Tko sam, odakle dolazim i kamo idem, što je sreća i kako je ostvariti… pitanja su na koja su s više ili manje uspjeha svoje odgovore nudili mnogi filozofi i znanstvenici kroz povijest, a ista pitanja ostaju misterija većini ljudi i u današnjem vremenu. Odgovori su od suštinskog značaja za čovjeka. Kako možemo živjeti i djelovati, ako ne znamo tko smo? Kako možemo planirati naš život, ako ne znamo kamo idemo, koji je cilj života, postoji li nešto nakon smrti…?
Jasno je da će shvaćanje naše prirode odrediti shvaćanje sreće i smisla života, a ono naše aktivnosti. Drugačije će djelovati čovjek koji misli da je tijelo sve u svemu, da postoji samo materija i ništa iznad nje, da su tjelesna zadovoljstva jedini izvor sreće, a drugačije čovjek koji smatra da je njegova bit duh, da postoji život poslije ovoga, da postoji svjedok i sudac svim našim aktivnostima. Na primjer u staroj Indiji djelovala je jedna ateistička filozofska škola Carvake Munija. On je smatrao da je ovaj svijet sve što postoji; ovaj život je sve u svemu i čovjek treba u njemu uživati koliko može, dok može. On je svojim učenicima preporučio da uživaju u ukusnim jelima pripremljenim na ghiju, pročišćenom maslacu. Ako nemaju novaca za ghi, on im je savjetovao: “Posudite, prosite ili ukradite, ali domognite se ghija. I ne brinite se hoće li vas stići kazna, jer ne postoji ništa iza ovog života i nitko iznad nas. Kada tijelo izgori u vatri, sve je gotovo.”
Čovjek koji smatra da je duhovno biće, da je duh važniji od tijela, djelovat će na sasvim drugačiji način. Za njega će ispravnost djelovanja, pravednost i moralnost, odnosno zadovoljstvo Boga njegovim djelovanjem, biti važnije od tjelesnih užitaka. Dapače, on će naći posebnu sreću u žrtvovanju svojih sebičnih interesa radi viših ciljeva. Dobar primjer ovome su svete osobe svih duhovnih tradicija koje su bile spremne žrtvovati čak i ovozemaljski život radi vječnog, radi zadovoljstva Boga. Dakle naše shvaćanje svijeta je vrlo bitno i nezaobilazan je činilac u oblikovanju našeg života, naših prioriteta, odnosno kriterija vrijednosti, sreće i naših aktivnosti.
Stoga je prirodno da grčki filozof Tales poručuje: gnothi seauton – “spoznaj sam sebe”. Ova spoznaja određuje sve u našem životu. Životinje ne razmišljaju o tim pitanjima, jer su vođene snažnim nagonima, njihova je svijest potpuno zarobljena u tijelu. No čovjek ima slobodu i razum. Čak i ako nije naročito produhovljen, on je suočen s dilemama, s pitanjima: “Kako da djelujem da bih postigao najbolji rezultat, da bih bio sretan? Što je uopće sreća? Isplati li se biti dobar i pravedan?” Pošto je razumno i društveno biće, on nastoji zadovoljiti ne samo tijelo već i mentalne, emocionalne i intelektualne potrebe.
Na primjer, dva će se psa potući oko komadića hrane čak i ako pripadaju istoj porodici. I nikada se neće posramiti zbog toga. No čovjek će se upitati: “Iako mi je stalo do ove hrane, iako bih najradije sve sam pojeo, što ću time postići, što će o meni misliti moji rođaci? Neće me poštovati i mislit će da sam necivilizirani sebičnjak.”
Dakle, u čovjeku će se odigravati borba između višeg i nižeg dobra, između koncentrirane i proširene sebičnosti. Ljudska sebičnost je proširena na porodicu, naciju, čovječanstvo. On je svjestan drugih ljudi i njihovih potreba, potreba svojih “bližnjih” odnosno ljudi s kojima dijeli zajedničke interese. Ako pobjeđuje njegov klub i on sam u tome ima udjela i profita, ako prosperira i bogati se njegova država, to automatski pruža njemu dobre mogućnosti. Osim toga čovjek treba prijateljstvo, ljubav, poštovanje i divljenje drugih, a to podrazumijeva i davanje, žrtvovanje, a ne samo uzimanje. Životinja će pridobiti seksualnog partnera i članove krda ili čopora jednostavnom manifestacijom fizičke ljepote i moći, no od čovjeka se obično očekuje više. Tko će voljeti i poštovati bezobzirnog, brutalnog sebičnjaka?
Čovjek mora pokazati brigu, nježnost, ljubav, nesebičnost, pravednost i mnoge druge moralne osobine, da bi bio prihvaćen i voljen. Prirodno je stoga da je ljudski život pun dilema i unutrašnjih sukoba (ako njegova svijest nije na nivou životinje). Njegovi su interesi mnogostruki i složeni, a ne jednoobrazni. U nekoj situaciji on će se odlučiti za jedno zadovoljstvo, a u drugoj za drugo. Naravno bit će najsretniji ako može zadovoljiti sve svoje potrebe istovremeno. Ponekad će se poslužiti i trikovima kako bi dobio i jedno i drugo. Na primjer, pojest će cijeli kolač sam, a zatim glumiti da nije znao da drugi nisu dobili. Život je prepun ovakvih situacija, zbog kompleksnosti ljudskih interesa, zbog sukoba između koncentrirane i proširene sebičnosti. Dakle, ne samo da se čovjek sukobljava s drugima, već i u njemu samome postoji sukob interesa.
Odakle taj nesklad? Znanstvenici će reći: “To je prirodni instinkt živog bića, njegova težnja za održanjem vrste koja se manifestira u specifičnim okolnostima, na specifičan način. Na određenom stupnju evolutivnog razvoja čovjek kao razumno i društveno biće nalazi određenu ravnotežu interesa, koju neprekidno razumno preispituje i ostvaruje u skladu sa svojim potrebama koje su određene njegovom nasljednom psihofizičkom konstitucijom, kao i odgojem tj. utjecajem sredine.” No ova konstatacija ništa ne rješava; u najboljem slučaju pomaže mu da se pomiri s “realnošću.”
Vede nas međutim uče da je ovaj sukob moguće nadvladati. To je upravo poanta učenja Bhagavad-gite; kako nadvladati koncentriranu i proširenu sebičnost i uzdići se do nivoa na kojem nema sukoba. Jedinstvo interesa koje se ostvaruje prihvaćanjem božjih interesa, tj. usklađivanjem naših interesa, naše volje, s Božjom. Princip je prirodan i jednostavan: “Mi’ smo djelići Boga. Stoga smo automatski zadovoljni kada je On zadovoljan, kao što su svi dijelovi tijela zadovoljeni kada je želudac zadovoljan. Nijedan dio, ruke, noge ili glava ne može biti zadovoljen odvojeno, ako se posebno hrani. Hranu treba davati trbuhu!”
Tako i ljudi mogu naći mir i zadovoljstvo ako prihvate volju Boga kao svoj pravi interes. Ratovi, nesporazumi, nasilje, nepravda, siromaštvo, glad i slični problemi čovječanstva mogu se riješiti samo stavljanjem Boga u centar, jer On nas uči da žrtvujemo sebične interese iz ljubavi prema Njemu. Ova ljubav naš je pravi interes. Ne postoji veća sreća od one koju dostiže osoba predana Vrhovnoj Božanskoj Osobi. A On od nas traži da Njemu za ljubav činimo ono što je dobro za sve; On voli sve svoje djeliće, čak i one koji su Ga zaboravili i napustili. Ovo dobrovoljno žrtvovanje sebičnosti za zadovoljstvo Boga, vaišnavski pjesnik Srila Visvanatha Cakravarti Thakura uspoređuje s “teretom ljubavi.” Bogataš koji nosi vreću zlata na leđima, osjeća svakako njezinu težinu, ali sa zadovoljstvom; mlada žena uživa u teretu muža koji je ljubi, a majka je zadovoljna što njezino dijete napreduje i postaje sve teže. Tako je i ljubavnik Boga sretan kada dobije priliku da nešto žrtvuje za Njegovo zadovoljstvo. Tu ne postoji sukob interesa, već samo volja Boga i zadovoljstvo u njenom izvršenju. To je jedini istinski sklad i harmonija interesa. Svaki drugačiji pokušaj usklađenja interesa ljudi na individualnom i kolektivnom nivou iluzija je i osuđen je na propast.
Atma
