Mnoge od vedskih aryanskih koncepata Boga su prisvojili Zoroastrijanci. Ustvari, njihove osnovne doktrine i shvaćanje njihovog Boga, Ahura Mazde, mogu se vratiti unatrag do vedskog spjeva Purusha-sukte koja se nalazi u Rig Vedi. I zoroastroizam je imao veliki utjecaj na judeo-kršćansku religiju. Istraživač Waddell ističe kako su se priče o Adamu i Evi, koje su opisane u hebrejskom Postanku, pojavile iz tradicionalne povijesti u kasnoj Babyloniji koja je opisivala najstarije kraljeve iz aryanskih dinastija.
Hebrejski rabini koji su sastavili knjigu Postanka (rečeno je da je nastala od Mojsija) su čuli te priče o zapanjujućim i nadčovječanskim djelima vrlo moćnih aryanskih kraljeva. Ne razumijevajući ih, oni su izobličili povijesne činjenice u svezi života velikog aryanskog kralja Adde (babylonsko ime za aryanskog kralja koji je takoder bio nazivan Addamu) te jednostavno promijenili njegovo ime Addamu u Adam, prvostvorenog čovjeka, za kojeg se tvrdilo da ga je stvorio Bog 3761 godinu prije Krista. Tako Waddell zaključuje kako su priče o hebrejskoj geneologiji Adama, Kaina, Enocha, Noaha i Japheta, varijacije imena i izobličavanje babylonske povijesti o opisima aryanskih kraljeva.
Hebrejski Adam je bio sumerski Adar ili Addamu, te aryanski Ikshvaku. Ime Kain je engleski ekvivalent židovskog Qain koji je u Postanku bio nazvan titulom Aysh, slično Ayasu iz vedskih spjevova. Za Kaina je rečeno kako je izgradio grad i dao mu ime po svom sinu Enochu, što je engleska verzija hebrejskog imena Hanuk. Biblijski autoriteti kažu kako je ovaj grad identičan staroj sumerskoj morskoj luci Unuk u Donjoj Mezopotamiji koju su Kaldeanci kasnije nazvali Erek. Time je Enoch ili Hanuk jednako imenu Janak iz vedskih spjevova. Iz toga možemo shvatiti kako je moguće da su židovska i kršćanska religija prirodno slične u mnogim svojim vidovima vedskim konceptima religije, iako je moguće da su one koristile neke detalje i običaje iz susjednih tradicija kako bi stvorili svoj vlastiti identitet. Možemo spomenuti samo jedan jednostavni primjer takvog usvajanja običaja u baptističkom ritualu, koji se prakticirao u kršćanstvu, a to je potapanje u vodu prilikom duhovnog preporađanja i pročišćenja koji je usvojen iz Indije gdje se duhovni aspiranti potapaju u vodu rijeke Gange.
Egipatska kultura
Pogled na egipatsku kulturu može također baciti svjetlo na utjecaje drevne vedske civilizacije. Pomalo je zbunjujuće proniknuti u stvarnu egipatsku teologiju budući da se ona vrlo učestalo mijenjala u skladu s promjenama u njezinom lokalitetu. Egipatska religija je također bila prisiljena na mnoge promjene zbog zahtjeva pojedinih faraona koji su bili skloniji obožavanju jednog pojedinog boga kojeg bi odabarali te su tako upućivali i svoje podanike na njegovo obožavanje. U raznim gradovima su se obožavali i različiti bogovi te su se tako slijedile i različite teorije o postanku koje su bile predstavljene u skladu s tekstom kojeg su prezentirali egipatski svećenici.
U Heliopolisu, lebanskom gradu Baalbeku, bog Atum je obožavan kao prvi samostvoreni kreator koji je okarakteriziran kao polubog sunca Ra. Atum je proizašao iz prvobitnih voda te je kasnije stvorio Tefenet (vlagu) i Shu (zrak) koji su opet stvorili Geb (zemlju) i Nut (nebo), a kroz kreaciju Geba i Nut nastao je Oziris, Isis, Seth i Nephthys.
U Memphisu je bog-stvaratelj bio Ptah koji je stvarao uz pomoć svoje inteligencije i izgovorene riječi. U hramu Edfu, tekstovi objašnjavaju kako zemlja proizilazi iz lotosovog cvijeta koji se pojavljuje iz prvobitnih voda. Ova verzija se podudara s vedskim opisima stvaranja. Pored toga, životinja Ptaha je Adis bik, podudarno vedskom opisu s bikom Nandijem koji na svojim leđima nosi poluboga Shivu.
U Thebesu, gradu u jugoistočnom Egiptu, glavni bog je bio Amun, bog života. Kasnije je glavni bog bio Amun-Ra, združujući tako Amuna i Ra. Također su u mnogim gradovima obožavali boga Ozirisa, boga plodnosti, te njegovu ženu Isis, majku i božicu mjeseca i poljoprivrede, zajedno s njihovim sinom Horusom, bogom dana.
Godine 1400. prije Krista, poglavar Amenhotep IV je zabranio obožavanje svih drugih bogova osim Atona za kojeg je tvrdio da je jedini bog. Aton je bio bog ljubavi, mira i ljepote. Faraon Amenhotep IV, koji je kasnije promijenio svoje ime u Ikhnaton (duša Atona) želio je proširiti mir i ljepotu svuda po svijetu. Međutim, njegova vladavina je trajala svega petnaest godina, a potom je ponovno uspostavljeno obožavanje drugih bogova.
Obožavanje i ceremonije
Egipćani su obožavali svoja hramska božanstva na sličan način kao u Indiji toga vremena (a to se i danas prakticira diljem Indije). Svećenici su strogo održavali svoju čistoću, brijali svoje glave te nosili bijelu odjeću (halje). Kupali bi se rano u jutro radi vlastitog pročišćenja i već u praskozorje bi odlazili u hram. Tamo bi otvarali oltar gdje je prebivalo božanstvo, a svećenik bi legao na pod cijelom svojom dužinom tijela, odajući mu na taj način dužno poštovanje. Takav način odavanja poštovanja božanstvima ili guruu u Indiji se naziva dandavat. Zatim bi sjeo, recitirao molitve (mantre) te zapalio mirisne štapiće. Potom bi okupao božanstvo te ga obukao u novu odjeću i ponudio mu hranu i piće, a onda počistio oltar i hram. Također je postojala praksa izvođenja božanstva u šetnju čamcem po rijeci Nil. Ova praksa i običaj se i danas štuje i provodi diljem Indije. Na egipatskim slikama se bog Oziris često slikao tamnoputog tena poput slika tamnoputog boga Krishne u hramovima Indije za kojeg se u vedskim spisima tvrdi da je Vrhovni bog. Na nekim od tih egipatskih slika mogu se vidjeti malene zmije ili nage koje na svojim glavama drže okrugle diskove ili planete indentične prikazima indijskih slika koje također prikazuju jednu od mnogobrojnih Krishninih ekspanzija pod Imenom Shesha-naga koja podupire svojom glavom mnogobrojne svemire.
Egipatska filozofska učenja i ceremonijali su se za inicijante odvijali u tajnim dijelovima hramova ili u piramidama. Danas se općenito shvaća da piramide nisu bile grobnice već naprotiv mjesta gdje su se vršili tajni rituali i inicijacije u misterije egipatske filozofije i religije. U nižim fazama inicijacije su kandidati su naučavani znanju o duši. Oni su prihvaćali dušu kao vječnu te da će napustiti tijelo u vrijeme smrti, a potom se ponovno pojaviti u drugom stanju postojanja, uglavnom u višim egzistencijama. Na višim nivoima inicijacije je trebalo postići neposrednu realizaciju duše te savez s božanskim. Praktično, to je vrlo podudarno sa znanjem koje daju Vede što nam pokazuje blisku povezanost između Indije i Egipta u ranom periodu postojanja egipatske civilizacije.
Druge sličnosti pronalazimo u imenima. Ime egipatskog poluboga sunca Ra je izvedeno od Ravi, sanskritskog naziva za sunce. Ime Heru (Horus pripada grčkom načinu izgovora) ili Nar Heru je izvedenica od Hari, što je još jedno od sanskritskih imena za Svevišnjeg ili Vishnua. Nar Heru se naziva Naar Ari na hebrejskom, što je zapravo Nara Hari na sanskritu, još jedan od oblika imena Vishnua ili Krishne.
Jedan od istaknutih egipatskih hijeroglifa koji predstavljaju Harija jest okrugli disk koji se pojavljuje bilo singularni ili pojedinačno, ili zajedno s drugim simbolima poput jastreba. Disk s krilima je često bio reprezentacija Harija. Jastreb je egipatski hijeroglif za Harija i također je simboliziran nekim drugim pticama poput pauna, labuda ili papige. Paun je bio simbol Heliopolisa koji je bio glavno središte obožavanja boga Ra ili Re, ili Harija sve do 2100. godine prije Krista. Kada je Thebes postao glavnim gradom, pauna je ustoličio kralj Solomon te je tako postao simbol kuće Davida i posvećen Elu, hebrejskom bogu.
Za egipatsku civilizaciju se smatra kako je napravila ubrzani razvoj od primitivne zemlje do vrlo razvijene oko 3000. godine prije Krista. Za prvu piramidu u Sakkari se tvrdi kako je bila izgrađena u tom razdoblju, dok se za veliku Keopsovu piramidu smatra kako je bila izgrađena oko 2900. ili 2800. godina prije Krista. Način na koji je građena Keopsova piramida upućuje nas na karakteristike vrlo naprednog društva. Ako su Egipćani postali tako napredno društvo u samo jednom ili dva stoljeća , što je pak tako snažno utjecalo na njihov nagli progres i prosperitet? Neki istraživači pretpostavljaju kako se to desilo zahvaljujući dolasku vrlo naprednih stanovnika Atlantide koji su se naselili u egipatskoj zemlji. Oni tvrde kako su oni počeli poučavati Egipćane svojem naprednom znanju. No poznato je da je ideja o izgubljenom kontinentu Atlantide prvenstveno došla od Platona koji je o tome pisao u svojim “Dijalozima ” nazvanim “Kritias” i “Tamaceus”. O ovoj potopljenoj zemlji Platon je čuo od čovjeka po imenu Critias koji je o tome čuo od Critiasa starijeg. Ovaj je to opet čuo od Solona, atenskog državnika za kojeg se tvrdi kako je te opise čuo od egipatskog svećenika po imenu Neith Sais. Atlantida je možda postojala, kako neki istraživači pretpostavljaju, no o tome sve do danas nisu pronađeni nikakvi arheološki dokazi.
Nikola Đurđević, jyotish-vedska-astrologija.com
