Vidim je kako živi i postoji u liku žene koja se giba u ritmu plesa, njišući bokovima, odjevena u zlato, okićena, jako našminkana, ekspresivnog pogleda. Ne govori, tek pokretima ruku i očiju priča priču svoga naroda. Dom je ubogima i bogovima, prosjacima i bogatima. U njoj odjekuju zvuci mantri, a zrak je gust, ljepljiv, vruć i miriše na sandal.

Piše: Kristina Panić / talesofcroatia.com

STIŽEM U DELHI. Dočekuju me gužva, buka i vrućina. Moje putovanje tu tek počinje. Kao i ranije, Delhi je samo tranzitno mjesto, mjesto za kalibriranje s frekvencijama Indije. Putujem dalje, u Sveti Grad, Varanasi. Otkada znam za Indiju želim ga posjetiti, doći na točku susreta smrti i života. Željeznički kolodvor u Delhiju je posebno mjesto. Podsjeća na mravinjak zbog brojnosti ljudstva. Kaos koji funkcionira nekim svojim redom. Upravo u tom kaosu dogodio se trenutak savršenog reda, upliv u dimenziju onkraj ove. Paralelni svemir pozdravio me i dodirnuo svojim blagim titrajem. Sjedam u vlak. Nije mi nepoznato to iskustvo, stoga nije bilo iznenađenja. Kupe, klupa koja se pretvara u ležaj uvečer, a iznad nje još dva takva, ukupno 6 ležajeva u jednom kupeu. Skučeno, tvrdo, ali putujem.

STIŽEM U VARANASI. Konačno! Nakon vožnje rikšom dočekuje me moj domaćin. Beskrajno drag dečko iz brahmanske obitelji koji vodi obiteljski posao, gostinjsku kuću. Smještena sam u neposrednoj blizini gatova, s terase na vrhu kuće vidim Gangu, svetu rijeku, izmaglicu i zrak koji podrhtava. Čamci se lijeno vuku s jedne obale na drugu. Prevoze ljude kako bi obavili obredno kupanje. Okus čaja u ustima, mir u biću. Moj mi domaćin tijekom kraće šetnje pokazuje kako da se što lakše snađem u gradu i uskoro ostajem sama. Susreti sa zapadnjacima u dalekim zemljama događaju se spontano i lako. Upoznajem Francuza. U ušima drži slušalice jer mu je grad prebučan, a ima istančan sluh. Idem dalje. Uske ulice, malene trgovine. Prodaju mirisne štapiće, frule i bubnjeve, majice i torbe, cigarete i grickalice.

RUČAK. Pričam sa starijim gospodinom, iz Australije. Putuje i on sam Indijom. Sluša nas Indijac, vlasnik još jedne gostinjske kuće i turističke agencije, zainteresiran uspostaviti kontakt kad je čuo da sam i ja vlasnica turističke agencije. Dan je prije najvećeg praznika u slavu Boga Shive, Maha Shivaratrija. Ljudi dolaze sa svih strana Indije. Ova će noć biti obilježena kao sjećanje na vjenčanje Shive i Parvati. Spuštam se na gatove. Grad u svojim šarenim bojama, dugačke stepenice padaju do rijeke i šetnica. Obitelji, djeca koja se igraju u blatu, sadhui koji se kupaju, Aghori Tatntrik koji sjedi namješten za slikanje, vlasnici čamaca koji nude vožnju, glazba koja trešti sa svih strana. Lijene krave leže posvuda, a na malom gatu se priprema spaljivanje leša. Na povišenom dijelu pripremljena su nova drva, u podnožju ostaci crnog pepela. Niže, uz rijeku, jedno spaljivanje upravo je u tijeku. Tijelo je zamotano u bijelu plahtu. Obredu mogu pristupiti samo članovi obitelji, slikanje je zabranjeno. Ono što je u Varanasiju posebno je vožnja čamcem po Gangi, osobito u svitanje ili zalazak sunca. Odlučujem se za večernju varijantu. S rijeke se otvara potpuno druga perspektiva grada, obreda, ljudi, sebe. Romantična? Možda na prvu, no ako samo malo zagrebeš ispod toga, otvaraju se potpuno nove slike.

I KONAČNO, VELIKI DAN – Maha Shivaratri. Planirajući putovanje nisam uopće ciljala da na taj dan budem u Varanasiju. Dapače, vjerojatno bih radije izbjegla gužvu. No kako sam doslovno „dobila“ datume i mjesta u koja trebam ići, saznanje da je Veliki Dan upravo na jedan od dva dana koja provodim u Varanasiju, samo je tome potvrda. Ujutro sam posjetila hram božice Durge, popila fi ni čaj i odlučila se za zdravi doručak. Dan ranije sam primijetila mjesto u kojem rade lassi (piće na bazi jogurta u koje se stavlja i neko voće) pa sam krenula tamo. Sjela sam, pogledala ponudu i neodlučna između brojnih kombinacija odlučila sam igrati na sigurno i naručiti lassi koji nosi ime kuće. „Medium or strong?“ (srednji ili jaki) pita me konobar. „Koja je razlika?“ odgovaram. Od srednjeg imaš energije, a od jakog si baš onako… full. Mogla bih uzeti jaki, pomislim, voće će me držati sitom pa neću ništa jesti i bit ću nekako „čišća“ tijekom ovog posebnog dana. Ipak ne, bez pretjerivanja, odnekud u meni izroni glas. „Ok, medium“ – biram srednji. I sjedim tako tamo sama, pijuckam svoj lassi iz glinene posudice, kad evo Francuza. Pomalo zbunjen, pozdravlja me na svom francusko-engleskom i sjeda pored mene. Kaže mi kako se na današnji dan dijeli bhang i objašnjava mi da je to piće u koje se stavlja hašiš. Čak postoji i bhang lassi. Ja ga pitam je li to legalno. Pitamo konobara. On kaže da i oni to rade. Otvara frižider i pokazuje zdjelicu sa smeđom masom. „Može biti medium ili strong“, kaže. O! O! OOOOOOOOO!!!! U meni sve zvoni. U milisekundi mi je postalo jasno da sam dobila bhang lassi. Shivina lila, pomislim. Šali se sa mnom jer sam pomislila kako je blag prema meni. Kažem Francuzu i on ostane još zapanjeniji od mene. Ja sam svoj lassi već popila, povratka nije bilo, a on je svoju polovicu dovršio i uznemiren otišao. Nakon vrlo kratkog vremena počinjem osjećati djelovanje bhang lassija. Što ću sada? Dobro, došla sam ovdje da bih se susrela i pogledala u oči smrti. Idem na glavne gatove! To što sam popila lassi, samo će mi produbiti iskustvo. I krenem. Jedan mlađi čovjek, prodavač voća, savjetovao mi je da ne idem u smjeru suprotnom od doslovno rijeke muškaraca koja se kretala uz ulicu. Nije sigurno, rekao je. Svi su oni popili bhang, ne želite neke neugodnosti, gospođo. Ja ću vam pokazati odakle možete gledati obrede, dođite. Krenula sam za njim, no zrno sumnje brzo je proklijalo i ja sam mu zahvalila i rekla da ću dalje sama. Sjela sam na jedno mjesto i gledala obrede spaljivanja. Bilo je izrazito vruće, sunce je pržilo odozgo, vatra odozdo. Čudne su mi se misli počele pojavljivati.

DO GANGE je bilo nekoliko nivoa, u malim platoima na kojima su u skladu s kastinskim poretkom obavljali paljenja. Drva su se samo slagala, kao za velike roštilje. Na njih su polagali tijela, ovijena plahtama. Puštali su glazbu. Svaki je pokojnik imao svoju pjesmu. Pretpostavljam da ju je odabrala obitelj. Različiti su to bili zvuci – od indijskog folka do tek pokoje duhovne pjesme s pojanjem mantri. Kao i u svijetu, među živima, pomislih. Koliko li se ljudi iskreno moli i okreće Bogu, a koliko samo razmišlja i živi u i za svjetovne stvari? Za imam i daj!? Podsjetilo me to na veliki disko, na kaveze koji vise, u njima žene koje plešu. Ne činimo li od svojih života kaveze? I zabavljamo druge?

Ili sjedimo u njemu depresivno i bespomoćno gledajući van, očekujući spasenje, nekoga tko će doći i ne samo otvoriti nam vrata nego i iznijeti nas van? A jedina je istina da smo u kaveze sami ušli, sami zatvorili vrata i pritom, neki, čak sakrili ključ. Gledala sam pepeo koji leti zrakom. Kako se polagano spušta i pada na pod, na klupu na kojoj sjedim, na grožđe da ću dalje sama. Sjela sam na jedno koje sam dobila. Prinijela sam bobu ustima i progutala je. Osjećala sam kako sam se tim malim činom povezala s ciklusom, krugom života. Shvativši da sam potpuno izgubila pojam o vremenu, zaključila sam da je najsigurnije da se vratim u sobu. U ime sigurnosti, bila sam spremna odreći se uvida, iskustva, pustolovine. No, soba je daleko, a put do nje maglovit. Krenula sam. Nisam daleko odmakla kad mi se približio jedan Indijac i ponudio mi pokazati zgradu i pogled s nje na gatove. Odlu- čila sam poći s njim kad sam vidjela još jedan par kako ulazi. I tako smo došli na krov i terasu. S nje se vidjelo mjesto na kojem sam nedugo prije sjedila. Mladić mi je krenuo objašnjavati kako te stvari funkcioniraju, koja su pravila. Ono što mi je najviše ostalo u sjećanju je informacija da su ljudi koje sam vidjela da stoje u plićaku i kupaju se u vodi prepunoj pepela netom spaljenih leševa, zapravo tragatelji za zlatom i srebrom. Kad u Indiji osoba umre, obitelj s nje ne skida njezin nakit već je pali s njim. A ovi ljudi stoje u rijeci i zapravo traže grumenčiće nečijeg zuba ili prstena. Krug života nalazi razne na- čine da preživi, da se spoji, da ide dalje.

KONAČNO SOBA. Zaključavam vrata, liježem na krevet, pokušavam pratiti misli koje dolaze i odlaze. Zaspala sam i kad sam se probudila bila sam puno bistrija i spremna opet izaći van. Čim sam izašla na ulicu, susrela sam Francuza. Mahao je rukama te mi počeo pričati kako je uznemiren jer ga bhang još uvijek drži. Pored nas na zidiću sjedio je stari Indijac. Prišao nam je i rekao da želimo li pojačati učinak bhanga, pojedemo nešto slatko ili suprotno. Francuz i ja pogledali smo se značajno. On je upravo pojeo cijelu čokoladu, a ja datulje. I tako je naš novi, iako znatno blaži krug, krenuo dalje. Shiva, shiva… danas si mi dao toliko neočekivanih blagoslova. Om Namah Shivaya, ponavljati njegovu mantru, jedino je što sam mogla. I sutradan se ukrcati na vlak za dalje, na sjever, u Rishikesh, na susret s Moojijem.

Kristina Panić / talesofcroatia.com

Objavljeno u magazinu 100% prirodno, izdanje kolovoz 2015.

Tales of Croatia organizira:

Tales of Croatia u nadolazećem periodu organizira nekoliko zanimljivih događanja. Pridružite nam se!

Drevne tehnologije i budućnost čovječanstva

Onkraj osjetila

Cres, sigurno jedan od najdivnijih otoka Jadrana, oduševljava divljinom i predivnim prizorima. Od bjelogoričnih šuma i čarobnih labirinata do strmih hridi i pogleda na morsko bespuće, romantično u suton ili divlje i zastrašujuće u vrijeme olujnih dana. Trenutno ćete otputovati u prošlost hodajući uz mirise raznog mediteranskog bilja.Osim toga voziti se creškim cestama prava je avantura zbog mnogobrojnih ovaca koje odmaraju na toplom asfaltu. Ovce, srne, orlovi, nekad delfini, dio su otočkog folklora. Pitoreskna mjestašca, posebni okusi i mirisi. Možda nije slučajno što je baš Frane Petrić, filozof sa Cresa, napisao poznato utopijsko djelo “Sretan grad”.

Program koji smo za vas pripremili neodoljiva je kombinacija upravo u duhu samog otoka, aktivna u istraživanju divljine no i vrlo blaga u sjedinjavanju s prirodom. Posjetit ćemo neka od najljepših mjesta na otoku, kao gradove Lubenice, Cres, Valun i šumu Tramontanu te uživati u zanimljivim radionicama.

Termini:
10. – 17.10.2015.

Za detalje i prijavu pošaljite nam e-mail.