Aseksualnost – ljubav bez tjelesnih doživljaja

U ovo današnje razvratno i nemoralno doba, kakvim ga prezentira većina medija, teško je zamisliti da nije cijelo čovječanstvo takvo, jer zaista, dok moćnici zakuhavaju situaciju potencirajući naglasak isključivo na tjelesnom, postoje ljudi koji su svjesno odabrali duhovnost, za osobni rast i razvoj.

Os Uma / Autor: Irena Dujmušić

Neki od njih su se odrekli tjelesnih užitaka, poput monaha ili asketa, kako bi radili na sebi i svojoj duhovnosti, no postoji i mali postotak ljudi koji čak ni nisu imali izbora već je to njihovo prirodno stanje. Radi se o aseksualnosti, takozvanoj “nevidljivoj seksualnosti” ili moguće “četvrtoj seksualnoj orijentaciji”, potpuno prirodnom stanju osoba koje ne osjećaju nikakvu tjelesnu privlačnost prema drugim osobama.

Većina ljudi na svijetu ovo stanje ne može shvatiti i ne smatra ga normalnim, polazeći od pretpostavke da svaka vrsta živih bića teži reprodukciji kako bi sačuvala svoju vrstu, a u tu je svrhu priroda osmislila i seksualni nagon. No, ne bismo trebali imati predrasuda. Moguće je da je priroda ovo sama predvidjela kao jedan od načina za uspostavu ravnoteže. Na žalost, kako još uvijek ne možemo proniknuti u tajne prirode, jer smo vrlo malo usklađeni s njom, ovo će nam stanje još neko vrijeme ostati tabu tema i velika nepoznanica.

Aseksualnost nije novi aspekt ljudske spolnosti, ali je relativno nepoznat pojam u javnosti jer se procjenjuje da otprilike samo 1% stanovništva ne doživljava seksualnu privlačnost. No, o ovome je važno govoriti jer se mnogi ljudi bore s predrasudama i uklapanjem u društvene predodžbe.

Malo je i istraživanja, čak se znanstvenici ni ne slažu radi li se o četvrtoj spolnoj orijentaciji ili o nedostatku iste, a ono u čemu su složni je da se iz sociološke i psihološke perspektive radi o odsutnosti seksualne privlačnosti ili interesa prema drugim osobama. Također treba znati da se aseksualnost ne definira kao medicinski problem, jer u korijenu ovoga ne postoje neke abnormalnosti u genima, no ovo stanje definitivno može izazvati probleme kod aseksualnih osoba zbog nerazumijevanja okoline i težeg uklapanja u istu, isključivo zbog tuđih predrasuda. Jedni smatraju da je riječ o poremećaju, drugi da oni jednostavno nisu još upoznali “pravu osobu” ili da su to zapravo homoseksualne osobe koje toga nisu svjesne.

Bez obzira na nedostatak tjelesne privlačnosti, ovi ljudi normalno doživljavaju romantične odnose i veze. Oni nisu odbacili ljubav, niti ne žive u celibatu te gaje osjećaje prema drugim osobama, jednako kao i svi drugi, i to prema svojim sklonostima, te ih se na taj način može prepoznati kao hetero, homo ili biseksualno aseksualne osobe. U tim emotivnim vezama s drugim osobama većinom ne upražnjavaju spolne odnose, a ako ih ima, onda je to zato da bi se udovoljilo partneru ili radi želje za potomstvom, odnosno zato jer se to od njih očekuje. Ove seksualno/aseksualne veze teško mogu opstati i vrlo često se raskidaju, što je i logično.

Aseksualne osobe su se počele međusobno povezivati tek početkom 21. stoljeća, uz pomoć porasta popularnosti online zajednica, što je vrlo važan čimbenik budući da su mnoge aseksualne osobe izjavljivale da se osjećaju slomljeno, usamljeno, kao neki čudaci. Jedna od organizacija je i AVEN (The Asexual Visibility and Education Network) koja pomaže pojedincima riješiti krizu identiteta te radi na prihvaćanju u zajednicu.

Osim toga, ovakve su mreže ključan izvor informacija aseksualnim osobama, što je osobito važno zbog manjka znanstvenih informacija te onih koji smatraju da se to treba “izliječiti”. U prihvaćanje sebe samih kao takvih kakvi jesu pomažu izjave aseksualnih osoba koje izlaze u javnost sa svojim pričama, ali i činjenice o nekim javno poznatim osobama za koje se tvrdi da nisu pokazivale nikakvu sklonost ka intimnim druženjima s drugim osobama, poput Florence Nightingale, Isaaca Newtona ili Nikole Tesle.

Zastava aseksualnih osoba

Sa sve većom željom za međusobnim povezivanjem i prepoznavanjem u društvu, pripadnici aseksualne zajednice su željeli imati zajednički simbol koji bi ih prezentirao u javnosti. Tako se rodila ideja o zastavi, te su stranice za podršku aseksualnim osobama, predvođene korisnicima stranice AVEN, predložile nekoliko dizajna zastave od kojih je 2010. godine odabrana zastava s crnom, sivom, bijelom i ljubičastom vodoravnom crtom.

Cilj ove jednostavne zastave je bio izbjeći neželjene konotacije raznih simbola, te svaku naznaku nacionalne pripadnosti, a osim toga, podudara se s prugastim dizajnom većine drugih zastava grupacija osoba s drugačijim spolnim orijentacijama.

Crni prsten kao znak raspoznavanja aseksualnih osoba

Boje zastave imaju svoje značenje: crna označava aseksualnost, siva demiseksualnost, bijela ne-aseksualne partnere i saveznike, a ljubičasta zajednicu.  Također, neke su aseksualne osobe odabrale nositi crni prsten na srednjem prstu desne ruke kao vidljiv znak pripadnosti ovom spolnom određenju.

U cijeloj ovoj priči nije važno to što ove osobe koje ne izražavaju želju za intimnošću nisu nikakvi duhovni učitelji, niti su svi zbog toga postigli neka nevjerojatna znanstvena, umjetnička ili duhovna dostignuća, već je važno to da takve osobe jednostavno postoje. Priroda je iz nekih razloga osmislila i ovaj vid postojanja, stoga bi bilo dobro da i tako budu prihvaćeni u društvu. Osim toga, aseksualne osobe to vrlo jednostavno objašnjavaju: “Ako postoji seks bez ljubavi, zašto ne bi postojala ljubav bez seksa?”

Os Uma / Autor: Irena Dujmušić