Kad god sam popio gorku čašu, imala je talog meda. Kad god sam svladao neku šumovitu prepreku, dospio sam u zelenu ravnicu. Kad god sam izgubio prijatelja u nebeskoj izmaglici, našao sam ga u osvitu jutra.
Koliko puta sam, opijen nektarom vlastite duše, sebe i svoga sugovornika smatrao janjetom i vukom, a kada bih došao k sebi vidio bih da smo obojica ljudi.
I ja i vi strasni smo poklonici ljuštura koje zovemo “ja” i površnosti zvanih “vi” – zato ne vidimo tajne duha ni u “ja” niti u “vi”.
Što možemo učiniti kada smo, zbog vlastite uobraženosti, nemarni prema istini u nama?
Kažem i vama i sebi: Ono što vidimo očima samo je oblak koji zaklanja ono što trebamo vidjeti dušama; ono što čujemo ušima samo je buka koja zaglušuje ono što trebamo usvojiti srcima.
Ako čujemo čovjeka kako pjeva, a drugoga kako plače, valja se strpiti dok ne utvrdimo koji je od njih veseo.
Ne, brate, ne sudi o istini o čovjeku prema onome što on ispoljava niti uzimaj njegove riječi ili neko djelo kao simbol njegove nutrine.
Jer ima mnogo onih koje omalovažavaš zbog njihovog teškog jezika i oskudnog govora, iako su prepuni umnosti i osjećaja.
Također je mnogo onih na koje gledaš s visoka zbog izgleda i nedolična života, a oni su jedan od nebeskih darova.
Život se ne sastoji od svojih pojavnosti, već od onoga što se ne vidi; sav vidljivi svijet nije sadržan u ljušturama već suštinama; o ljudima ne treba suditi po licima, već po srcima.
Zato me ne smatraj neznalicom prije nego dokučiš moje tajno biće, a ne smatraj me ni genijem prije nego oslobodiš moje biće onoga što sam od drugih preuzeo.
Ne reci: On je škrtica tijesne ruke, prije nego što moje srce sagledaš, ili da sam plemenit i blagodaran prije nego što saznaš što me potiče na plemenitost i blagodarnost.
Ne smatraj me ni zaljubljenikom dok ti se moja ljubav ne objavi u svoj svojoj svjetlosti i žaru, niti me smatraj praznim dok ne dotakneš moje krvave rane.
Khalil Gibran
