Kada bismo trebali opisati (ne)vrijeme u kojem živimo u nekoliko riječi, našli bi se na sto muka, jer ne bismo znali što bismo prvo izabrali. Možda bismo počeli s vojno-političkim hororom koji je započeo još prije 13 godina na tlu SAD-a, ekonomskom stravom koja nas ostavlja gladne i bose, klimatološkim promjenama koje su dijametralno suprotne politici „globalnog zatopljenja“ ili bi nam se na prvom mjestu našao novi „hladni rat“ između SAD-a i Rusije koji poprima sve više oznaka pravog rata na tlu jadne, zavedene, uskoro silovane i raskomadane Ukrajine.

Autor: Ljubica Šaran Matrix World




Je li svijet poludio?

 

Sigurni smo da vam ovakvo pitanje često padne na pamet, još smo sigurniji da mnogi zaista vjeruju u znakove „svjetskog ludila“ te da se tragovi propadanja i „truleži“ vide na svakom koraku. Ono što vam se sigurno neće svidjeti je da su znakovi „sve većeg ludila“ bili vidljivi u zadnjih 100 godina, no one koji su o tim istim znakovima pisali i raspravljali su prvotno dobivali epitete luđaka, ekscentrika, anarhista, revolucionara, anti-državnih elemenata, a nakon munjevitog uspona Interneta, takve osobe su stigmatizirane kovanicom koja je sve više dobivala posprdan predznak, riječ je o „zagovornicima teorija zavjere.“

Ljudska bića uvjerena u „činjenicu“ kako je svijet poludio, pokušavaju razumjeti zločine, prevrate, laži, anomalije, obmane, kolapse i druge negativne čimbenike kako u društvu tako i u prirodi, no to rade sa stanovišta empatičnog bića koji o naravi patokracije (vladavine psihopata) i ponerologije (znanosti o nastanku zla među ljudima) zna jako malo ili nimalo.

Ljudska bića s razvijenom empatijom, ali s malo znanja o onome što se zaista događa, bezuvjetno vjeruju u bolje sutra, oni vjeruju u uzajamnu pomoć, suosjećanje. Smatraju kako će glasovanjem za „dobrog“ političara osigurati bolji život sebi i svojim najmilijima, oni stalno gledaju u „bolje sutra“ i žarko ga žele, ali to bolje sutra nikako ne dolazi.

Normalno empatično ljudsko biće ima osjećaj za sve one koji su imali „manje sreće u životu,“ za otete djevojčice u Nigeriji koje je (sada zvanično priznata) islamistička teroristička organizacija Boko Haram jednostavno „pokupila“ iz škole kako bi ih, prodala u seksualno roblje, ako ih ne bude mogla zamijeniti za svoje zatočene sudrugove.

Normalno ljudsko biće vjeruje kako svijet čini boljim mjestom za život ako donira dio svoje plaće „Crvenom križu,“ „Crvenom polumjesecu,“ UNICEF-u, Goodwillu ili nekoj drugoj organizaciji koja, uglavnom od male, bespomoćne, bolesne i gladne djece, čini „hrabro dijete,“ koje ostaje živo unatoč, fizičkim i psihičkim mučenjima, silovanjima, prostituiranju, izrabljivanju i otimačini „love“ koje ste im vi donirali.

Lova koja nestaje u dubokim džepovima

Nedavno je društvenim mrežama počela kružiti vijest o novcu koji dobivaju najvažniji ljudi u najjačim humanitarnim organizacijama, mnogi su opravdavali basnoslovne plaće njihovih CEO-a, smatrajući kako glavni menadžer UNICEF-a ne može raditi za „normalnu“ plaću te im se, po riječima naših političara, treba „osigurati dignitet profesije.“

1-doniranje

Na žalost plaće humanitarcima su zaista toliko nenormalne da nam se „preokreće želudac“ naročito zbog činjenice kako svi do iti jednog ne dijele novac s onima kojima je on zaista potreban već ga koriste u nimalo altruističke i humanitarne svrhe, evo nekih primjera:

CEO Crvenog križa SAD-a Gail J. McGovern prima godišnju plaću od milijun dolara s različitim dodatnim bonusima, poput plaćanja svih troškova putovanja i slično.

CEO UNICEF-a Caryl M. Stern prima „naknadu“ za rad u ovoj organizaciji u iznosu od pola milijuna dolara.

CEO Goodwilla Jim Gibbons prima godišnju kompenzaciju za „dobrotvorni rad“ u ovoj organizaciji u iznosu od 700.000 dolara.

Primjera ovakvog humanitarnog rada je puno, a siromaštvo i bolest se svakoga dana šire poput pandemije.

Naša narodna poslovica kaže da „novac otvara sva vrata,“ no ako uzmemo u obzir sve veći niz nenadanih smrti najvećih bankara današnjice i njihovih najbližih suradnika, ne preostaje nam nego da se zapitamo, jesu li te smrti zaista „slučajne i nenadane,“ ili se netko potrudio da to tako izgleda?

Ako mislite da je smrt oko 20-tak bankara u zadnjih nekoliko mjeseci zadnja misterija u svijetu „lovaša,“ tada vas moramo razočarati, nedavno je otkriveno kako su barem dvije velike face s „Wall Streeta,“ bile žrtve „sasvim neobičnih“ samoubojstava i smrtnih nezgoda, te da su ogromni novci za životno osiguranje bili isplaćeni njihovim bankama, a ne njihovim najmilijima.

U knjizi Jamesa Rickardsa „The Death Money“ se opisuju događaji neposredno prije napada 11.09.2001. i nakon isceniranog udara zrakoplova u blizance Svjetskog Trgovačkog Centra, u kojem su banke izvukle jako lijep novac na životnom osiguranju njihovih radnika, iako bi sasvim normalno bilo očekivati da će novac mrtvih bankara otići njihovim obiteljima.

Gdje novac ne uspije, uspjet će oružje

Priprema se nogometno ludilo u Brazilu, marketinški stručnjaci sljedećeg „Mundijala“ pokušavaju prikriti sve smrtne nezgode slabo plaćenih graditelja stadiona i prijeko potrebne infrastrukture, inženjeri su sve nervozniji jer im je jasno da slabašna energetska mreža „zemlje zaluđene nogometom“ neće moći podnijeti divovske potrebe nogometnih stadiona, snalaze se na sve moguće načine, čak i lokalnim generatorima i solarnim panelima.

Naši „kockasti“ koji očigledno ne znaju razliku između objekta i tijela, već sad zamišljaju kako će podignuti još jedan kredit na kuću, punicu, djecu ili će prodati jedan bubreg samo da mogu svoje „vatrene“ pratiti po Brazilu dok ispijaju litre pive.

S obzirom da love u Hrvatskoj nema, osim na „zna se“ čijim tajnim bankovnim računima (koji ionako nisu u Hrvatskoj), naša javnost nema pojma da će se sljedeća runda „kruha i igara“ u Brazilu održavati pod budnim okom „Big Brothera“ s tisuće CCTV kamera i letećih dronova (bespilotnih letjelica), a bude li lokalna ili turistička rulja stvarala probleme, pendrecima i vatrenim oružjem će upravljati teško oklopljeni pripadnici super-elitnih policijskih postrojbi koji, pod punom ratnom spremom, nalikuju na verziju RoboCopa iz noćnih mora.

Ove posebne policijske jedinice su osnovane u sječnju 2014., a smatra se kako će nakon svjetskog nogometnog prvenstva lomiti kosti i zube populaciji po slamovima diljem Brazila, koja je postala toliko “dosadna” zahtjevima za poboljšanjem životnih uvjeta, da političari već sada tvrde kako obična policija nije dovoljno stroga, te da se prskanjem običnog paprenog spreja po očima nezaštićene žene i djece ne može učiniti ništa.

Poruka je jasna, policijska država kuca i na vrata domovine sambe, i to još od vremena kada su Južnom Amerikom vladali likovi poput ubojice i mučitelja Pinocheta.

U Ukrajini ništa novo, dok SAD i Europa smišljaju način kako kazniti Rusiju za petljanje u njihove ekspanzionističke planove gdje je svijet unipolarno oblikovan s ultimativnom vladavinom šačice poltrona psihopata, koji upravljaju američkim predsjednikom, dotle se Putin ne da smesti, te svakodnevno pokazuje, ne samo kako drži sve energetske karte u rukama, nego pokazuje i zavidnu političku inteligenciju, koju Obama nikada neće imati.

Iako se SAD pokušava prikazati pravednom demokracijom većini ljudi postaje jasno da je ta zemlja preko bare, sve osim demokratska. Pored sumnjivih psihopatskih zakona, pored 16 milijuna američke djece koja žive na granici siromaštva, SAD je samo 2011. potrošila 739 milijarde dolara na naoružanje. Veliki dio novca odlazi na sve veći broj bespilotnih letjelica, no neki analitičari tvrde, da se ne damo zavarati marketinškim nebulozama ministarstva obrane Amerike jer se najveći dio vojnog budžeta troši na izgradnju i širenje podzemnih baza, stvaranje FEMA-inih kampova i vrste oružja koje običnim smrtnicima nalikuju na znanstvenu fantastiku.

Vojni budžeti su oduvijek bili kamen spoticanja, no pogledamo li malo bolje u količinu novca koji na naoružanje troši SAD i drugih devet najnaoružanijih zemalja, uključujući i Rusiju, postaje jasno tko je u svemu ovome babaroga.

Brojne vojne inovacije na kratko postanu dio vijesti na Internetu, no nakon toga se ustvrdi kako takvi patenti nisu baš uspješni te ih se u javnosti prikazuje kao propale pokušaje, dok ih se u tajnosti dorađuje i isprobava. Jedan od najbolje dokumentiranih slučajeva je FEL (free electron laser) koji je, za sada, u pokusnoj fazi korištenja na ratnim brodovima SAD-a, no planira se korištenje i na zrakoplovima, a u skoroj budućnosti bi se laserska oružja trebala pretvoriti u ručno oružje za elitne vojne i policijske trupe.

Kako nas štiti vojska, mirovne trupe i policija?

Prisjetimo li se malo nedavnog rata i raspada Jugoslavije, sjetit ćemo se uloge „mirovnih“ snaga UN-a, njihova pijančevanja, posjeta kuplerajima napravljenima samo za momke s plavim kacigama, preprodaje oružja i droge i drugih sramotnih rabota koje nemaju nikakve veze s održavanjem mira. Koliko i kako mirotvorci održavaju mir, najbolje pokazuje slučaj dva belgijska vojnika u sastavu UN snaga operacije „Vraćanje nade“ u Somaliji, koji su 1993. polagano pekli somalijskog dječaka na logorskoj vatri. Nakon što je slika Claude Baerta i Kurta Coelusa sa živom pečenkom izašla u javnost, ovi „donositelji nade“ su se opravdali da je bila u pitanju igra kako bi malca naučili da više ne krade.

Vojnicima se sudilo, no oslobođeni su zbog nedostatka dokaza, unatoč sasvim jasno snimljenoj fotografiji koja je pokazivala više od tisuću riječi.

Ovakvih primjera je jako puno. 2008. u javnost je izašla vijest o mirotvorcima i humanitarcima koji su na području Obale Slonovače, južnom Sudanu i Haitiju sustavno silovali djecu, a neki slučajevi su toliko grozni da ih je teško pročitati, a kamo li opisati:

1995. grupa kanadskih padobranaca je osuđena za mučenje do smrti nekoliko somalijskih građana, dok je trojicu nesretnika ubila bez ikakvoga razloga, u stvari iz zabave, kao mete za gađanje.

2003. mirotvorci iz Nepala silovali su djecu u Kongu, šestero vojnika je osuđeno za svoje zločine.

2004. dvoje mirotvoraca u Burundiju osuđeni su za zlostavljanje i silovanje nezaštićenih žena i djece.

2005. brojni pripadnici mirovnih trupa UN-a osuđeni su za silovanja i zlostavljanja na području Sudana.

2006. nekoliko pripadnika osoblja UN je osuđeno zbog silovanja i izrabljivanja djece i mladeži na području Haitija i Liberije.

2007. UN je počela sama ispitivati silovanja koju su počinili njihovi mirotvorci na području Obale Slonovače.

2004. godine u javnost je izašla informacija o UN ekspertu koji je u Kongu snimao silovanja djevojčica.

Tijekom godina mirotvorci iz Maroka su prozvani „stvarateljima djece,“ jer su u grupnim silovanjima napravili 82 djece uglavnom nepunoljetnim djevojčicama i mladim ženama u Kongu. Dodatno je otkriveno da su mirotvorci i humanitarci iz Urugvaja napravili, na istom području 59 djece, i to isključivo maloljetnim djevojčicama koje su sustavno silovali, skrivajući ih u svojim barakama sve do visoke trudnoće, a neke su puštene iz silovateljskog pakla neposredno pred porod.

Za sada postoji preko 150 slučajeva s kojima se osuđuje UN osoblje i mirotvorci zbog snimanja i preprodavanja pornografskog materijala s djecom.

UN podsekretar za mirovne operacije Jean-Marie Gueheno je kroz britanski Times pokušao malo smiriti situaciju s javnom isprikom:

„Činjenica je da su se ovakve stvari zaista dogodile, i to je velika mrlja za mirovne snage. To ja zapravo užasno. Mi moramo uhititi i procesuirati takve osobe, kako bi one platile za svoja nedjela.“

Unatoč takvim javnim istupima UN i dalje besplatno dijeli kondome svojim mirovnjacima, a bez obzira na stroge odredbe UN-a s kojima se mirovnjacima zabranjuje seks s prostitutkama i osobama mlađima od 18 godina, čini se da ova međunarodna organizacija jedino brine da im se pripadnici mirovnih snaga ne zaraze AIDS-om ili kakvom drugom spolno prenosivom bolesti, a malo ili nimalo se ne radi na održavanju osnovnih ljudskih i dječjih prava, koje je upravo ova organizacija donijela na svijet u brojnim rezolucijama.

Pregledavanjem materijala na Internetu lako možemo vidjeti da su se u brojnim „oslobodilačkim“ ratovima koje je pokrenula SAD i njene saveznice, sakupilo puno materijala s kojima bi se trebao pozabaviti sud u Haagu, na žalost žrtve silovanja, ubijanja, mučenja i zlostavljanja elitnih vojnih trupa najmoćnijih zemalja na svijetu uglavnom ostaju „mrtvo slovo na papiru,“ a za njihove jade se brinu samo rijetki mediji i još rjeđi humanitarci.

Pravda i krivda

Pravde je sve manje na ovom svijetu, oni koji bi nas trebali zaštititi, oni koji su za to plaćeni, postaju glavna prijetnja, nezaštićenom narodu. Lobaczewsky je znao zašto se to događa, njemu je bilo jasno da psihopate s vremenom ulaze u sve pore društva, te da se ti predatori u ljudskom obliku okreću protiv obična naroda na sve moguće načine.

Koliko je patokracija – vladavina psihopata uzela maha, najbolje pokazuje nedavni slučaj u Turskoj. Nakon eksplozije generatora u jednom turskom rudniku preko 300 nesretnih rudara je ostalo zarobljeno pod stotinama tona zemlje. Narod Turske je uskoro shvatio kako se takva tragedija nije trebala dogoditi da se sigurnosni uvjeti u rudnicima njihove zemlje nisu srozali na najniže grane. Uskoro su uslijedili protesti koji se nikako nisu svidjeli vladajućima. Na ulice su puštene specijalne snage Ministarstva unutrašnjih poslova koje su ubrzo počele batinati prosvjednike.

U jednom napadu na goloruk narod upleli su se i pripadnici osiguranja turskog pemijera Tayyipa Erdogana. Na slici vidite njegova osobnog čuvara Yusufa Yerkela koji cipelari nepoznatog prosvjednika dok ga na nišanu drže pripadnici specijalne policije.

Pravda je čini se umrla, umrla je sa ženama mučenim i silovanim po Iranu, Etiopiji, Sudanu, srednjoj i zapadnoj Africi, umrla je s blizancima u New Yorku, s Ocuppy pokretom, umrla je s isceniranim Maidanom i s pospanim vijećanjima državnih parlamenata, s lažima političara. Pogledamo li tipičnu plaću EU parlamentaraca vidjet ćemo da one iznose 7.957 eura. Državljani Europe moraju plaćati glomazni parazitski aparat, samo u EU parlamentu sjedi 754 člana, dakle u pitanju je zaista veliki novac. Ne smijemo zaboraviti i na „sitniš“ koji parlamentarci dobivaju za uredske troškove i putovanja, koji iznose „samo“ 4.299 eura. Svaki parlamentarac za sudjelovanje u sjednicama dobiva dnevnicu od vrtoglavih 304 eura.

Možete li vi zaraditi toliki novac legalno?

Pored svega rečenoga politička elita Europe iz EU fondova izvlači veliki novac, za svaku stranku iz Hrvatske koja uspije osigurati predstavnike u EU parlamentu plaća se 250.000 kuna po glavi. Maksimalni iznos koja jedna stranka iz Hrvatske može osigurati ulaskom njenih članova u EU parlament iznosi nevjerojatnih 1,5 milijuna kuna. Oni koji prijeđu izborni prag u EU parlamentu dobiti će 50.000 kuna.

Onima bez novca preostaje jeftina zabava.

Stari Rimljani su znali kako se „raja“ drži na uzici, riječ je dakako o „kruhu i igrama,“ koje su se danas modificirale u raznorazne festivale „demokracije“ od „Mundijala“ do Eurosonga na kojemu je ove godine pobijedila/pobijedio Conchita Wurst, bradata pjevač/pjevačica zbog koje/kojeg su poludjeli svi homofobi na svijetu.

Sve se moglo podnijeti, neimaština, prirodne katastrofe, silovanje djece, svećenici kojima hlače same padaju, vađenje srca živim ljudima iz Sirije, političke laži, sramotne privatizacije poduzeća, otkazi radnika bez opravdanja, namještanje fizičkih obračuna na prosvjedima, jačanje neonacizma i naokonzervatizma, batinanje maloljetnika, deložacije pokradenih i osiromašenih obitelji, bankovne spletke, rušenje država, uništavanje altruističnih kreativnih ideja, energetske stupice, i trafficking odraslima i djecom, ali jedna stvar se nikako ne smije oprostiti, pobjeda drag queen s bradom na jednom nevažnom muzičkom festivalu.

Raji se to ne sviđa, čak što više to je sasvim jasan znak da se u Europu ne smije ući ili se iz nje mora izaći pod hitno, “prije nego li nam djeca postanu homoseksualci”, prije nego li nestane imalo „lažno“ kršćanskog morala iz „mudrih“ glava skinheadsa.

Teško je gledati kako se narod lako da zavesti, teško je čitati kako se rasplamsava bijes prema LGBTQI zajednici jer je Conchita pobijedila na Eurosongu, nitko se ne pita zašto su slušatelji i gledatelji za nju glasovali i je li ona/on zaista toliko važna pored svih drugih katastrofa koje se oko nas događaju.

Conchita je gotovo zasjenila najgore ikad viđene poplave na području Balkana, dok voda nosi kuće, štale, mostove, ceste, životinje i ljude, mediji se bave s time što Conchita zaista skriva u donjem rublju i nosi li s pravom umjetničko prezime „Wurst“ (njemački za kobasicu)?




Nikoga ne interesira što je samo nad SAD-om zastrašujuće porastao broj eksplozija bolida meteora, nikoga ne interesira što je na Antartici narastao led u travnju za jednu desetinu, dok je na sjevernom polu u godinu dana narastao za 60% iako mediji kukaju kako on u stvari nestaje. Nikoga ne interesira što je Kalifornija u jednom mjesecu imala rekordne suše i poplave odjednom. Nikoga nije briga za sve više šumskih požara koji se pretvaraju u opasne vatrene tornade. Nitko ne mari što su Velika jezera još uvijek prekrivena ledom, niti što je Florida imala zimu sa subpolarnim temperaturama iako bi mi trebali bitu u jeku globalnog zatopljenja. Nikoga nije briga što srednja klasa netragom nestaje, a hrana je sve skuplja i otrovnija.

Ako mislite da je svijet pošao „k vragu“ u pravu ste, ali razlog zašto je to tako ne leži u gnjevu pravednog boga već u neznanju koje su vam osigurali psihopate na vlasti i njihovi poltroni.

Hoćemo li preživjeti ovo ludilo zavisi samo od jedne stvari, a to je ZNANJE, ono štiti kako od čuđenja i nevjerice, tako i od predatora u ljudskom obliku.

Za kraj usudili bi se napisati citat Donnyja Millera: „U internetskoj eri, neznanje je izbor!“.