Venera sa Neptunom dotiče misli naših vjerovanja. Podsjeća nas tko smo i tjera nas da zaboravimo sve ono što su željeli da budemo. Vraća nas u neke priče da bi preispitali svoje vrijednosti i stali u obranu sebe.
Mislim da teatar koji osjećaš pod nogama može napuniti samo aplauze tvoje duše. Tišina teških preispitivanja. Odakle smo zaista krenuli? Što smo se usudili biti?
Da li te diram dodirima od stakla? Grebem li svoj pogled o tlo? Da li te motam u uloge svojih sjećanja. Igram film sa tobom. Ne znam po koji put si se u meni već raspao..
Venera u Jarcu preispituje naše kretnje. Naše živote. Naša uvjerenja. Naše vrijednosti. Mislimo da je sve u ljubavi, a zapravo daleko je više nekih tereta u nama. Mislimo da umijemo biti zavedeni samo u emotivnom plesu nečije slutnje. Da samo ljubav može iscrtati prašnjave paragrafe na odru naših koža. Mislimo da samo u ljubavi zalijećemo svoja krila u slomljivi let. Kao. Pravimo se da samo ovdje znamo živjeti svoje zablude.
Koliko vrijede naši životi? Kakve smo cijene postavili svojim uvjetima? Koliko smo uspjeli zalijepiti svoju stabilnost za svoje korake. Tako se teško odvajamo od realnosti u kojoj jesmo. Od stvarnosti naših života. Tako teško prekidamo odnose koji to i nisu. Jer mi se u njima odnosimo sami prema sebi. Gdje su druge strane naše ličnosti? Ti imaginarni emotivni likovi naših života. Iskreirani toliko dobro, da bole.
Sada sami sebe oplakujemo kao najljepša pjesma. Stare odnose popravljamo do razine nepopravljivosti. Umjesto da na takve odnose stavimo točku, onako crnu i veliku po sredini naših “ekrana” kao što je to učinio Picasso. Ne. Trudimo se. U janjećoj koži bijemo vučje bitke. Ne umijemo progledati. To su naša čudesa.
Pa zaglavimo, sa 10 mlađim, 10 starijim. Tražeći sigurnost. Pa se vraćamo onima koji nam se nikad nisu ni dali. Pa si šutke ispjevamo neku priču u završetcima koja ne vuku na kraj.
Utaborili smo se u svojim niskim visinama. Prijestolja naših života venu pred našom potrebom da dokažemo da umijemo spajati nečije tuđe živote. Strpljivo čekamo. Čekajući Godoa.
Ljubav se ovih dana piše u točkicama. Nastavcima. Epohama. Stoljećima. Susreću se neke van serijske priče. Dotaknemo se u rasponu od tisuću kilometara. Pregledno opipavamo svoje duše. Karma nas poziva da je još jednom odradimo. Onako kako samo mi to znamo. Jer u krajevima smo uvijek pronalazili početke. U razlozima smo tražili izgovore. U sebi smo pronašli njega. U njemu smo tražili sebe. I mnoge priče još gore, na nekim hladnim ivanjskim vatrama. Nekada, negdje, upaljenima.
Venera sa Neptunom dotiče misli naših vjerovanja. Podsjeća nas tko smo i tjera nas da zaboravimo sve ono što su željeli da budemo. Vraća nas u neke priče da bi preispitali svoje vrijednosti i stali u obranu sebe. Da bi zaštitili druge. Da bi se naučili nositi sa stvarnošću, a ne sa rasplinutim mjehurićima nečijeg tuđeg pakla. Jer živimo u onome što odaberemo i liježemo u postelje koje sami prostremo. I biramo. Ponekad i pogrešno. A ponekad i baš prijeko potrebno.
I treba biti tako. Makar na tren.
Jer imati negdje, sa nekime, svoj svijet, makar razdvojen na tisuću dimenzija znači imati dio nečega što je naše.
Neobranjivo.
