Emocionalno prejedanje rijetko ima veze s fizičkom gladi. Ono je često odgovor na neizrečenu bol, stres, tugu, usamljenost, osjećaj bezvrijednosti ili duboku prazninu koja se formirala još u djetinjstvu. Kad dijete ne nauči prepoznati, razumjeti i izraziti svoje emocije, tijelo pronalazi vlastiti način komunikacije. Hrana tada postaje jezik kojim se izražava ono što riječima ne možemo artikulirati.
Pretilost kao odraz djetinjstva: kad tijelo nosi priče koje riječi ne mogu reći
Hrvatska se nalazi među najdebljim nacijama u Europskoj uniji. Pretilost nije problem samo pojedinca, nego i društveni fenomen koji zahvaća sve generacije. Sve više odraslih i djece nosi višak kilograma, a statistike upozoravaju: više od polovice odraslih Hrvata ima prekomjernu težinu, a problem se stalno produbljuje.
Ipak, iza svakog broja stoji priča, često neispričana. Često u razgovoru s klijentima koji se godinama bore s kilogramima čujem iste, tihe, gotovo identične priče. Roditelji su bili fizički prisutni, ali emocionalno udaljeni; djetinjstvo obilježeno hladnim riječima ili čak zanemarivanjem; više zagrljaja od bake nego od majke. U tim domovima riječi “volim te” bile su rijetke, ali hrana je uvijek bila tu – tanjur juhe, kolač, komad kruha s nutelom, i sl. i sve to kao zamjena za toplinu koja je nedostajala djetetu.
Mnogi su odrasli u kućama gdje se emocije nisu izražavale riječima, nego zalogajima. Tuga se liječila kolačima, sreća slavila prejedanjem. Tako hrana postaje mnogo više od onoga što jest – zagrljaj, sigurnost, način da popunimo prazninu tamo gdje bi trebala biti ljubav.
Brojna istraživanja pokazuju da rani stres i trauma mogu imati dugoročne posljedice na tijelo i psihu. Aktivacija sustava za odgovor na stres, kroz hormon stresa kortizol i promjene u hormonalnoj osjetljivosti, može utjecati na metabolizam, raspodjelu masnog tkiva i apetit, a epigenetski mehanizmi dodatno oblikuju dugoročne fiziološke obrasce.
Psihološki gledano, djeca koja su doživjela zanemarivanje, emocionalnu hladnoću ili zlostavljanje često razvijaju manje učinkovite strategije regulacije emocija. Umjesto da izraze ili verbaliziraju svoje osjećaje, traže utjehu u dostupnim i kulturno prihvatljivim izvorima, a hrana je među najčešćima.
Bihevioralno, to se očituje kroz niže samopouzdanje, smanjeni osjećaj kontrole i veću sklonost emocionalnom jedenju, tzv. „comfort eating“ kao reakcija na tugu, frustraciju ili usamljenost. Socio-kulturološki faktori, poput materijalnih i obiteljskih uvjeta u djetinjstvu, oblikuju trajne navike i odnos prema hrani koji ostaju s osobom kroz život. Iako ne svaka debljina proizlazi iz traumatskog djetinjstva, empirijska istraživanja potvrđuju da psihološki i životni uvjeti u ranom odrastanju predstavljaju značajan i dokumentiran faktor rizika za prekomjernu težinu.
Kada hrana postaje jezik emocija
Emocionalno prejedanje rijetko ima veze s fizičkom gladi. Ono je često odgovor na neizrečenu bol, stres, tugu, usamljenost, osjećaj bezvrijednosti ili duboku prazninu koja se formirala još u djetinjstvu. Kad dijete ne nauči prepoznati, razumjeti i izraziti svoje emocije, tijelo pronalazi vlastiti način komunikacije. Hrana tada postaje jezik kojim se izražava ono što riječima ne možemo artikulirati.
Ako je nekoga baka tješila kolačima dok je dijete plakalo, onda djetetov mozak uči povezivati slatkoću s utjehom i sigurnošću. Ako roditelji hvale dijete samo kada “lijepo jede”, stvara se uvjerenje da hrana donosi pažnju, prihvaćanje i pripadanje. Takvi obrasci postupno postaju automatizirani, nesvjesni i u odrasloj dobi dovode do začaranog kruga: emocija → hrana → krivnja → još hrane. Tijelo, bez izraženih verbalnih strategija za regulaciju osjećaja, koristi hranu kao sredstvo emocionalnog balansiranja.
Psihološki gledano, ovo povezuje razvoj emocionalne regulacije s hranom. Djeca koja nisu naučila prepoznati i verbalizirati svoje emocije često razvijaju kompulzivne obrasce prehrane kao mehanizam samo-nagrađivanja ili samo-tješenja.
Ako se ti obrasci ne prepoznaju i ne adresiraju, mogu trajati desetljećima, stvarajući ne samo prekomjernu težinu, nego i stalnu unutarnju napetost između želje za kontrolom i osjećaja bespomoćnosti. Hrana postaje ne samo fizička potreba, nego i sredstvo emocionalnog izražavanja i socijalne povezanosti, što dodatno komplicira pokušaje promjene i izaziva osjećaj krivnje kada se ti obrasci žele prekinuti.
Tijelo govori ono što um skriva
Kompulzivni obrasci prehrane koje razvijamo u djetinjstvu često se nastavljaju i u odrasloj dobi, a tijelo postaje kanal kroz koji se izražavaju emocije koje nismo naučili verbalizirati. Djeca koja nisu naučila prepoznati i izraziti svoje osjećaje često koriste hranu kao način samo-nagrađivanja ili samo-tješenja. S vremenom, taj obrazac prerasta u emocionalni “jezik tijela” koji komunicira ono što riječi ne mogu.
Tijelo pamti ono što um pokušava zaboraviti. Svaka rana, emocionalna trauma, zanemarivanje ili osjećaj odbacivanja ostavlja trag u našem fizičkom i psihičkom sustavu. Višak kilograma često nije samo fizički teret, već emocionalni oklop, signal unutarnje boli. Kilogrami nisu “štit” prema svijetu, nego način na koji tijelo govori: “Ovdje postoji bol koju nisam znao/la kako izraziti.” Kroz težinu tijelo može komunicirati frustracije, tjeskobu, stres i osjećaj vlastite nedovoljnosti, dok um i dalje pokušava ignorirati ili potisnuti te osjećaje.
Kronični stres, potisnute emocije i neizgovorene traume snažno utječu na hormonalni sustav, metabolizam, razinu kortizola i inzulina. Um i tijelo funkcioniraju kao jedinstveni sustav: ono što ne izlazi kroz riječi ili suze, često izlazi kroz fizičko stanje. Bol, umor, hormonski disbalans i višak kilograma nisu znak slabosti, nego oblik izraza, način na koji tijelo upozorava da nešto u psihi traži pažnju i iscjeljenje.
U tom smislu, borba s kilogramima nije borba protiv hrane ili tijela, već prije svega borba protiv vlastitih rana, potisnutih emocija i uvjerenja koja smo naslijedili ili usvojili tijekom života. Sve dok ne prepoznamo te unutarnje povrede i ne naučimo s njima raditi, kilogrami ostaju glas tijela koji neumorno prenosi poruku: “Pogledaj me, ovdje postoji bol koju treba razumjeti.”
Anina priča: kilogrami koji pričaju
Ana, 38-godišnja žena, godinama se borila s prekomjernom težinom. Njeno djetinjstvo bilo je obilježeno emocionalnom hladnoćom majke, dok ju je baka tješila kolačima i slatkišima. “Kada bih bila tužna, frustrirana ili ljuta, uzimala bih nešto slatko. Hrana je bila moj prijatelj, zagrljaj koji nisam dobivala”, prisjeća se Ana.
Tijelo joj je slalo jasne signale: debljanje, kronični umor, hormonske promjene. No unatoč tome, Ana je osjećala samo sram, krivnju i frustraciju zbog vlastitog tijela. Tek kada je započela terapeutski rad na sebi, shvatila je da njezini kilogrami nisu bili problem sami po sebi, nego su odraz neizraženih emocija, potisnutih trauma i dugogodišnjih unutarnjih rana koje je tijelo uporno nosilo i “prehranjivalo”.
Kroz terapeutski proces, klijentica je naučila prepoznati razliku između fizičke i emocionalne gladi. Počela je razvijati zdraviji odnos prema hrani i sebi, shvaćajući da istinska promjena počinje iznutra, u psihi. Dubinski rad na sebi dao joj je izbor: sada može odlučiti kako reagirati na svoje emocije i koje obrasce želi njegovati.
Zašto dijete i restrikcije dugoročno ne pomažu
Dijete mogu kratkoročno smanjiti tjelesnu težinu, ali rijetko pomažu da pronađemo unutarnji mir. Većina planova prehrane fokusira se isključivo na ono što jedemo, dok pravi uzroci prekomjerne težine, emocionalne rane, nesigurnost, tjeskoba i neprepoznate potrebe, ostaju neadresirani.
Kada kroz dijetu izgubimo kilograme, ali ne dođemo do samog uzroka, tj. ne iscijelimo emocionalni uzrok prejedanja ili nezdravih obrazaca, često se otvori nova “zečja rupa”. Hranu može zamijeniti drugi obrasci samoregulacije ili samo-nagrađivanja: kompulzivno vježbanje, pretjerana kontrola, kupovina, rad, društvene mreže… ili tiha depresija. Ovi obrasci djeluju kao zamjena za ono što smo potisnuli, ali rijetko donose stvarno olakšanje.
Naizgled smo “uspjeli”: vaga pokazuje manju brojku, odjeća bolje stoji, ali unutra se pojavljuje praznina koju ne znamo čime popuniti. Dok je hrana bila “lijek” za tugu, stres ili osjećaj nedostatka, barem je pružala trenutni osjećaj utjehe. Kada taj mehanizam oduzmemo, suočavamo se sa sobom i bolnim dijelovima ličnosti koje smo godinama ignorirali ili zatrpavali.
Ova praznina često izaziva novi val emocionalnih nemira: anksioznost jer “više ne smijem posrnuti”, strah od ponovnog debljanja, osjećaj krivnje zbog svakog zalogaja, frustraciju zbog vlastitih reakcija. Tako se stvara začarani krug: mršavimo, debljamo se, kontroliramo, prejedamo, a unutarnja glad i dalje ostaje nezasitna.
Psihološki gledano, dijete bez emocionalnog rada nikada ne donosi istinsko iscjeljenje. Ona može mijenjati oblik tijela, ali ne i odnos prema sebi. Taj odnos, način na koji razgovaramo sa sobom, brinemo o sebi, prepoznajemo i tješimo svoje emocije, presudan je za dugoročni mir s hranom i vlastitim tijelom.
Promjena tijela bez promjene psihe je poput boje koja pokriva pukotinu na zidu: površina možda izgleda uredno, ali unutarnja struktura i dalje nosi napetost i rizik od ponovnog pucanja. Tek kada naučimo prepoznati vlastite emocije, razumjeti njihove uzroke i razviti zdrave strategije samopomoći, hrana prestaje biti jedini kanal utjehe i počinjemo graditi trajni odnos sa sobom i vlastitim tijelom.
Kad zavolimo sebe, tijelo nas prati
Trajna promjena počinje od uma. Terapija, introspekcija i dubinski rad na sebi, to su alati koji nam pomažu da shvatimo što zapravo pokušavamo “pojesti”. Tijekom terapeutsko procesa učimo prepoznati emocije koje stoje iza gladi, razumjeti obrasce koje smo naslijedili i pronaći nove, zdravije načine da sebi pružimo utjehu. Svaka osoba ima izbor: promjena počinje iznutra, od našeg odnosa prema sebi, a tijelo samo prati taj proces.
Tako je i moja klijentica Ana kroz terapiju naučila prepoznavati svoje emocije i razviti drugačiji odnos prema hrani. Počela je osjećati razliku između stvarne gladi i emocionalne potrebe. Nije cilj bio samo smršaviti, nego osloboditi se dugogodišnjeg emocionalnog pritiska i sramote.
Iscjeljenje ne znači da nikada više nećemo posegnuti za čokoladom kada smo tužni, nego da ćemo znati zašto to činimo i da ćemo to činiti s nježnošću, a ne krivnjom.
Kilogrami često padaju onog trenutka kad prestanemo ratovati sa sobom, kad prestanemo kažnjavati tijelo zbog emocionalnih rana koje ono nosi, kad naučimo slušati sebe umjesto prisiljavati.
Hrvatska se suočava s ozbiljnim problemom pretilosti, no držim da prave promjene započinju iznutra, dakle u iscjeljenju psihe. Hrana nikada nije bila problem, bila je način preživljavanja. Iscjeljenje počinje onog trenutka kada shvatimo da više ne moramo preživljavati, nego možemo napokon početi živjeti.
piše: MSc. Mirella RASIC PAOLINI, specijalist struke za psihofizičko, mentalno i duhovno zdravlje/focusin-holisticlifestyle
