Većina roditelja govori da voli svoju djecu, ali ako ne možeš voljeti sebe i rješavati emotivne probleme, podsvjesno kažnjavaš i svoje dijete jer ne možeš prihvatit vlastitu odgovornost i želiš povući na dno još jedan život, naravno, pod izlikom da je to iz ljubavi.
Većina bježi unutar sebe od problema i tako sprječava potiskivanje bolnog sadržaja. Recimo, Ana predaje na fakultetu, kada dođe doma brine se o djeci, a nakon toga uči. Opuštanje joj se svodi je uz čašu vina. Čitav dan je zaokupljena svojim radom gdje si ne dopušta uopće razmišljanje o unutarnjim sadržajima. S druge strane, kad patimo smisleno i od nečega stvarnog suočavamo se i borimo sa stvarnim problemom.
Potiskivanje ima očitu prednost u tome što čisti svjesni um od briga, ali uzrokuje neizravnu patnju od nečeg nestvarnog i tako stvara neurozu. Neurotična patnja je nesvjesna prijevara pojedinca ili njegov bijeg od prihvaćanja odgovornosti za svoje emocije i stanja. Međutim, neuroza ne bi bili toliko bitna da se ne prenosi na djecu. Na taj se način neurotična stanja često prenose s koljena na koljeno.
Većina roditelja govori da voli svoju djecu, ali ako ne možeš voljeti sebe i rješavati emotivne probleme, podsvjesno kažnjavaš i svoje dijete jer ne možeš prihvatit vlastitu odgovornost i želiš povući na dno još jedan život, naravno, pod izlikom da je to iz ljubavi.
Djeca instinktivno prihvaćaju stav svojih roditelja i imitiraju njihova stanja kako bi zadržala njihovu naklonost. Jedini otpor je neizrečeni protest. Nekada podlegnu kompulzivnoj imitaciji. Recimo, perfekcionizam koji se ne tiče samo čistoće. Naime, u partnerskom odnosu se manifestira kroz kritiku upućenu partneru i kroz nezadovoljstvo. Stoga, djeca ne žive ono što bi ona željela već ono što žele njihovi roditelji.
Prema Jungu: “Što su roditelji impresivniji i što manje prihvaćaju vlastite probleme (uglavnom pod isprikom da “poštede djecu”), to će djeca dulje morati trpjeti neproživljeni život svojih roditelja i više će biti prisiljen ispuniti sve ono što su roditelji potisnuli i držali nesvjesnim.”
Stoga, teško je ne vidjeti da su mnogi roditelji prevaranti i glumci na pozornici ne baveći se svojim emocijama neki pod religijskim opravdanjem da su dobri vješto prenose svoj problem opsceno uživajući u mučenju.
S druge strane, oni lijevo orijentirani se skrivaju iza književnosti, umjetnosti i “modernih” stavova u kojima isto tako s uglavnom preko maske srdačnosti, modernosti prenose svoje probleme na djecu.
Iako mnogi ne žele vidjeti ovaj problem on je prihvaćena stvarnost u kojoj roditelji opsceno uživaju u ovisničkom mučenju kojeg prijevarno zovu ljubav.
Nikola Žuvela/vedski-jyotish.net
