“Budite kao voda koja pronalazi svoj put kroz pukotine.“ – Bruce Lee
U ovoj, na prvi pogled jednostavnoj, no vrlo moćnoj izjavi legendarnog majstora borilačkih vještina sadržan je ključ takvog života OVDJE koji je istovremeno i balansiran i lagan i mudar i ispunjen smislom. Takvog života na kraju kojega odlazimo odavde prožeti potpunim mirom… jer duboko u sebi znamo da smo bili potpuno prihvaćeni (prije svega od sebe samih), potpuno prisutni u svakom svom udahu i izdahu. I potpuno uronjeni u rijeku života. I zato se ne bojimo ni odlaska odavde, točnije završetka jednog kruga beskonačnog putovanja svoje duše.
A kada kažem lagan, ne mislim da je to život koji je doslovno lagan, bez izazova, težina, padova, ponovnog učenja, puzanja i ponovnih podizanja. Jer, tkogod raste (a život OVDJE to podrazumijeva), neminovno se suočava i sa svim navedenim.
Pod laganim mislim na život u kojemu je čovjek potpuno usklađen s prirodnim tokom svog puta. Baš poput vode. Iako nema ni boje ni okusa ni mirisa…ničega svoga…taj esencijalni kemijski spoj, sačinjen od dva atoma vodika i jednog atoma kisika, ima super moć koja život na Zemlji bez nje čini nezamislivim.
Voda je potpuno prilagodljiva svemu s čime dođe u dodir. Ona sve prihvaća upravo takvim kakvo jest, dopuštajući mu da je oblikuje i dade joj boju i miris. Ona se ničemu ne opire niti se bori protiv ičega. Jer ona zna da je sve u ovom univerzumu međusobno prožeto i povezano i da smo svi mi istovremeno i jedinstveni i ujedinjeni. I kap u oceanu i čitav taj ocean.
Bilo kakav otpor prema nečemu/drugome, bilo kakvo neprihvaćanje nečega/drugoga u suštini predstavlja borbu čovjeka sa samim sobom, a time i sa životom. Kada god se opire prirodnom toku svoga života te ne prihvaća ono što jest, čovjek biva suočen s još većim teškoćama i zaprekama, nepredviđenim situacijama i nerazumljivim mu zapetljajima. Jer, umjesto da teče s rijekom (s onime što jest), on se bori protiv nje.
Mnogo puta ne možemo razumjeti svoje izazove i težine. Iscrpljujemo se u nastojanju da saznamo zašto je nešto takvo kakvo jest. I potom, još više u nastojanju da preusmjerimo tok u pravcu za koji smatramo da je logičniji kako bismo riješili taj neki svoj izazov.
No, takav pristup je odraz dubokog neprihvaćanja, prije svega samih sebe, a potom i samoga života takvim kakav jest i nepovjerenja u život da će nam, ako nam je već dodijelio takve izazove, otvoriti i puteve za njihova razrješenja. I kada čovjek na pitanje: „Kako ti je?“, odgovori: „Teško mi je…“, to je upravo ta težina koja dolazi zbog neprihvaćanja onoga što jest i opiranja namijenjenoj mu datosti.
„Cvati tamo gdje si posijan!“ – sv. Franjo Saleški
Kada bi čovjek, umjesto neprestanog nastojanja da izmijeni ono što mu je prirodno dano, jednostavno bivao i razvijao se tamo gdje jest, koliko li bi samo njegov život počeo bivati laganijim! A upravo ta lakoća je znak ispravnosti. I upravo po tome je li i koliko je nešto lagano znademo jesmo li i koliko smo usklađeni sa životom.
Kada bi se čovjek, umjesto neprestanog pronalaženja razloga PROTIV onoga što jest, malo više otvorio ka tome da bude ZA to što jest i da tu gdje jest ostvaruje i daje najbolje što može od sebe, koliko li bi samo njegov život počeo bivati ljepšim i više obojenim radosnim bojama, a manje sivom!
Kada bi čovjek mogao biti samo malo protočniji za život… otpustiti svaku potrebu za usmjeravanjem prirodnog toka svoga života… prepustiti se toku u koji je uronjen svojim dolaskom OVDJE, s vjerom (na razini znanja) da sve ima svoj smisao (koji ponekad ne vidimo i ne razumijemo na početku, već tek na kraju svog puta)…
Kada bi… jednostavno poput vode (od koje je i sam većim dijelom sačinjen) mogao
PREPUSTITI SE
NE OPIRATI SE
DOPUSTITI
svemu, a prije svega samome sebi – da bude.
Martina Setnik
