila bi ga samo opravdana briga hoćemo li uspjeti ostvariti dobru smrt baš kao što smo ostvarili dobar život? Ta je briga opravdana zato jer bi nas potakla da potražimo znanje i vještine koje će nam omogućiti ostvarenje toga cilja…
Iz knjige “Život – smrt – život”, Adrian Predrag Kezele
Važna napomena Atme: Ovaj članak se odnosi na smrt koja treba doći svojim prirodnim putem, kad za to dođe vrijeme. Nikako nije ohrabrenje za suicid, jer se takvim činom dovodi u nesklad prirodni tijek života, i kako život ne završava smrću ovog tijela, u slijedećem životu osoba nailazi na iste poteškoće (ako ne i veće) koje je mislila da će riješiti ako sebi oduzme život u ovom tijelu.
