Istražvati povijest nije baš lagan posao jer – povijest pišu pobjednici. Još je teže istraživati nešto o čemu ni o oni koji najviše znaju o tome, povjesničari, nemaju usklađeno mišljenje koje je nerijetko obojeno njihovim nacionalnim, vjerskim i drugim uvjerenjima. Sa bogumilima je situacija upravo takva – imamo niz teorija koje nerijetko pobijaju jedna drugu, a stvar dodatno otežava činjenica da su bogumili odbacivali bilo koju vrstu materijalnih obilježja što naše daleke pretke ostavlja u polumraku prašnjavih (internet) stranica povijesti.
U povijesti kršćanstva je bilo više od 20 Koncila – okupljanja crkvenih glavara na kojima se razmatralo jesu li određene teološke poente ispravne ili hereza. Poslije svakog Koncila bi se pojavili mnogi pokreti koji nisu prihvaćali zaključke, ili makar neke od njih, donesene na Koncilu i koje je Crkva proglašavala heretičkim.
Nakon jednog takvog Koncila iz 869. godine na tlu današnje Bugarske pojavili su se bogumili – za Crkvu heretički pokret koji je odbacio njenu instituciju i dijelove učenja. Danas dostupne informacije govore o pobožnim ljudima koji su živjeli životom askeze, a koji su bili proganjani od strane Crkve i raznih vlada. Bogumilstvo se širilo i pomjeralo zajedno s progonjenim sljedbenicima po raznim dijelovima Europe (tako su, u XII stoljeću, došli i u Bosnu) da bi na kraju malo što ostalo od njega – dolaskom Turaka u Europu, brojnim križarskim pohodima i političkim potezima gotovo su nestali. Bogumili se često izjednačavaju sa Crkvom bosanskom. Međutim, radi se o dva različita učenja koja su se našla na istom prostoru u isto vrijeme.
U što su vjerovali?
Jako je teško utvrditi stvarni karakter i principe bilo kojeg starog vjerovanja, pogotovo bogumila, budući da gotovo sve informacije koje imamo dolaze od njihovih protivnika. Iz raznih izvora dobija se slika pokreta čije se učenje temeljilo na dualizmu – uvjerenju da postoje dva principa: duhovni (dobro) i materijalni (zlo). Budući da je fizički svijet zao, glavni životni zadatak je odstraniti sve što sprečava približavanje duhovnom, te oslobođenje besmrtne duše iz tamnice tijela kako bi se sjedinila sa Bogom.
Kada se govori o filozofskim ili npr. vjerskim ubjeđenjima, zanimljivo je napomenuti da ljudi koji su ih zagovarali nisu samo pričali o tamo nekim principima, a oni sami živjeli po potpuno drugačijim. Ti ljudi su svim srcem vjerovali i živjeli to što pričaju smatrajući da je to najbolji mogući način za provesti život. U skladu s tim, bogumili su u svakodnevnom životu slijedili poprilično stroge principe. Odbacivši materijalno kao zlo, odbacili su i bilo kakve vjerske simbole (križ) i obrede (npr. smatrali su da je krštenje duhovnog karaktera i da se ne može krstiti ni vodom ni uljem, nego odricanjem, molitvom i izgovaranjem himni), vjerske građevine (nisu imali nikakvo posebno mjesto za bogosluženje; neki naučnici tvrde da su tvorci stečaka, dok se drugi s tim ne slažu zbog njihovog strogog dualističkog pristupa), instituciju, svetačke slike i sl., a stilom života su odražavali veliku jednostavnost i nevezanost za materijalne posjede, bogatstvo, (za to vrijeme) modernu odjeću, raznovrsnu hranu (prakticirajući vegetarijanstvo), konzumiranje alkohola i seks, živeći u celibatu.
Život bogumila može izgledati, kada ga promatramo iz perspektive modernog čovjeka, oskudan, tužan i uskraćen zadovoljstva materijalnog svijeta, međutim, bogumili sigurno nisu tako razmišljali – život koji su odabrali za njih je bio način za dostizanje sreće.
Pripremila: Nermina Falušić
