Dok je živ, čovjek ima izazove. Rastemo li iz zone komfora, ili pri suočavanju s izazovima? Životinje u zoološkim vrtovima ne moraju loviti, imaju dovoljno hrane i vode, na raspolaganju im je veterinar, preživljavanje im nije ugroženo, ali što se događa s njihovim instinktima i sposobnošću da prežive izvan tog zatvora?

atma.hr – 45

Izazovi su nam potrebni, jer su dinamika života. Rastemo kroz suočavanje i premašivanje izazova. Radoznalost je prirodna esencija vidljiva kod djeteta: istražuje, otkriva, uči kroz igru. Kakvog bi smisla imalo da neko odluči kako mu je dosta saznanja i da ne želi više ništa da otkrije? Djetetu je svakako udobno dok ga majka nosi, ali je prirodno što hoće da prohoda, iako će biti pod rizikom da padne i udari se ili će biti u opasnosti dok prelazi cestu. Ali, to jeste život i život je duhovan. Pogrešno je duhovnost shvatiti samo kao remediju. Duhovnost je razumijevanje životnih koncepata i onoga tko mi jesmo.

Prije ulaska u ovaj vidljivi svet, unutar svoje duhovne esencije nosimo dozu izazova koje želimo savladati kako bismo nešto naučili, jer smo u život došli da nešto damo i da nešto pridobijemo. Možda u ovom životu imamo izazov da naučimo kako da se izborimo za nešto, kako da se obranimo, kako da pobijedimo ili da se takmičimo, kako da volimo; možda ćemo savladati sve to ili od svega nešto. Spajanje s genetikom, odgajanje, obrazovanje i utjecaji sredine zamagle nam ili izbrišu sjećanje na predsudbinski plan s kojim smo došli, pa treba iznova uspostaviti komunikaciju s tim djelom unutar sebe. Ako nakon 30 ili 40 godina osjetimo da nam nešto nedostaje, počnemo se preispitivati i otkrivati što je zatočeno u našim podrumima. Ono što je tamo zaključano godinama, mora nam ispričati priču o tjeskobi, neprihvaćenosti, zanemarivanju, smjenama tuge i bijesa. Otkrivanjem tog dijela, otkrivamo sve te slojeve. Ako ga ne otkrijemo, život prolazi zaludno i prazno. Prije ili kasnije svi nadiđemo na taj dio. Ako ne prije, onda nakon smrti, koja reciklira život koji smo stvorili i suočava nas s istinom. Smrt nije kraj života. Napustimo tijelo, a ostaje naš duhovni dio i računaše se koliko smo se za njega brinuli, što smo postigli, kako smo prešli svoj put, s koliko svjesnosti smo promatrali sebe i život.

Biti zaista živ znači barem ponekad i donekle osjećati cjelovitost prisutnosti tijela, uma, emocija i duhovnog dijela. Osjećaj cjelovitosti nije samo veliko ushićenje. Biti živ znači osjetiti više i vidjeti dalje, ali ne samo ono što je divno i romantizirano. Hipersenzitivna sam otkako znam za sebe i čudilo me je kako ljudi ne osjećaju nešto. Odlazeći u prostor gdje vlada teška energija, ubrzo bih se razboljela. Drugi ljudi su tamo radili desetinama godina i sigurno su bili manje senzitivni i više otporni na utjecaj prostora. Što je bolje? Da tijelo to upija do točke u kojoj će potpuno otkazati, ili da odmah osjetimo i znamo da nešto nije kako treba? Da li je bolje suočiti se s osjećajima ili ih gurnuti pod tepih, odakle svakako neće sami od sebe nestati? Pod tepihom je ono što bismo najradije zaboravili, a to ostavljamo u nasljeđe vlastitoj djeci. Podići tepih, da bismo očistili taj talog pod njim, nije uvijek elegantna niti romantična radnja, nego susret sa svim onim što bismo najradije izbjegli, samo da ne osjetimo.

atma.hr – 45

Ljudi u duhovnom radu najčešće traže magični štap. Mnogi kažu: – Želim ljubav! Potreban je rad: – Koliko sam dobar partner sebi? Koliko sam spreman za odnos, za suočavanje sa sjenama emocija, za prihvaćanje različitosti, za susret s emocionalnim podrumima kod sebe i svojih partnera? Za dugotrajnu i dobru vezu neophodno je razvijati toleranciju, strpljivost, razumijevanje. Želja za partnerskom ljubavlju je dobar motiv da se pokrenemo na taj put. Ako uvidimo da nam se na području partnerstva ne događa ništa, da je to područje stagnacije i praznine, imamo motiv. Onda treba otvoriti Pandorinu kutiju i otkriti uzrok, treba vidjeti što je ispod tepiha. Tamo ćemo često pronaći patnju i tugu, povrijeđenost. U patnju povrijeđenosti možda je upleten i zavjet: – Nikad više! Ako smo tad odlučili da nikad više ne želimo da patimo zbog ljubavi, ujedno smo se odrekli ljubavi, odrekli smo se sposobnosti da osjećamo. Da bismo ponovo osjećali, sve te slojeve treba iznijeti na površinu i ići kroz sve neophodne procese: suočiti se s ugušenom patnjom i doživjeti je, osjetiti tugu i odtugovati. Dok ne zaključimo taj emotivni ciklus, ne možemo u novi, nego stagniramo. U potrazi za magičnim štapom, ipak sretnemo sebe. Ako imamo ambiciju da ponovo osjećamo, neminovno je da se suočimo s emocionalnim genetskim paketom, svojim prošlim životima i paktovima koje smo sklapali u prošlosti. Imamo izbor: stagnacija, ili hrabrost za promjenu koja zahtjeva rad na svim tim slojevima iza. Isto važi za sva životna područja.

Obično za rad na sebi dobijemo motiv kad nas nešto zaboli. Takav odnos mahom imamo i prema tjelesnom zdravlju, pa često tražimo asistenciju kad je već kasno. Koliko ljudi radi na prevenciji, a koliko njih žudi za magičnom pilulom koja odstranjuje bol, bez ikakvog istraživanja o tome što nam tijelo poručuje tom bolešću? Odakle taj čvor patnje, što je izvan balansa da se materijaliziralo u fizičku bolest? Na duhovni put uglavnom nas prisili neka vrsta patnje ili bolest. Neki su blagoslovljeni i toliko snažni, da se radoznalost sama po sebi razvije, neki su još blagoslovljeni da se rode u porodicama u kojima se duhovni rad podržava otpočetka, ali to je rijetko. Bol je obično način da nas naša duša, naša duhovna esencija, upozoravaju da postoji nešto više od te kocke koju smo stvorili iz straha od toga da budemo živi, da osjećamo, da budemo neprihvaćeni zbog svoje veličine, iz iskustava koje nosimo iz rane mladosti ili pređašnjih života. Duhovnost nije magični štap niti pilula za sreću, nego bolje, dublje i šire razumijevanje. Duhovnost je biti živ. Danas je veoma moderno govoriti o misiji, o sreći. Nečija misija može biti zadovoljstvo u stvarima koje su naizgled male, ali sačinjavaju život. Na primjer, da možemo u harmoniji sjediti za stolom sa svojom porodicom ili da, znajući da novcem koji zarađujemo kupujemo svoj hljeb, ne psujemo posao za koji smo plaćeni. Duhovnost je stalni rad na tome da budemo spremni za životne izazove. Ako se molimo da više nemamo nikakvih izazova, molimo se da više ne budemo živi. Većinom ljudi toga nisu svesti, a kad im se takva želja obistini kroz bolest, začuđeni su i smatraju to nebeskom kaznom, a ne rezultatom svojih procesa razmišljanja. Duhovnost se danas mahom povezuje s molitvama i obavljanjem nekih religioznih činova. Duhovan je onaj tko razume da je čovjek pored njega duhovno biće i da je dio boga u njemu, pa kroz takvo razumijevanje ume da bude dobar susjed, dobar prijatelj, dobar roditelj, dobra kćerka, ali ne u smislu neprekidne romantične ljubavi, nego dobar u smislu da ih pusti da žive. Duhovan čovjek zna da nitko nije idealan, pa ni on sam ne treba to da bude, jer je upravo u toj nesavršenosti igra života.

Često upadamo u zamku da od ljudi koji se bave duhovnošću očekujemo ideal, očekujemo da budu sveci. Kako da budemo savršeni i harmonični, kad unutar sebe imamo barem 254 predačka glasa? Svako od nas ima svoje unutrašnje dijete. Svako u sebi nosi prošle strahove, utjecaj emotivno nesazrelih učitelja iz škola, utjecaje kolektivne degeneracije. Sačinjeni smo tako da ne možemo biti savršeni. Treba si postaviti i pitanje što uopće znači biti savršen. Možda je savršenstvo života baš u nesavršenstvu? Duhovnost je hrabrost, usuditi se, usprkos svim tim pritiscima, da pogledamo što je ispod.

Naš svjesni dio možemo usporediti s onim što gledamo na monitoru kompjutera, a svi programi koji ga pokreću predstavljaju naše podsvjesne i nesvjesne Ddelove. Duhovnost je stalno upravljanje onim što je na monitoru, ali to što vidimo ne predstavlja kompjuter u cijelosti. Ako na monitoru uvijek imamo jednu istu zamrznutu datoteku, to nam obično ukazuje na virus. Biti duhovan znači stalno se pitati, promatrati, istražiti programe unutar vlastitog kompjutera. Nećemo otkriti ništa novo, osim nas samih. Kakva je to paranoja zbog koje se ne usuđujemo da zatvorimo jednu i otvorimo drugu datoteku? Često se tako ponašamo iz straha da ćemo izgubiti kontrolu. Naš duhovni aspekt – podsvijest, nadsvijest, duša, naša duhovna esencija – naša srž i razlog zbog koga smo došli u život, sada nam se čini preapstraktnim. Koji dio unutar nas se boji da izgubi kontrolu? Duša sigurno ne. Duhovnost je način da otkrijemo dušu, vlastitu srž koja ima odgovore na pitanja tko sam ja, zašto sam ovdje, kuda idem. Duhovnost je i sposobnost promatranja okruženja i sposobnost da reagiramo na odgovarajući način: nekada se moramo braniti, nekada takmičiti, nekada zaštititi. Sve to je duhovno.

atma.hr – 45

Na primjer, pojam kuće označava fizički prostor za stanovanje, ali može da označava i dom. Dom je definiran osjećajem i emocijama, kao mjesto na kome se odmaramo, nadopunjujemo snagu, u harmoniji smo. To čini duhovnu komponentu doma, kao što fizičku komponentu kuće čine cigle i crijep. Trudila sam se da osiguram dom, ali sam u genetskom paketu, pored lijepih trenutaka, dobila ratove, progonstva, alkoholizam i svađe kojima je dom pretvoren u pakao. Ambicija da stvorim dom motivirala me je da otvorim Pandorinu kutiju, da se suočim sa slojevima njenog sadržaja i da ljuštim jedan po jedan, sve dok ne realiziram dom. Do tada i ništa kraće. Nakon toga me čeka još veći zadatak: da održavam dom kao mjesto harmonije, revitalizacije i spajanja sa životom; da njegujem osjećaj da se u životu osjećam kao kod kuće. Naizgled mali cilj otvorio mi je dug put do zacrtane točke. Ljudi se plaše duhovnosti, pa u svoj dom unose svađu, razočaranja, nerazumijevanje za vlastitu djecu čim izraze drugačije mišljenje. Iz nespremnosti na život prave od života pakao. Lakše je tražiti izgovor: – Ni kod tebe nije idealno, a baviš se duhovnošću. U čemu je svrha? Lakše je naći izgovor, nego priznati da, nezavisno od toga da li smo svjesni svoje duhovne snage ili ne, ona jeste unutar nas. Možemo postepeno učiti kako da njome upravljamo, ili da je nesvjesno koristimo za pravljenje pakla od života. Jedini način da preuzmemo volan svog života, barem do neke mjere, je da budemo duhovni. Biti duhovan ne znači biti stalno u molitvi ili na nekom duhovnom tretmanu, nego živjeti svoje vrijednosti, dnevno sinhronizirati svoj um, duhovni dio, emotivni i fizički dio postojanja.

Duhovni rad na sebi je neprekidan. Kao što svom fizičkom postojanju svakodnevno osiguravamo hranu i higijenske uvjete, tako je potrebno da se pobrinemo i za svoje duhovne dijelove. Nije dovoljno da se samo jednom operemo u životu, niti kažemo: – Zašto da se perem, kad ću se sutra ponovo isprljati? Kao što je nemoguće jednim obrokom osigurati cjeloživotne zalihe tijelu, isto tako je nemoguće nekim jednokratnim procesom opskrbiti svoju duhovnu esenciju. Život je konstantna obnova, svaki dan nosi nova pitanja, nove izazove i nova učenja. Lekcije o životu nikada se ne završe i nikada nismo potpuno rasvijetljeni, jer život uvijek donosi nove izazove i zahtjeva aktivno prisustvo.

Mateja Tomšič Akengen je svoj život posvetila radu s nesvjesnim, podsviješću i duhovnim bivstvom čovjeka. Preplitanjem mnogih tehnika čovjeku asistira da u samom izvoru iscjeljuje, transformira i/ili aktivira resurse, potrebne za kreiranje svog života. Kroz radionice, individualni terapeutski rad podržava čovjeka da otkrije svoj vlastiti potencijal i od promatrača i žrtve prelazi u kreatora života i osviještenog cjelovitog čovjeka, koji život živi.

Majstorski isprepliće trans, putovanje u drugo vrijeme, rad s arhetipovima, Hologramsko razrješavanje čišćenje blokada, reprogramiranje uvjerenja.

U radu dodiruje svjesno, podsvijest, dušu, i radom s arhetipovima aktivira duboke transformacijske procese koji se odvijaju još dugo nakon susreta sa šamankom.

Adresa: Izvir 2, Slovenia
[email protected]
http://akengen.com/
www.facebook.com/online.skola.mudrosti

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here