Istina da se evolucija odista odigrala, urezana je, kako se misli, u kamenite stranice, slojeve koji su se taložili kroz zemljinu geološku povijest. Pa ipak već i pobliže proučavanje isto tako otkriva neke izgubljene stranice, iskrivljene prijepise i razbucana poglavlja. Naposljetku, nije više posve sigurno da zapisi podržavaju evoluciju.

Charles Darwin osobno je istaknuo dilemu koja se nameće zagovornicima evolucije, koji bi očekivali potvrdu zamisli o postupnoj promjeni vrsta istaloženih u stijenama. U Povijesti vrsta (The Origin of Species) Darwin je napisao: “Broj različitih međuvrsta organizama, koje su prije nastanjivale Zemlju, uistinu mora biti golem. Ali zašto tada nije svaka geološka formacija i svaki sloj prepun tih međuvrsnih karika. Geologija, bez ikakve dvojbe, nije otkrila ni jedan, lijepo sačuvan organski lanac; i to je, kako se čini, najočitiji i najozbiljniji prigovor koji se može uputiti mojoj teoriji.”Jedno stoljeće kasnije, nakon desetljeća iskapanja i istraživanja, ta kritika još uvijek stoji.

Među fosilnim ostacima najupadljiviji je nepostojanje prijelaznih oblika organizama. Profesor N. Heribert Nilsson sa Sveučilišta u Lundu, u Švedskoj, piše: “Iz paleontoloških spoznaja nije moguće oslikati čak ni skičicu od evolucije. Fosilni materijal danas je tako kompletan da se nedostatak prijelaznih formi ne može objasniti nepostojanjem materijala. Manjkavosti su očite, i nikada se neće popuniti.”

Biljno i životinjsko carstvo podijeljeno je u opsežne kategorije koje se nazivaju rodovi. U fosilnim zapisima, čini se, nema tragova nastanka bilo kojega od njih. Zapaženi francuski evolucijski zoolog Pierre P. Grasse drži: “Poradi gotovo cjelokupna nepostojanja fosilnih dokaza o porijeklu određenog roda slijedi da je ma kakvo objašnjavanje mehanizama, bilo u evoluciji, bilo u osnovnim smjernicama razvoja (rodova), prepuno svakojakih hipoteza. To bi trebao biti moto ili, recimo, zaglavlje na svim knjigama o evoluciji. Zbog nepostojanja direktnih dokaza moramo špekulirati o porijeklu mnogobrojnih rodova; tako nemamo nikakvu predodžbu do kojeg su opsega takva nagađanja ispravna.”

George Gaylord Simpson

George Gaylord Simpson, profesor kralježnjačke paleotologije na Sveučilištu Columbia, bilježi da se 32 vrste sisavaca pojavljuju potpuno razvijene u fosilnim zapisima. “Takvo uobičajeno nepostojanje prijelaznih formi”, kaže on, “nije ograničeno samo na sisavce, već je to posve općenita pojava, koju su paleontolozi odavna primjetili. “ Problem je tako teško riješiti da se jedna škola evolucije, predvođena Stephenom J. Gouldom i Nilesom Eldredgeom, osjeća prisiljenom donijeti potpuno novu teoriju evolucije koja bi zakrpala rupe. Oni kao objašnjenje predlažu “naglašenu ravnotežu”. Teorija naglašene ravnoteže čini evoluciju nevidljivom u fosilnim ostacima. Pretpostavljena promjena od vrste A do vrste B zbila bi se u malene populacije u izdvojenoj zemljovidnoj lokaciji, u trajanju od geološke mikrosekunde, razdoblju toliko kratkom da se ne bi mogli ocrtati nikakvi prijelazi u geološkim talozima. Tada bi se novostvorena vrsta B preselila iz svoga izoliranog mjesta nastanka i raširila kroz cijelu populaciju vrste A. Za nekoliko milijuna godina ostaci vrste B odjednom bi zamijenili ostatke vrste A, dajući tako dojam da je B iznikla bez prijelaznih oblika. Po onome što ta teorija zagovara, nepostojanje prijelaznih fosila baš je ono što treba očekivati. Stoga oni tvrde kako se svaka vrsta, u biti, razvila iz prijašnjih, ali to nije djelovalo na fosilne zapise. Međutim teorija koja niti zagovara, niti osporava fizikalne dokaze teško se može uzeti kao valjano znanstveno objašnjenje.

Ponajveći problem onima koji tragaju za potvrdom evolucije na temelju fizičkih dokaza leži u nekompletnosti fosilnih zapisa. Zastupljen je samo malen dio vrsta za koje se misli da su ikada postojale. David. M. Raup, kustos čikaškog Fieldmuzeja i Steven Stanley, paleontolog na Johns Hopkins Sveučilištu, ističu brojku od 130,000 fosilnih vrsta koje se nalaze u kolekcijama muzeja diljem svijeta, u usporedbi s 1,5 milijunom živih vrsta. Oni računaju da je milijardu vrsta živjelo od doba Kambrija, i da od tih, više od 99.9 % nije ostavilo fosilne ostatke. Zato je malo poteško gledati kako evolucionisti prkosno, i s velikom sigurnosću, propovijedaju o pretpostavljenim odnosima među vrstama, odnosima koji su se razvijali milijardama godina.

Jedan razlog zbog koga bi evolucionisti trebali biti oprezni jest to, da je zbog erozije i drugih čimbenika velik dio slojeva taložnih stijena, u kojima su urezani zapisi, uništen. Geolog Tjeerd H. Van Andel proučavao je pješčane stijene iz doba rane Krede u Wyomingu koje su nastajale kroz 6 milijuna godina. Kada je usporedio količinu stijena koja se nalazila ondje s količinom koja bi se trebala staložiti po prihvaćenim mjerilima taloženja, došao je do iznenađujućeg rezultata: tamo se nalazilo samo 2% onoga što je trebalo biti. Umjesto 6 milijuna godina taloženja stijena, bilo je prisutno samo 100,000. To znači da je velika većina sedimenta (cijelih 98%) nestala. Van Andel je ustvrdio kako sličan račun vrijedi gotovo svugdje.

Kako naučenjaci dolaze do ‘dokaza’

Dogodilo se naime ovo: u vremenskom toku kroz milijune godina odvija se proces uzastopne erozije starih slojeva i taloženja novih, s konačnim rezultatom da je samo malen dio cjelokupnog zapisa preživio. Najmanje 90-99% sedimentnih slojeva zauvijek je nestalo. No mnogo značajniji podatak od nepostojanja zapisa u stijenama jest činjenica da smo mi jedva zagrebali površinu onoga sto se nalazi čitavo. Pretpostavljena je količina sedimentnih stijena na kopnenoj površini Zemlje oko 134 milijuna kubičnih milja. Ako, primjera radi, skupinu od 100,000 paleontologa rasporedimo tako da kopa po samo jednoj kubičnoj milji stijenja, svaki bi dobio svojih 1,472,000 kubičnih stopa. Ako bi radili 8 sati dnevno 365 dana godišnje, brzinom od 1 kubične stope na 10 minuta, trebale bi im 84 godine da istraže samo jednu kubičnu milju od 134 milijuna njih. Neki se zagovarači evolucije koriste tim pomanjkanjem dokaza kako bi potvrdili svoju teoriju, ali se takav stil razmišljanja ne može prihvatiti. Šašavo je reći da nema dokaza i da se vjerojatno nikada neće naći, ali da je teorija ispravna. Uistinu, nedvojbeno je da mnoštvo fosila nedostaje. No nema valjanog razloga unaprijed pretpostavljati da će potvrđivati teoriju evolucije.

 

DRUGAČIJI DOKAZI

Čak i među fosilima koji su već otkriveni postoje velike anomalije koje baš nisu u skladu s trenutno utronjenim teorijama evolucije. Način na koji se znanstvenici odnose prema tim dokazima vodi do zaključka da oni ipak nisu toliko nepristrani u svojoj potrazi za istinom, nasuprot onome kakvima se nama predstavljaju. Primjera radi, neki su istraživaci izjavili kako su pronašli pelud viših rodova biljaka u slojevima koji su po standardnim načinima mjerenja izuzetno stari. Takva otkrića dovode u pitanje cjelokupno prihvaćeno razumijevanje evolucije biljaka.

Jedan slučaj govori o skupini znanstvenika iz Venezuele koja je objavila otkriće peluda biljaka cvjetnica u formacijama stijena iz vremena Prekambrija, starih negdje oko 1.7 2 milijarde godina. To je otkriće stvorilo problem, jer su se prema trenutačnim teorijama biljke cvjetnice razvile relativno nedavno, prije samo 100 milijuna godina. Kako bi raspršila sumnje, jedna je skupina znanstvenika predlagala ovo: iako je datum starosti stijena točan, pelud je nekako morala upasti kasnijom intruzijom, premda se ovo cini slabo dokazivo. Druga je skupina izjavila kako je pelud bio tu za vrijeme formiranja stijena, ali je utvrđivanje starosti stijena netočno, zato su stijene novijeg datuma. U pogledu objašnjavanja dokaza obje se skupine na taj način suprotstavljaju jedna drugoj.

Stvarna važnost takvih njihovih postupaka jest da se obje skupine osjećaju prisiljene pronaći objašnjenje koje se neće kositi sa standardnom teorijom evolucije, za koju su toliko čvrsto vezane. Taj slucaj nije usamljen. Ima još dokaza u kojima je pelud viših rodova biljaka pronađen u slojevima u kojima se takve biljke, prema evolucijskoj teoriji, ne bi još trebale razviti. Paleontolog S. Le Clercq sa Sveučilišta u Liegeu sastavio je čitavo štivo u kojem navodi brojne dokaze o takvim slučajevima.

Kako se znanstvenici odnose prema takvom dokazu?

Naravno, oni mogu prepraviti svoju teoriju evolucije kako bi se prilagodili i takvim primjerima, ali bi to bilo odveć neugodno i dugotrajno jer bi svaki udžbenik trebao biti ponovo napisan. Mogli bi također iznijeti svoju prihvaćenu teoriju te uz nju pošteno i objektivno istaknuti postojanje kontradiktornih dokaza i interpretacija. Svatko može pronaći slične navode i dokaze u nebrojenim tehničkim i stručnim člancima, ali u standardnim udžbenicima i popularnim predavanjima takvih stvari nema. Tako osoba koja čita takvo štivo neće imati pojma o postojanju kontradiktornih dokaza. Takvi “drugačiji”dokazi u evoluciji Ijudskih bića glavni su kamen spoticanja teorije evolucije.

Homo Habilis i Homo Erectus

U skladu s prihvaćenim pogledom hominidi, ili čovjekoliki stvorovi, počeli su se razvijati iz majmunolikih predaka u Africi, negdje prije 4 milijuna godina. Rani hominidi iz tog razdoblja (prije 24 milijuna godina) poznati su kao rod australopithecus, bića s čovjekolikim tijelima i glavama nalik na one u čovjekolikih majmuna. Zatim je tu i australopithecusov nasljednik homo habilis, koji se pojavio prije oko 2 milijuna godina. Homo erectus razvio se iz homo habilisa prije nekih 1,5 milijuna godina te se preselio u Europu i Aziju. Prije 200,000300,000 godina počeo se pojavljivati homo sapiens, ali nije nalikovao modernom čovjeku. Iz tih se vrsta prije 100,000 godina razvio neandertalski čovjek, koji se potom raširio diljem Europe, Afrike i Srednjeg Istoka. Prije 40,000 godina, vjeruje se, razvio se moderni čovjek na tlu Bliskog Istoka ili u Aziji. Nova vrsta, homo sapiens, naselila je Europu i istisnula neandertalskog čovjeka, koji je tada zauvijek nestao s pozornice. Počeci moderne civilizacije počinju prije nekih 10,000 godina. Po svim tim uobičajenim prikazima cjelokupan razvoj odigrao se na tlu Staroga Svijeta. Jedini su Ijudski preci koji su obitavali u Novom Svijetu primjerci modernog čovjeka, koji su dolutali onamo iz Azije, prije ne više od 30,000 godina. To je posve uobičajena priča, ali mnogi je dokazi izazivaju.

Sada ćemo pregledati neke od njih i pažljivo bilježiti kako su im znanstvenici odgovorili, počevši s onim zagovaranjem za makar minimalnim promjenama u sadašnjem znanstvenom jednakomišlju.

Cynthia Irwin Williams

U špilji Border, u Južnoj Africi, paleontolozi su pronašli fosilne ostatke koji bi trebali pomaknuti vrijeme i mjesto nastanka modernog čovjeka. Oni su zaključili da “anatomski, moderni homo sapiens potječe iz vremena od prije 110 tisuća godina”. To se znatno razlikuje od uobičajene izjave koja pojavu modernog čovjeka veže za Aziju i Bliski Istok, i to prije 40,000 godina. U Novom Svijetu pronalazimo arheološke iskopine u Valsequillou, u južnom Meksiku. Ondje je 1962. godine arheolog Cynthia Irwin Williams iskapala kamene, ručno izdjelane alate kao što su oštrice kopalja, ali je takva tehnologija izrade obično bila povezivana s potpuno modernim (Kromanjonskim) čovjekom iz Europe. 1972. i 1973. skupina stručnjaka za procjenjivanje starosti, uključujući znanstvenike iz US Geological Survey (Američkih geoloških mjerenja), koristili su se nekolikim različitim vrstama vremenskih očitavanja te pronašli da su slojevi u kojima su pronađeni kameni alati stari oko 250,000 godina. Iskopine u Valsequillou tako postaju malo veći izazov opće prihvaćenu pogledu evolucije čovjeka nego što su to ostaci u špilji Border. Datum im je dvostruko stariji, te iznimno staroga davnog čovjeka postavljaju na pogrešan kontinent. Zbilja, u najmanju ruku, otkriće će uzrokovati preispitivanja povijesti čovjeka u Novom Svijetu.

[box] Nasuprot uobičajenoj slici evolucije čovjeka kroz proteklih 2,5 milijuna godina, mnoštvo fosila prikazuje prisutnost modernog čovjeka kroz cjelokupan ovaj tijek vremena. Potvrđuju li fosili zaista evoluciju?[/box]

Autori izvješća o procjeni starosti kažu kako su bili “bolno svjesni da takav datum stvara arheološku nedoumicu”. Oni su vrlo dobro znali što misle pod onim “bolno”, jer su zbog njega naišli na neprijateljski doček arheologa diljem Sjedinjenih Država od kojih je jedan čak rekao kako blate karijeru Dr. Cynthie Irwing Williams. Uistinu se stvorila velika nedoumica, jer se općenito držalo da čovjek nije doselio u Novi Svijet prije 12,000 godina (iako neki pomiču datum na 30,000 godina). Odgovor je znanstvene kohorte u tom slučaju bio posve jasan: nalazište u Valsequillou nije se spomenulo ni u jednom udžbeniku, niti u popularno-znanstvenom predavanju. Mnogi su još primjeri sličnih otkrića u Novom Svijetu. Skorašnji su primjeri, recimo, iskopine drevnog čovjeka u Calico HiIIsu, California (500,000 godina stari), zatim nalazista Flagstaff u Arizoni (100,000,170,000 godina stari) te Mission Valley u San Diegu, California (100,000 godina stari nalazi). Kada netko nešto otkrije, a to se ne slaže s trenutačnim znanstvenim dogmama, često se dogodi da se činjenice zataje ili se pak pridoda pogrešno izvješće.

Sheguiandah

Takav su primjer iskapanja u Sheguiandahu. Na tom je mjestu, pokraj jezera Huron u Kanadi, Dr. Thomas Lee, direktor Nacionalnog muzeja Kanade, razotkrio kamene alate kojih su starost geolozi procijenili na 150,000 godina. Na savjet je svoga prijatelja, Dr. Ernsta Antevsa iz Arizone, Dr. Thomas prijavio manji datum 30,000 godina. No, i to je bilo previše za tradicionaliste, koji su se usidrili uz datum starosti od 12,000 godina, krajnje granice za dolazak čovjeka na sjevernoamerički kontinent. Dr. Thomas je napisao u Anthropological Journal of Canada: “Otkrivatelj je nalazišta bio izbačen sa svog radnog mjesta; izvješća za javnost bila su prekrajana; dokaze su iskrivljeno dočarali neki poznati autori medu Brahminima (znanstvena ustanova); tone rukotvorina nestale su u skladištima kanadskog Nacionalnog muzeja; zato što nije želio izbaciti pronalazače, direktor Nacionalnog muzeja (Lee), koji je čak izdao monografiju o pronalascima, bio je smjesta otpušten i protjeran… Sheguiandah bi pokazao da Brahmini ne znaju sve. Zahtijevao bi ponovno tiskanje gotovo svih knjiga koje se bave tom tematikom. Trebao je nestati. I nestao je.”

 

DAVNI ČOVJEK U AMERICI?

Early Man in America

U Novom SVijetu ne postoje samo ostaci potpuna modernog čovjeka koji ne odgovaraju arheološkim viđenjima, već postoje dokazi o nazočnosti primitivnog čovjeka kategorije homo erectus. Recimo, kanadski antropolog Alan Lyle Bryan, urednik knjige Davni Čovjek u Americi (Early Man in America), otkrio je u Lagoa Santi u Brazilu vrh lubanje s niskim, kosim čelom, debelim stijenkama i izuzetno krupnim brijegom obrva. Takvi znakovi nesumnjivo oslikavaju kategoriju homo erectusa. Kada su vidjeli fotografije lubanje iz Lagoa Sante, većina američkih antropologa nije mogla vjerovati da to dolazi iz Amerike. Bez obzira na to Bryan je podkrijepio svoju tvrdnju navodeći raznolika znanstvena štiva koja su opisivala slične pronalaske u istom tom području Brazila. Izazivajući ustaljeno mišljenje, on je tumačio da su u pradavnim vremenima primitivni oblici čovjeka naseljavali cijelu planetu te se neovisno razvijali u modernog čovjeka. Lubanja je bila izložena u Brazilskom muzeju, ali je poslije misteriozno isčezla. Proturječnosti o kojima smo pričali daju naslutiti da je moderni čovjek mnogo drevniji i da je bio mnogo rašireniji u pradavnim vremenima nego što to doputa aktualno miljenje. Drugo, raznolike vrste primitivnog čovjeka čine se također mnogo raširenije.

Sada ćemo navesti nekoliko dokaza o nazočnosti potpuno modernih Ijudi u mnogo starijim, i nazočnost anatomski drevnijih Ijudi u mnogo mlađim datumima.

 

RECKOVO POLEMIČKO OTKRIĆE

Glede dokaza o izuzetnoj starosti modernog čovjeka može se zabilježiti da je mjera u kojoj oni izazivaju uobičajen pogled proporcionalna žestini istupa evolucijske misli da ih odbaci. Primjer takve polemike dao nam je Dr. Hans Reck, koji je iskapao daleke 1913. u Olduvai Gorgeu, u Istočnoj Africi. Dr. Reck je otkrio kostur posve modernog čovjeka u sloju koji odgovara onima u kojima su pronađeni javanski i pekinški praljudi, vjerojatni (kako se misli) davni preci homo sapiensa. Otkriće je izazvalo mnogobrojne polemike. Kada je čuveni Louis Leakey posjetio mjesto 1931. s Reckom, zaključio je da je kostur star bar pola milijuna godina. Protivnici su i dalje tvrdili kako je riječ o intruzivnom grobu ili, drugim riječima, čovjek iz mlađeg doba pokopan je u starije slojeve tla. Reck je, međutim, čvrsto izjavio da je bio jako pažljiv prema takvoj mogućnosti. Slojevi poviše kostura bili su netaknuti, tvrdio je on.Ipak, oni koji su drugačije mislili predbacivali su mu i kazivali kako je materijal iz gornjih slojeva bio pronađen u kamenitim slojevima donjih, gdje se nalazio i pronađeni kostur. Kako su bili izloženi vatri najrazličitijih iskaza, Reck i Leakey povukli su svoje tvrdnje.

1973. godine Dr. Reiner Protsch s Odjela za biologoju i antropologiju na Sveučilištu J. W. Goethe u Frankfurtu, u ondašnjoj Zapadnoj Njemačkoj, izradio je studije radiougljičnog ispitivanja starosti Reckovih kostura.

Otkriće Dr. Hansa Recka

Kako se lubanja držala isuviše vrijedna da bi se imalo uništila poradi takve tehnike određivanja starosti, Protsch je htio iskoristiti neke druge kosti. Na nesreću, sav je kostur osim lubanje netragom nestao iz Munhemskog muzeja u kojem su ga čuvali! Neki maleni djelići rebrenih, bedrenih i kostiju kralježnice kasnije su predstavljeni da potječu od prvobitnog kostura. Kao mjera opreza i lubanja i kosti testirale su se da bi se očitala količina dušika u njima, te tako potvrdilo potječu li od istoga kostura ili ne potječu. Rezultati su bili dovoljno slični da ne odbace tu mogućnost. Kasnije ispitivanje radioaktivnim ugljikom dodijelilo je ostacima kostiju starost od 17,000 godina, što po Protschu na koncu znači da je kostur ukopan s površine u razinu br.5. To je prihvaćeno kao posljednja riječ. Kostur koji je pronašao Reck intruzivno je pokopan i mnogo je mlađi nego što se isprva mislilo.

Britanski je znanstvenik A. Tindell Hopwood je na mjestu pronalaska još malo proučavao sloj kamenog vapnenca između dna razine br.5 i niže razine br.2, u kojoj je kostur ponađen. Ako je kostur doista pokopan u sredinu razine br.5, rupa je trebala proći kroz sloj vapnenca. S obzirom na tvrdoću vapnenca Hopwood je zabilježio da afrički kopači “koristeći se teškim polugama, uobičajenom brzinom kopanja nisu uspjeli izdupsti rupu veličine pola kvadratnog metra i dubine šezdeset centimetara za manje od dva dana. Cijelo pitanje postaje zakučasto. Imamo Reckovo izvorno svjedočanstvo, koje kaže da nije riječ o intruzivnom grobu, s pokušajem da se dokaže baš suprotno. Pažljiviji pogled na sva ta opovrgavanja daje naslutiti da je Reckova izjava o smještaju kostura i njegovoj izuzetnoj starosti ipak bila ispravna. Doista je vrijedno natuknuti kako se slika prirode i podrijetlo čovjeka, koja se predstavlja kao moderna znanost, uvelike utemeljena na dokazima i razumijevanju koje je tako nemarno i neuredno predstavljeno te prepuno znakova pitanja.

Louis Leakey proučava pronađene čeljusti

Louis Leakey bio je umiješan i u druga otkrića koja su pokazivala nazočnost homo sapiensa u vrlo drevnim slojevima. Jedan je takav primjer njegovo otkriće kanamske čeljusti u najnižoj razini (br.1) Olduvai Gorgea. Odbor od dvadeset sedam stručnjaka potvdio je da čeljust pripada homo sapiensu i da potječe iz Donjeg pleistocena. To bi značilo da je stara 2 milijuna godina, tj. da joj je suvremenik bio homo habilis i australopithecus robustus. Na nesreću, stanoviti profesor Boswell, koji je također bio umiješan u polemiku o Reckovu nalazu, izazvao je Leakeyjeve tvrdnje. Leakey nije mogao potvditi gdje se nalazi točno mjesto njegova iskopa. Kao rezultat svega otkriće nije uvaženo, premda je Leakey istrajao na ispravnosti izvornog izvješća. Uzimajući u obzir postupak naspram Reckovu kosturu i čeljusti iz Kanama, zanimljivo je zapaziti da su standardi kojima se preispituje polemični dokaz umnogome rigorozniji od standarda proučavanja dokaza koji se uklapaju u trenutačna vjerovanja.

Uzmimo u obzir petralonijsku lubanju, koja je pronađena u Grčkoj. Ta se lubanja čini tipom između lubanje homo erectusa i homo sapiensa. Dana joj je starost od 200,000,300,000 godina. A kao dokaz koji potvrđuje evoluciju čovjeka bila je prihvaćena od priznatih autoriteta arheologije, kao što je John Gowlett, glavni oksfordski istraživač pri radiougljičnom ispitivanju starosti fosila. Koliko su čvrsti dokazi koji potvrđuju starost lubanje? John Gowlett daje ovaj podatak: “Nalaze nisu isprva otkrili paleontolozi, već ljudi koji žive u blizini, te nisu ništa očitavali i vodili bilješke. Neki navodi govore i o cijelom kosturu, a ne samo lubanji. No o tome nemamo nikakvih detaljnijih informacija. Čak se raspravlja i o slojevima u kojima je lubanja nađena.” Da se Petralonijska lubanja podvrgnula istim onim strogolikim standardima ispitivanja koji su primijenjeni na Leakeyjevu kanamsku čeljust ili pak na Reckov kostur, krajnje je neizvjesno bi li se prihvatila kao dokaz o evoluciji čovjeka.

 

MODERNI ČOVJEK U DREVNIM SLOJEVIMA

Postoje dokazi postojanja modernog čovjeka u čak mnogo drevnijim vremenima od onih kod Reckova kostura ili kod kanamske čeljusti. Castenedolska je lubanja jedna od takvih. Profesor Ragazzoni ju je otkrio u prošlom stoljeću, 1860., u Castenedolu, u Italiji, a potječe negdje iz Pliocena. To bi značilo da bi ostaci, ako stvarno potječu iz ovog razdoblja, bili stari 27 milijuna godina. Kasnije, 1880., u blizini su pronađeni ostaci dvoje djece i jedne žene, na istoj geološkoj razini. Optužba je odmah pala: ostaci su dosegli slojeve iz doba Pliocena zahvaljujući intruzivnom pokopu. Međutim profesor Giuseppe Sergei, koji je proučavao spomenute ostatke, 1921 g. je zapisao da je nekompletnost kostura i raspršenost kostiju dokaz koji odbacuje pomisao o bilo kakvu grobu. Također nije bilo nikakvih primjesa materijala iz viših slojeva koje bi netko mogao očekivati ako se grob doista kopao odozgo. Poslije kratka razdoblja nesuglasica pronalasci su iz Castenedola odbačeni od strane onih koji se zaklinju u evoluciju čovjeka.

Glasoviti britanski evolucionist Sir Arthur Keith napisao je glede slučaja Castenedolo i sličnih nalazišta ovo: “Da su se ta otkrića slagala s našim očekivanjima, da su bila u skladu s teorijama koje smo izgradili uvažavajući vrijeme odigravanja evolucije čovjeka, nitko ne bi niti sanjao da im naudi, a kamoli da ih odbaci.”

Sada ćemo se s proučavanja postojanja modernog čovjeka u drevnim slojevima malo prebaciti, te skrenuti pozornost na pojavljivanja davnog čovjeka u mnogo mlađim vremenima. U skladu s uobičajenom mišlju paleoantropologa, neandertalski je čovjek nestao negdje prije 35,000 godina, te je od tada jedino potpuno moderni čovjek nastanjivao svijet. Osim toga, općenito je prihvaćeno da je vrsta homo erectus prestala postojati prije kojih 200,000 do 300,000 godina. U poznatom časopisu Nature pronalazimo pak vrlo zanimljiva štiva i izvješća.

Stolyhwo-va neandertalska lubanja

Europski znanstvenik Mr. K. Stolyhwo iznosi navode o neandertalskoj lubanji koja je pronađena uz cijeli sačuvani kostur u jednoj grobnici, u kojoj je još otkriven i puni oklop od pletene ulančene žice te nekoliko šiljaka koplja. On ističe kako je lubanja vrlo nalikovala tipičnu neandertalskom obliku lubanje. Mnoštvo je ovakvih i sličnih primjera. Međutim, nas sada zanima mnogo čudesniji navod. U časopisu Antiquity pojavio se članak arheologa Myre Shackley, s leichesterskog sveučilišta u Engleskoj. U njemu su opisani brojni dokazi koji potvrđuju da je neandertalski čovjek preživio čak do danas. Njeni se dokazi oslanjaju uglavnom na viđenja i izvješća lovaca, zatim na otiske stopala i mnoge drugačije tragove. Sve upućuje na neku podljudsku vrstu, ali ipak vrlo čovjekoliku. Poznat još kao i Almas o njemu se priča u mnogim zemljama diljem golemog prostora središnje Azije, počevši od Altaiskih planina na rubu Mongolije do Kavkaskog gorja u južnoj Rusiji. Izvješća uglavnom sadrže izjave priznatih znanstvenika, časnika ruskih vojnih snaga te lokalnog stanovništva. Početkom ovog stoljeća jedan je Almas čak bio uhvaćen. Ruski zoolog V. H. Khaklov opisao je toga čudnovatog stvora: “Osrednje su visine, dlakavi po cijelom tijelu, nemaju čelo, već vrlo izražajne bregove obrva te jaku donju vilicu, ali bez brade. Dugih su ruku, a kratkih nogu, širokih stopala palcem mnogo manjim od ostalih prstiju.”

lako Dr. Shackey tumači brojno izvješće o Almasu kao dokaz o postojanju neandertalskog čovjeka, ono u stvari govori da Almas, ako stvarno postoji, posjeduje mnogo nižu razinu kulture nego što su to znanstvenici pripisali Neandertalcu. Zbilja, Almase su lokalni žitelji opisali kao bića bez sposobnosti govora i bez znanja o vatri, te se tako čine mnogo primitivnijima od čak homo erectusa (kakva opisuje evolucija).

Dokazi koje je navela doktorica Shackley slikovito opisuju problematičnu prirodu empirijskog pristupa: čim se susretnemo s dokazom koji nije u skladu s našim vjerovanjem, odmah ga odbacujemo. Pa ipak, sve u svemu, njeno je proučavanje isto tako čvrsto kao i ono u kojima su dokazi prihvaćeni od znanstvenog općinstva. Da se unaprijed ne odlučimo je li ovdje naveden dokaz proturječan ili nije, pokušajmo objektivno vidjeti do kakve slike stvarnosti on dovodi.

 

JE LI SE EVOLUCIJA UISTINU ODIGRALA?

Kada sakupimo dokaze koje govore o nazočnosti davnog čovjeka u sadašnjim i postojanju modernog čovjeka u vremenima prohujalim prije 2 milijuna godina, stvara se slika koja je malo drugačija od one opće prihvaćene, standardne evolucijske priče. Najjednostavnije objašnjenje tih dokaza dočarava postojanje ljudskih stvorenja kakva mi danas poznajemo zajedno s najšarolikijim kvaziljudskim oblicima kroz milijune godina, te stoga nema nikakve naznake o ikakvoj evolucijskoj preobrazbi jednoga oblika u drugi.

Do sada smo navodili raznolike komadiće i djeliće dokaza koji su ignorirani ili odbačeni od znanstvene institucije, ali koji su usprkos tome ipak bili objavljivani u znanstvenim časopisima. Kao dodatak tim relativno ozbiljnim “drugačijim” dokazima, trebali bismo spomenuti postojanje jedne dosta široke lepeze dokaza koji jako potresaju razumijevanje moderne znanosti. Navedeni primjeri sadržavaju izvješća o ljudskim ostacima i rukotvorinama otkrivenim u brojnim rudnicima i, što je mnogo češće, u slojevima koji su jako davno formirani. S vremena na vrijeme časopisi kao što su Nature ili Scientific American pišu nešto o tome. Ovdje navodimo jedan od brojnih primjera.

Metalna posuda iz Drochestera stara 600 milijuna godina

Lipnja 1852. Scientific American donosi kratak članak o metalnoj posudi koja je pronađena nakon miniranja “goleme kamene stijene” u Dorchesteru, u državi Massachusetts. Reporter dalje kaže: “Skladno oblikovana, izdubljena i s inkrustacijama čini se kao profinjen rad umješna zanatlije. Ta neobična i nepoznata posuda pronađena je nakon miniranja goleme i čvrste stijene, a nalazila se pet metara ispod površine.” Po geološkim mjerenjima stijena u Dorchesteru je iz Prekambrija (najmanje 600 milijuna godina stara). To bi pronađenu, lijepo ukrašenu vazu smjestilo u razdoblje prije nastanka prvih kralješnjaka. A što da govorimo o pojavi čovjeka.

Sučeljeni s takvim tipom iznimnih i zbilja neobičnih dokaza, sve nam govori da su ljudska bića, ili možda kakvi drugačiji oblici inteligencije, ostavili tragove u stijenama za vremena u kojima možda još evolucija nije ni započela, ako uvažimo modernu evolucijsku misao. Ne možemo tvrditi da taj primjer daje presudan dokaz, jer činjenice ništa ne govore same za sebe one se ili prihvaćaju ili odbacuju sustavom ustanovljenih ideja u ljudskom društvu. Problem je u tome što su u ljudskom društvu ustanovljeni sustavi koji nastoje odrediti što će se prihvatiti, a što ne kao dokaz. Već smo pokazali da su znanstvenici vjenčali teoriju evolucije s odbacivanjem svih dokaza koji joj se suprotstavljaju.

Naša rasprava o paleontološkom dokazu možda se više nosila s općenitim manama empirijskog procesa nego s kakvom određenom evolucijskom teorijom. Prije svega, govorimo o dokazima u kojima su podaci i sam zapis u sti­jenama djelomično sačuvani. Stoga, ako tko pokušava izvući empirijski zaključak, prisiljen je naširoko spekulirati kako bi pokrpao sve rupe. Drugo, kako smo već spomenuli, istine pronađene u stijenama same po sebi ne govore, već se moraju interpretirati, a interpretacija jako ovisi o prirodi trenutnih viđenja stvari. To ohrabruje istraživače, koji tako stvaraju konačnu sliku utemeljenu na djelomičnim dokazima, te nastoje potući svaki suprotni pogled.

U istom zaokretu dobivamo dva standarda. Dokazi koji potvrđuju ustanovljeno shvaćanje prihvaćaju se iako mogu biti škakljivi. A dokazi koji mu se suprotstavljaju moraju biti odbačeni, to često na, opet, vrlo škakljiv način. Svi dokazi čine teškim izvođenje bilo kakve istine o porijeklu i drevnoj povijesti čovjeka kroz empirijski proces paleontologije. No ako ništa drugo, iz dokaza kojima danas raspolažemo može se jasno zaključiti da je, nasuprot slici koju stvaraju standardni udžbenici i popularnoznanstveni prikazi, potpuno pogrešno predstaviti trenutačnu evolucijsku pripovijetku kao dokazanu istinu.

[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/09/richard-thompson.jpg[/author_image] [author_info]Richard Thompson Leslie, također poznat kao Sadaputa das (1947-2008) bio je američki autor, poznat prvenstveno po svojoj promociji vedskog kreacionizma i kao koautor (s Michaelom Cremom) knjige Zabranjena arheologija: Skrivena povijest ljudske vrste (1993), koja je naširoko kritizirana od strane znanstvene zajednice jer donosi neosporne dokaze o postojanju čovjeka u vrijeme dinosaura. Objavio nekoliko knjiga i članaka o religiji i znanosti, vedskoj kozmologiji i astronomiji kao što su Equilibrium States of Thin Energy Shells, Mechanistic and Nonmechanistic Science: An Investigation Into the Nature of Consciousness and Form, Computer Simulations of Self-Organizations in Biological Systems, Vedic Cosmography and Astronomy, Alien Identities: Ancient Insights into Modern UFO Phenomena, Maya: The World as Virtual Reality, The Cosmology of the Bhagavata Purana: Mysteries of the Sacred Universe, God and Science: Divine Causation and the Laws of Nature[/author_info] [/author]
Prethodna objavaTko je guru?
Slijedeća objavaPreminuo u dobi od 122 godine: “Za dug život treba se kloniti alkohola, duhana i žena!”
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.