“Želiš li upoznati umjetnost življenja, prijatelju? Sve je sadržano u jednoj rečenici: iskoristi patnju.” – Henri-Frédéric Amiel
Depresija je najmračnije ljudsko iskustvo. Oduzima nam energiju, slabi volju za radom, uništava želju za druženjem, smanjuje motivaciju za vježbanje, a ponekad i ugrožava volju za životom. Kada smo depresivni, budućnost izgleda beznadno, a mi se pretvaramo u najteži teret. Ali možda je najpogubnija stvar kod depresije to što kada nas uhvati u njen zagrljaj, može se činiti kao da nema izlaza i nema vrijednosti za iskustvo. Kao što ćemo istražiti u ovom članku, u tami depresije skriveno je psihološko blago koje može olakšati samotransformaciju.
“Depresija nije nužno patološka. Često najavljuje obnovu osobnosti ili nalet kreativne aktivnosti. Postoje trenuci u ljudskom životu kada se okrene nova stranica.” – Carl Jung
Jedan od načina na koji moderni psiholozi pokušavaju razumjeti i liječiti depresiju jest izdvajanje njezina uzroka. Prekid veze, propali posao, smrt voljene osobe, usamljenost, siromaštvo, trauma ili biološke, genetske ili kemijske predispozicije, neki su od mnogih uzroka na koje se psiholozi fokusiraju. Švicarski psihijatar Carl Jung vjerovao je da se olakšavanje izlječenja najbolje postiže ne fokusiranjem na uzrok depresije, već na telos – to jest svrhu, kraj ili cilj kojemu depresija teži.
“Depresiju uvijek treba shvatiti teleološki.” – Carl Jung
Ili kako je napisao psiholog Edward Edinger:
“Ako imate dinamičko razumijevanje prirode psihe, shvatit ćete, kao što nam Jung kaže, da depresija, kao i svaka druga psihološka simptomatologija, ima telos u svojoj srži – latentnu svrhu – ako je netko može svrhovito razumjeti. ”
Dok se svrha depresije razlikuje među pojedincima, općenito se depresija može zamisliti kao pokušaj psihe da izazove neku vrstu dramatične promjene; bilo da se radi o reorganizaciji života nakon gubitka, promjeni svjesnog stava koji je zastario ili otkrivanju neostvarenih aspekata osobnosti koji su potrebni da bismo mogli odgovoriti na izazove života. U Putu kojim se rjeđe ide, M. Scott Peck je napisao:
“Budući da pacijenti još nisu svjesno voljni ili spremni prepoznati da su “staro ja” i kako su stvari bile zastarjele, nisu svjesni da njihova depresija signalizira da je potrebna velika promjena za uspješnu i evolucijsku prilagodbu. Čitateljima laicima može se činiti čudnom činjenica da je nesvjesno korak ispred svjesnog; to je, međutim, činjenica koja se ne odnosi samo na ovaj specifični slučaj, već toliko općenito da je temeljni princip mentalnog funkcioniranja.”
Postaje očito da je svrha depresije olakšati dramatične promjene kada razmislimo o činjenici da je depresija uobičajena tijekom prijelaznih razdoblja, kada prelazimo most iz jedne faze života u drugu. Sredinom života, na primjer, počinjemo polagani pad prema starosti i smrti, a u tom razdoblju depresija služi kao katalizator za unutarnju transformaciju koja nas priprema za drugu polovicu života. U svesku 8 svojih Sabranih djela Carl Jung primijetio je da:
“Statistika pokazuje porast učestalosti psihičkih depresija kod muškaraca od četrdeset godina. Kod žena neurotske poteškoće općenito počinju nešto ranije. Vidimo da je u ovoj životnoj fazi – između trideset pete i četrdesete – u pripremi važna promjena u ljudskoj psihi… nečije prethodne sklonosti i interesi počinju slabiti i drugi zauzimaju njihovo mjesto.”
Depresija među mladim muškarcima također je česta, jer da bi se prešao most od adolescencije do muškosti mora se dogoditi velika promjena u psihi. Mladi čovjek mora prevladati svoju dječju ovisnost i prilagoditi se izazovima, sukobima i odgovornostima odrasle dobi. U prošlosti je ova psihološka promjena bila omogućena kulturno odobrenim obredima prijelaza.
Muške starješine zajednice podvrgavali su dječaka nizu kušnji, testova, rituala i inicijacijskih patnji, koje su služile za slamanje dječakova infantilnog ega i aktiviranje njegovih muških potencijala. Kako je jedna od karakteristika modernog svijeta nestanak smislenih obreda prijelaza, psiha mladih muškaraca reagira na ovaj kulturni nedostatak stvaranjem depresije koja može pokrenuti prijelaz iz dječačke dobi u muškost.
“Za dušu, depresija je inicijacija, obred prijelaza.” – Thomas Moore
Ili kao što teoretizira psiholog James Davies u The Importance of Suffering:
“Ovdje razmatramo ideju da je depresija poput ritualnog starješine koji otme dijete iz majčinih ruku kako bi ga naučio životnim lekcijama u ritualnom gaju. Ova je analogija posebno prikladna kada uzmemo u obzir društva u kojima je uloga starješine uglavnom nestala. Pojedinci u suvremenom društvu, za razliku od svojih susjeda u malim tradicionalnim društvima, progresivno su lišeni starijih koji ih mogu sigurno voditi kroz promjene koje trebaju napraviti. Može li biti da se u odsutnosti starijih nešto unutar suvremenog pojedinca pojavljuje kako bi izvršilo surogat inicijacijske funkcije? Može li biti da kad nas naše društvene institucije ne uspiju ritualno srušiti, naši organizmi smišljaju druge načine da nas prisile na silazak?”
Primarni način na koji depresija olakšava promjenu je povlačenje naše psihološke energije iz vanjskog svijeta. Većinu vremena, većina naše energije je fiksirana na stvari izvan nas. Radimo posao, njegujemo odnose, težimo svojim ciljevima, zarađujemo, vježbamo, tražimo poticaje koji će nas zabaviti i rijetko je naša psihološka energija usmjerena prema unutra na sadržaje naše psihe. Ali kada smo depresivni, vanjski fenomeni gube svoju privlačnost, uzrokujući da uđemo u neku vrstu psihološke hibernacije. Etimologija riječi depresija znači “de-pritisnuti”, pritisnuti prema dolje. Ili kako je to rekao Jung: “‘Depresija’ doslovno znači ‘biti prisiljen prema dolje.'” Mi osjećamo ovaj pritisak depresije prema dolje fizički, dok se naše tijelo osjeća teškim – poput olova. Ali najznačajniji pritisak prema dolje događa se u umu. Prema Jungu, naša psihološka energija, ili ono što on naziva libidom, povlači se ne samo iz vanjskog svijeta nego i iz naše svijesti i spušta se u nesvjesno. Ili kako je Jung objasnio:
[U depresiji]…libido [se povlači] iz svjesnog svijeta… kao rezultat toga moramo, prema zakonu energije, očekivati akumulaciju vrijednosti—tj., libida—u nesvjesnom.” – Carl Jung
U nesvjesnom leži mitološko “teško dostupno blago”, a to su, psihološki gledano, elementi nesvjesnog, kao što su instinkti, nagoni i neaktualizirani aspekti naše osobnosti, koji, ako se otkriju i integriraju u našu svjesnu osobnost, imaju sposobnost da nas preobrazi. Na primjer, visoko racionalna osoba može imati svoju sposobnost osjećaja, intuiciju ili kreativnost, skrivenu u dubinama nesvjesnog. Može doći do točke u kojoj je njegov jednostrani racionalni stav prema životu postao ustajao i besmislen. Kao odgovor, njegova psiha može proizvesti depresiju, usmjeravajući njegovu energiju prema unutra i prema dolje u svrhu aktiviranja nesvjesnih sadržaja koji su potrebni za proširenje njegove svijesti i obnovu života. Ili kako piše psiholog James Hollis:
“Potrebna je velika hrabrost da cijenimo depresiju, da je poštujemo, a ne da je pokušavamo liječiti lijekovima ili odvratiti pažnju od njezine bijede. Dolje je potencijalno značenje, odvojeno od svijesti, ali živo, dinamično. Iako depresija oduzima energiju svjesnom životu, ta energija nije nestala. Nalazi se u podzemlju i poput Orfeja koji odlazi tamo da se suoči, možda šarmira, s nižim silama, tako smo i mi dužni sići u depresiju i pronaći najveće blago naše duše.”
Arhetipska je ideja da najveća blaga leže u najdubljim dubinama. Iz tog razloga, za izdvajanje vrijednosti latentne u depresiji, potrebno je njegovati hrabrost da se potpuno spustimo u depresivno stanje, sa što manje otpora. Kolokvijalnijim rječnikom rečeno, moramo se dobrovoljno spustiti prema dnu, jer kao što je primijetio James Davies: “mnogo emocionalne patnje jednostavno će se produljiti ili čak učiniti neproduktivnom ako joj se ne dopusti da dosegne svoju punu dubinu”.
Ideja da se vrijedni uvidi i energije otkrivaju na samom dnu, te da nas izbjegavanje dubine patnje može zaglaviti u čistilištu depresije, navela je neke renomirane terapeute da usvoje strategiju guranja pacijenata prema dnu.
Carl Jung je u pismu jednoj depresivnoj ženi objasnio kako bi se, da je na njenom mjestu, dobrovoljno spustio u mračne dubine. Kako je napisao:
“Kad tama postane gušća, prodro bih do same njezine srži i tla i ne bih se smirio sve dok mi se usred boli ne ukaže svjetlost… Okrenuo bih se u bijesu protiv sebe i vrelinom svog bijesa otopio bih svoje olovo. Odrekao bih se svega i bavio najnižim aktivnostima da me depresija natjera na nasilje. Hrvao bih se s mračnim anđelom dok mi ne iščaši kuk. Jer on je također svjetlo i plavo nebo koje mi uskraćuje… postoji instinkt ili da se povučem iz toga ili da siđem u dubine. Ali bez polovičnih mjera i polovičnosti.” – Carl Jung
U prihvaćanju naše depresije i jahanju njezinih regresivnih raspoloženja u dubinu, ključno je zadržati osjećaj objektivnosti i ne dopustiti tamnom anđelu depresije da nas odvede u destruktivne radnje koje imaju trajne posljedice. U tu svrhu može biti korisno personificirati svoju depresiju i komunicirati s njom kao što bismo to činili s bliskim prijateljem. Možemo slušati svoju depresiju, cijeniti njezino stajalište i pokušati razlučiti na što cilja, što želi i zašto. Ali nikada ne bismo trebali nekritički vjerovati svemu što nam govori niti slijepo slijediti njene poticaje ili djelovati na njena destruktivna raspoloženja.
..kad vas obuzme depresija, ne smijete se više prisiljavati na nekakav posao kako bi zaboravili, već morate svoju depresiju prihvatiti i saslušati je. Ovo je izravna suprotnost podlijeganju raspoloženju, koje je tako tipično za neurozu. To nije nikakva slabost, nikakva beskičmenička predaja, već teško postignuće, čija se bit sastoji u tome da usprkos iskušenjima raspoloženja zadržite svoju objektivnost i da raspoloženje učinite svojim objektom, umjesto da dopustite da u vama postane dominantni subjekt. – Carl Jung
Poznati ruski pisac Lav Tolstoj primjer je čovjeka koji je zadržao objektivnost tijekom posebno teške depresije u koju je zapao nedugo nakon što je dosegao vrhunce slave i svjetskog uspjeha. Tolstoj je u svojoj knjizi Ispovijest napisao:
“Osjetio sam da je u meni puklo nešto na čemu je moj život uvijek počivao, da se više nemam za što uhvatiti i da je moralno moj život stao. Nesavladiva sila me nagnala da se riješim svoje egzistencije, na ovaj ili onaj način…”.
Umjesto da podlegne ovoj sili, Tolstoj je zadržao svoju objektivnost i ustrajao u svojoj depresiji. Nastavio se spuštati prema dolje u svoje osjećaje pustoši i besmisla. Suzdržavao se od anestetiziranja svoje patnje tabletama ili alkoholom, a nije bježao ni od, kako ih je nazivao, “nabrijanih pitanja”: “Zašto bih trebao živjeti? Zašto bih išta trebao učiniti? Postoji li u životu ikakva svrha koju neizbježna smrt koja me čeka ne poništava i ne uništava?”. Kao rezultat njegove objektivne ustrajnosti, nakon 3 godine beskrajne psihološke tame, Tolstoj je došao do dna gdje je otkrio da je blago teško dostupno. Embrionalni aspekti njegove osobnosti, prethodno uspavani u njegovoj nesvijesti, probuđeni su; a Tolstoj je izašao iz svoje depresije kao preporođen čovjek.
“U svakom slučaju treba postaviti temeljno pitanje, što znači moja depresija? Bunar bez dna uvijek ima dno, ali moramo doplivati dolje da bismo ga vidjeli.” – James Hollis, Močvare duše
Ili kao što je Carl Jung ponovio:
“Samo kada podnesemo svoju situaciju i prihvatimo svoju depresiju, moći ćemo se promijeniti iznutra.” – Carl Jung
Kako bismo lakše izdržali bitku s depresijom, korisno je ispričati neke dobrobiti koje rastu na tlu depresije. James Davies poziva se na nizozemsko istraživanje provedeno 2004. godine koje je zaključilo da se ljudi koji prožive dulje razdoblje depresije lakše nose s nedaćama. Čini se da ih depresija čini otpornijima i psihički jačima. Davies također dijeli anegdote iz vlastite prakse pacijenata čiji su životi dramatično promijenjeni depresivnom epizodom. Na primjer, jedan od Daviesovih pacijenata pokrenuo je uspješan posao 8 mjeseci nakon izlaska iz depresije koja ga je gotovo uništila, a kako je njegov pacijent objasnio:
“Kad ste bili tako nisko, dakle na kraju života, postoji samo jedan put kojim ćete ići – prema gore. Ništa ne može biti tako loše kao ono kroz što sam prošao pa čega se sada moram bojati? Moje iskustvo preživljavanja depresije učinilo je da se manje bojim života. Ali hrabriji sam ne zato što se svijet promijenio, nego zato što sam se ja promijenio. Strah od gubitka svega sprječavao me da pokušam bilo što. Ali ako sada izgubim novac – pa što! Siromaštvo neće biti tako loše kao tamo gdje sam bio… i gdje sam bio preživio sam, spoznao da me to čini jačim.”
Nietzsche je napisao: “Tko god se, u bilo koje vrijeme, prihvatio izgradnje novog neba, našao je snagu za to u vlastitom paklu.” Iako bi malo njih dragovoljno potražilo depresiju, kada se nađemo u psihološkom paklu, trebali bismo se sjetiti da tamni anđeo depresije može imati dobronamjernu svrhu. Možda olakšava značajnu promjenu i gura našu psihološku energiju prema dolje prema otkrivanju novih energija i potencijala, što će dovesti do obnove života. Ili kako James Davies zaključuje:
“Kada većina ljudi razmišlja o budućnosti, oni sanjaju o načinima na koje bi mogli živjeti sretnijim životom. Ali primijetite ovaj fenomen. Kad se ljudi prisjećaju presudnih događaja koji su ih formirali, obično ne govore o sreći. Obično se iskušenja čine najvažnijima. Većina ljudi traži sreću, ali osjećaju se formiranim kroz patnju.”
Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
