Napokon mi je svanulo. Napokon imam sve. Koliko dugo sam se mučio za ovo, koliko sam patio, koliko sam se odricao. Nikad nije bilo dosta, ni mojoj ženi ni mojoj djeci… Sad napokon imam sve što mi treba… imam mir. Razveo sam se, pobjegao od djece, ne plaćam alimentaciju. Promijenio sam ime i platio izradu lažne putovnice. Ivan koji je postojao je nestao i policija ga nikad neće naći. Za to se pobrinuo moj prijatelj iz djetinjstva koji je lažirao moje otiske prstiju i moju sliku u policijskom registru. Sjeo sam u avion, udobno se zavalio u sjedalo i zatvorio oči…
Sad imam novi život i idem dalje…
Sve je počelo s mojom prijateljicom Irenom dok smo sjedili na kavi i pretresali naše životne probleme u poznatom zagrebačkom kafiću na špici. Moje uglađene cipele sjajile su se na jesenjem suncu, kupljene nakon još jedne povišice plaće za koju sam radio svaki dan prekovremeno. Umornog lica pričao sam prijateljici kako me žena emocionalno maltretira, majka traži od mene novac, otac je po treći put pobjegao u Zagorje kod prijatelja u klet i djeca imaju loše ocjene u školi. Sve što ja želim je biti dobar muž, dobar otac i mirno si kupiti vestu u dućanu koji se meni sviđa. Cipele je kupila žena, naravno, jer ja nemam dobar ukus. Tako je kad si oženjen, kažu mi kolege na poslu.
Irena me slušala, kao i uvijek… Ali nešto je bilo drugačije kod nje ovaj put. Ovo je bila naša stalna rutina i znao sam sve njezine probleme. Upoznali smo se prije 5 godina na piću kod zajedničkog prijatelja. Znao sam svaki njen trzaj obrve, svaki nagib glave na moje jadikovanje. Ne, danas nije imala sve te uobičajene tikove. „Irena“, pitam ja, „što je s tobom? Nekako si drugačija danas.“. „Da“, odgovara mi ona, „bila sam na jednom seminaru, znaš… mogao bi se zapitati, zašto ti se događaju ovakve stvari u životu, zašto si nesretan stalno.“
Ovo bi inače bio razlog za ironičan smijeh, ali ovaj put bilo je kao pljuska u lice. Zar se ona šali? Ne, njeno lice bilo je smrtno ozbiljno. Koliko sam se to puta pitao u životu? Koliko sam puta to pitanje postavio upravo njoj, na kavi.
Ovo je jedan od onih trenutaka kad ti život skrene, neočekivano. Umjesto da frknem nosom na njenu upadicu, energija je ostala visiti u zraku kao da je netko nožem napravio rez po prostoru između nas, raspolavljajući stari svijet od novog.
„Kako to misliš?“ – sve je što sam uspio procijediti kroz svoja usta.
„Bila sam na jednom seminaru ovaj vikend, očajna kao i ti, znaš i sam, kliknula sam nešto na internetu i rekla si ‘Ma koga briga, idem provesti vikend na nešto korisno!’ Naučila sam lude stvari, Ivane, ne bi vjerovao da ti sve ispričam, ali ima jedna stvar koju ćeš shvatiti, ti si programer: ljudi su poput kompjutera, možeš ih reprogramirati. Sreća se može uprogramirati u tebe. Postoji razlog zašto si nesretan, postoji razlog zašto se mučiš u životu. Kad otkriješ koji je to razlog ima načina da se to promijeni. Naučila sam i pokazat ću ti, ako želiš.“
„Ok.“ – zbunjeno sam odgovorio.
Lijenom promatraču s ulice sam zapeo za oko i on je onda meni uzvratio zbunjeni pogled. Mora da mi se čeljust objesila. Nije bilo to što je rekla, nego s kojom energijom je to rekla. Sad kad sam je malo bolje pogledao, zračila je nekom snagom, samouvjerenošću… nisam to vidio kod nje nikada, osim možda na slikama koje mi je pokazivala iz doba srednje škole.
Idući vikend sjedio sam i ja na seminaru i počeo sam učiti kako reprogramirati svoju podsvijest, kako su mi majka i otac oblikovali djetinjstvo i usadili programe koji su mi danas od braka činili noćnu moru. Čuo sam za genetsko kodiranje i da nosim kopije strahova moje bake i djeda. Učili smo kako promijeniti te programe u našoj glavi i da će nam se onda vanjski svijet promijeniti. Zvučalo je fora! Kako simpatična teorija. Bilo je vremena da na seminaru radimo te postupke odmah i odlučio sam reprogramirati svoj brak. Zašto ne, možda se nešto poboljša, mislio sam si. Izašao sam sa seminara pun i zadovoljan.
Ponedjeljak je krenuo i krenule su neke neobične misli:
Prekovremeni! Svi ti sati na poslu ekstra odrađeni nisu bili zato što sam ja to htio ili me posao zanimao nego zato što mi je šef prijetio otkazom ako ne odradim. A onda neću moći mami dati ekstra novac svaki mjesec. „Čekaj malo, zašto ja dajem svojoj mami novac svaki mjesec?!“ – misao mi je prostrijelila glavu kao metak. Pa ona se može brinuti o sebi.
Svijest je strujila kroz moj um kao nikad dosad. Nešto se prelomilo u meni. Idućih sati misli su mi strujale 1000 milja na sat. Ovako brzo mozak mi nikad nije radio. Što sam ja to radio na tom seminaru? Prelijetao sam svoj život gore-dolje tražeći nešto…
Došao sam kući s vrtlogom misli. Žena je taj dan opet imala emocionalni ispad… plakala je i rekla da je ne volim, da su druge žene bolje od nje. Gledao sam to sada kao kulu od karata. Igrokaz? Ona sad hoće da je ja zagrlim, da joj kažem da je najbolja… impuls mi je bio tu i taman sam krenuo… i… stao. Mislima sam već bio u budućnosti: ja nju grlim, tješim, ona plače i slijedi onaj moj tipični osjećaj umora i bezvoljnosti i onda se ona smiruje. Moj strah od scene jenjava, bitno da se ona smirila i da djeca ne gledaju mamu kako plače kad dođu iz škole doma.
„Čekaj malo, ja tješim svoju ženu i onda sam umoran poslije? Pa ovo se ponavlja već 14 godina našeg braka! Kakve su to gluposti?!“. Ima li i ovo uzrok? Mogu li to promijeniti? Jesam li to upravo zaustavio?
Odjednom mi se zavrtilo u pokušaju da shvatim što mi se događa. Žena plače još jače i kaže da će se razvesti od mene ako joj ne napravim neku uslugu za nju i njenu prijateljicu… Prijeti mi… prvi put u životu je gledam sa strane. Ovo je kao da sam ušao u neki drugi svijet. Kao da gledam nekim drugim očima. Sa strane. Nisam više žrtva njezinih riječi. Ne moram je zagrliti, ne moram je napuniti energijom. Mogu ostati svoj. Zato moj otac bježi u Zagorje… kockice mi se slažu. Moja majka ga ucjenjuje, on trpi, onda jedan dan pobjegne da se napuni i zatim se vraća jer je u mentalnom kavezu.
Moj mentalni kavez se odjednom srušio… što sam ono učio na tom seminaru? Kakve sve ovo veze ima, um mi se raspada i sastavlja u isto vrijeme. Dok žena plače i dalje, ja odjednom vidim boje našeg dnevnog boravka. Koralji koje smo ilegalno izlovili jedno ljeto su jarko crveni, police koje sam pilio u garaži, nakon što me izludila da ih mora imati, mi postaju žive… i bijela… bijela boja zidova je tako bijela! Jesam li uzeo neku drogu? Ne, mislim da nisam…
Ovo sam ja, um mi se otvara i samo kažem ženi:
„Draga idem u kadu, budeš se već snašla za prijateljicu.“
Provodim dane učeći o sebi, planirajući, računajući. Žena me stavila u financijski zatvor i odrezala mi je sve izlaze iz braka. Otkrivam da njezino ponašanje ima veze s narcisoidnim poremećajem, isto kao i kod moje majke. Ubrzano krećem koristiti znanja stečena na seminaru i reprogramiranje podsvijesti počinje davati rezultate. Emocionalna bol u meni se smanjuje, prvi put u zadnjih 20 godina osjećam sreću.
Vrijeme je da napravim plan. Osjećaj nade preplavljuje mi prsa i vraća me u život. Upisujem dodatne seminare i educiram se, sklapam nova prijateljstva i radim na sebi. Žena pizdi… neka pizdi, došlo je vrijeme da mislim na sebe.
Cijela ideja je u tome da je moj život oblikovan po mom unutarnjem svijetu. Promijeni svoj unutarnji svijet i promijenit će se vanjski. Ali promijeniti u što?
Napravio sam plan. Promijenit ću sve svoje unutarnje procese koji me čine nesretnim čovjekom. Učinit ću sve što je potrebno. Pala je odluka da se odvojim od svoje obitelji.
6 mjeseci mi je trebalo. Duboko sam zaglibio zapravo. Potrudio sam se pomoći svojoj ženi, razgovarao sam sa svojom djecom, sjedio na nedjeljnim ručkovima s majkom. Činilo se kao da pričam sa zidovima. Morao sam se pomiriti s time da svatko ima svoj put i da u svoj novi život ne mogu povesti svoju ženu i djecu. Oni to niti ne žele. Ali bila je jedna osoba koja me vrlo pozorno slušala. Pogotovo na nedjeljnim ručkovima.
„Tropski otok iz filmova? Zašto ne?“ – kaže jedan dan moj otac.
Nakon nekoliko završenih edukacija u vezi reprogramiranja uma za novac našao sam se na drugom radnom mjestu, pa na drugom poslu s 3 puta većom plaćom, a da se nisam ni pomaknuo iz ulice gdje živim. Pomaknuo sam se u svojem umu.
Bilo je potrebno pažljivo planiranje…
Izračunao sam da mogu zanimljive stvari kad se um oslobodi i mašta ponovno krene kolati.
Isplanirao sam mali restoran na plaži.
Naučio sam kuhati:
I sad je trebalo obaviti taj mučni posao razvoda. Ili sam barem ja tako mislio…
„Zašto se mučiš?“ – upitala me Irena na još jednoj našoj kavi.
„Stvari bi trebale biti jednostavnije. Što ako možeš izaći iz braka na lagan i jednostavan način?“ – njene riječi ponovno su imale onu svježinu energije kao onaj dan kad me pljusnula s pitanjem „Zašto si nesretan?“.
Ovaj put, nije me uhvatila nespremnog.
„Imaš pravo“, odgovorio sam. „Ako sam mogao prestati biti nesretan, onda se mogu i prestati mučiti“.
Proces je bio jednostavan, jednom kad sam odlučio da će takav biti. Na seminarima sam naučio smiriti svoj um i tijelo, upravljati svojim emocijama, ubrzati svoj mozak, naći rješenja za naizgled bezizlazne situacije. Kad sam ženi predao papire sa željom da se razvedemo ona je počela vikati, plakati, prijetiti… ali to više nije bilo bitno jednom kad sam joj rekao da može dobiti sve što želi od materijalne imovine. Bilo je lagano s njom jednom kad sam spomenuo novac. Mislila je da je pobijedila i to je učinilo proces laganim. Paradoksalno, ono što je bilo najteže je dio u kojem sam ja trebao doći do toga da odlučim da neće biti teško. Za to je potrebno bilo proširiti moju svijest. Sada već bivšu suprugu proširenje svijesti nije zanimalo… i to je u redu, naučio sam pomiriti se s time. Potpisala je papire i obećala da će mi zagorčati život do kraja života vadeći se na privatne informacije iz našeg braka. Da neću moći naći posao u struci više, da će me djeca mrziti i da ću završiti na ulici kao klošar.
No, prvi put u životu, ja sam bio korak ispred nje.
Uskoro je moj avion sletio i ja sam otpio zasluženi gutljaj predivne ledene kave s pogledom na more.
Možda se, dragi moj čitatelju pitate, kako sam mogao ostaviti svoju djecu? Zar nisam osjećao krivnju, grižnju savjesti, odgovornost?
To su sve valjana pitanja i s njima sam se jako mučio, ali vidite opet! Mučio! Dok je moja svijest bila u okvirima muke, za ovakva pitanja nije bilo ispravnog odgovora. No, postoji i put koji svaka duša sebi namijeni i kada slijedimo svoj put osjećamo mir, spokoj, sreću i dobro nam je. Zdravlje kola našim tijelom. Kad se opiremo počinje muka, bolest, grč u želucu, stres. Budite čitatelju na miru, našao sam rješenje za odnos mene i djece, rješenje koje je iz višeg stanja svijesti došlo i s kojim su i moja djeca jako zadovoljna.
Nedavno sam završio još jedan zanimljiv seminar koji se zove Srodne duše! Djelovao je jako brzo, jer mi se otvorio životni put kojim je moja duša odvijek trebala ići. Upoznao sam osobu koja stoji kraj mene s lakoćom povjetarca, a ja sam od toga pun i staložen.
Moram priznat, zanimljiv je taj ThetaHealing® i promijenio mi je život! Počeo sam u Theta Centru u Zagrebu, a dalje ću u svom novom okruženju. Shvatio sam da Theta praktičari postoje po cijelom svijetu i da žive drugačijim životom. Ljudi koji vjeruju da je život težak i da je život lagan mogu živjeti u istom gradu i nikad se ne sretnu. Ponekad, kao ja, ljudi preskoče na ovu ljepšu stranu. Zahvalan sam mojoj divnoj prijateljici Ireni, bez koje ovo sve nebi bilo moguće.
A znate tko je još ovdje sa mnom i završio je seminare ThetaHealing®-a? Pogodite!
Kraj 1. dijela. Zanima vas što slijedi dalje?
Ova priča je djelo fikcije i svaka poveznica sa stvarnim ljudima ili događajima je slučajna. Nastala je iz inspiracije koju su potaknule stvarne priče theta praktičara koji su završili seminare ThetaHealing®-a u Theta Centru i koristili tehniku da poboljšaju svoj život. Služi za zabavu i inspiraciju čitatelju da mu predoči kako je moguće izaći iz teške životne situacije, rješavajući unutarnja pitanja pojedinca i unoseći više mira u životne situacije te time prevazići poziciju žrtve. Nastala je kao ideja da se umjesto šablonskih reklama napiše nešto što će zabaviti čitatelja 🙂
Ako vas zanima što je to ThetaHealing® i Theta Centar ispunite ovu prijavnicu i saznajte više!
