Mnogi ljudi imaju amneziju u vezi s činjenicom da smo prije samo nekoliko godina bili prisiljeni osamljivati se u svojim domovima, zabranjivali su nam sudjelovanje u društvenim aktivnostima i posjećivali zajednička okupljanja, čak nam je rečeno da održavamo distancu od drugih u javnosti ili u vlastitom domovima. Koja je bila namjera te ekstremne društvene izolacije? Je li to bilo zato da nas zaštiti ili iza društvenog distanciranja i izolacije koju smo bili prisiljeni trpjeti postoji neki opakiji razlog? U ovom članku objašnjavamo kako su tirani i totalitaristi u 20. stoljeću pa i u današnje vrijeme, pokušavali izolirati i atomizirati pojedince, kako bi ih lakše kontrolirali.
” … Tolitarna dominacija kao oblik vladavine nova je po tome što se temelji na usamljenosti, na iskustvu nepripadanja svijetu općenito, što je jedno od najradikalnijih i najočajnijih iskustava čovjeka. – Hannah Arendt, Porijeklo totalitarizma
U svojoj knjizi Zajednica i moć, Robert Nisbet piše: “Genijalnost totalitarnog vodstva leži u njegovoj dubokoj svijesti da ljudska osobnost ne može tolerirati moralnu izolaciju. Leži, nadalje, u njegovom saznanju da će apsolutna i neumoljiva moć biti prihvatljiva samo kada se čini jedinim dostupnim oblikom zajednice i članstva.”
Čovjek ima socijalne potrebe koje moraju biti zadovoljene kao temelj psihičkog zdravlja. Kroz veći dio povijesti te su se potrebe zadovoljavale na plemenskoj ili lokalnoj razini. Stotinama tisuća godina naši predci lovci-sakupljači živjeli su u malim, usko povezanim plemenima, a osjećaj sebstva svakog člana bio je duboko isprepleten s grupom. Ovaj plemenski identitet našim je precima pružao nepokolebljiv osjećaj društvene pripadnosti.
“Povijest uči da u početku pojedinac nije postojao kao neovisna cjelina… U ranom stanju postoji stapanje pojedinca s grupom.” – Erich Neumann, Porijeklo i povijest svijesti.
U srednjovjekovnom društvu čovjek se počeo pojavljivati kao neovisna individua, ali su njegove društvene potrebe još uvijek bile zadovoljene kroz raznolika udruženja zajednica koja su cvjetala u gradovima i selima, kao što su tržnice, cehovi, lokalne skupštine, gradska vijeća, komune, crkve, bratstva, dobrotvorne ustanove, samostani, sveučilišta i iskonska zajednica obitelji. Ovo mnoštvo društvenih udruga dalo je srednjovjekovnom čovjeku snažan osjećaj društvene pripadnosti koji je ojačao ne samo njegovo psihološko zdravlje, već i njegovu hrabrost i volju da se odupre vanjskim silama koje su predstavljale prijetnju njegovim društvenim skupinama.
“Samo u svojim društvenim međuovisnostima je ljudima dano oduprijeti se tiraniji koja uvijek prijeti da proizađe iz bilo koje političke vlade, demokratske ili druge.” – Robert Nisbet, Zajednica i moć
Još jedna prednost raznolikog niza društvenih udruga koje su postojale u srednjem vijeku je ta što je svaka imala autoritete koji su, kao rezultat superiornog karaktera, znanja i sposobnosti, služili kao uzori, održavali komunalni red i posredovali u nesuglasicama među članovima. Ova proliferacija autoriteta stvorila je mrežu decentralizirane vlasti koja je štitila društva od preuzimanja bilo koje centralizirane moći. Ili kako Nisbett nastavlja:
“Skloni smo vidjeti napredak moći u modernom svijetu kao posljedicu… tog smanjenja individualne slobode. Ali korisniji način bio bi to vidjeti u smislu povlačenja autoriteta u mnogim područjima društva unutar kojih ljudska bića obično nalaze korijene i osjećaj veće cjeline… Moć, a ne autoritet, traži homogenost, uređenost i manipuliranu artikulaciju dijelova od strane hijerarhija administratora. A natjecanje autoriteta unutar društva općenito je ono što, iznad većine stvari kojih se mogu sjetiti, održava društvo mobilnim i slobodnim. ‘Umnožite svoja druženja i budite slobodni’, napisao je veliki Proudhon.” – Robert Nisbet, Zajednica i moć
Moderna država nastala je u 17. stoljeću, a jedan od primarnih trendova koji je pratio njezin razvoj bilo je uništavanje tradicionalnih društvenih zajednica. Država, definirana svojim birokratskim oblikom organizacije i stabilnošću koja se proteže izvan svakog pojedinačnog vladara, od svog se početka nametnula kao posrednik, regulator ili upravitelj gotovo svih oblika društvene organizacije i interakcije.
Na primjer, s rađanjem moderne države, cehovi koji su regulirali trgovinu i održavali standarde kvalitete zamijenjeni su državnim regulatornim tijelima. Karitativne i privatne bolnice i ustanove za bolesne i invalide zamijenjene su ustanovama socijalne države. Privatne škole i obrazovne ustanove zamijenjene su državnim javnim školama. A obranu koju su pružale trgovačke lige zamijenila je ogromna državna vojska. Upijajući ili uništavajući srednjovjekovne oblike zajednice, moderna je država raširila svoje pipke po društvu i metodično izgradila ono što je sada sveobuhvatna politička zajednica. Ili kako Nisbet objašnjava:
„Struktura političke moći koja je nastala prije tri stoljeća na temelju iskorijenjivanja srednjovjekovnih oblika zajednice ostala je – dapače postala sve više – destruktivna za sadržaje novih oblika zajednice… Znajući osnovnu psihološku istinu da život odvojen od nekog osjećaja članstva u većem poretku nepodnošljiv je za većinu ljudi, vođe ukupne države stoga usmjeravaju svoju energiju ne samo na uništenje starog poretka, već i na proizvodnju novog.” – Robert Nisbet, Zajednica i moć
U 19. i 20. stoljeću mnogi su intelektualci pomogli naporima države da demontira tradicionalna udruženja zajednica tvrdeći da su institucije poput crkve i obitelji zastarjele i opresivne. Friedrich Nietzsche napao je zajednicu kršćanske crkve, nazivajući je “najvećom od svih zamislivih pokvarenosti”. Herbert Marcuse, član Frankfurtske škole kritičke teorije, pridružio se rastućim glasovima radikalnog feminizma 20. stoljeća tvrdeći da je zajednica obitelji patrijarhalni sustav ugnjetavanja. Ono što je motiviralo ove moderne ikonoklaste bila je ideja da tradicionalne zajednice i institucije ograničavaju čovjekovu slobodu da se razvija na autonoman način, ili kako Ross Douthat objašnjava:
“Kao društvene institucije, ova udruženja [zajednica] bila bi napadnuta kao nehumana, iracionalna, patrijarhalna i tiranska; kao izvori kliničke i ekonomske moći, bili bi odbačeni kao zastarjeli, rascjepkani i neučinkoviti. Umjesto mreže preklapajućih zajednica i konkurentskih vlasti, liberalni Zapad krenuo je u izgradnju društva samodostatnih, oslobođenih pojedinaca…” – Ross Douthat, Uvod u zajednicu i moć
Ono što ti intelektualni ikonoklasti nisu predvidjeli jest da većina ljudi nije samodostatna ili dovoljno mentalno jaka da prigrli slobodu kada im nedostaje uključenost u zajednicu i osjećaj društvene pripadnosti. Ukidanje tradicionalnih društvenih udruga ostavilo je mnoge ljude bez društvenih veza koje njihovom životu daju smisao i radost. Nadalje, ovo takozvano “oslobađanje” od zajedničkih veza iz prošlosti mnoge je pojedince ostavilo društveno izoliranima, tjeskobnima, otuđenima i bez svrhe.
Ova društvena atomizacija dovedena je do ekstrema u prvih nekoliko godina 2020-ih, kada su pojedinci, od kojih je većini već nedostajao snažan osjećaj zajedništva, bili prisiljeni izolirati se do stupnja koji nikada prije nije iskusio cijelo društvo. Povijest pokazuje da kada društvena atomizacija i izolacija dosegnu neprirodne razine, to ima tendenciju da izazove fenomen enantiodromije.
Zakon enantiodromije, koji je formulirao presokratski filozof Heraklit, kaže da kada su pojedinac ili društvo previše jednostrani ili pretjerani na neki važan način, prije ili kasnije će doći do protureakcije u suprotnu krajnost. U skladu s tim zakonom, ekstremna društvena atomizacija izaziva zamah prema svojoj suprotnosti, ekstremnom kolektivizmu. I kako je većina tradicionalnih oblika zajednice uništena, u moderno doba ovaj ekstremni kolektivizam se pojavljuje u političkom području, dok pojedinci pokušavaju ispuniti svoje potrebe postajući gorljivi pristaše i sudionici političke zajednice države. Ili kako Ross Douthat piše:
“Čovjek je društveno biće i njegova želja za zajednicom neće biti uskraćena… A ako tu zajednicu ne može pronaći na ljudskoj razini, onda će je tražiti na neljudskoj razini – u ukupnoj zajednici totalizirajućeg stanja.” – Ross Douthat, Uvod u zajednicu i moć
Da moderni čovjek, u svojoj društvenoj izolaciji, nastoji zadovoljiti svoju čežnju za zajednicom stvaranjem duboke emocionalne i psihološke veze s političkom zajednicom države, jasno je kada pogledamo povijest slučaja totalitarizma 20. stoljeća.
U svojoj knjizi Podrijetlo totalitarizma Hannah Arendt primjećuje blisku vezu između društvene izolacije i uspona totalitarizma 20. stoljeća. Kako je napisala:
“Ono što priprema ljude za totalitarnu dominaciju u netotalitarnom svijetu je činjenica da je usamljenost, nekoć granično iskustvo od kojeg se obično patilo u određenim marginalnim društvenim uvjetima poput starosti, postala svakodnevno iskustvo stalno rastućih masa našeg stoljeća.” – Hannah Arendt, Porijeklo totalitarizma
Hitler je prepoznao da nedostatak zajednice stvara prazninu društvene izolacije koju mogu ispuniti jak vođa i jaka država. Stoga je, kada je bio na vlasti, potisnuo i kooptirao nezavisne udruge uključujući sindikate, grupe mladih i druge kulturne organizacije, te zamijenio lokalne sastanke gradske vijećnice masovnim političkim sastancima. U Mein Kampfu Hitler je napisao sljedeće:
„Masovni skup je potreban već samo zato što na njemu pojedinac koji se, postajući pristašom novog pokreta, osjeća usamljenim i lako ga uhvati strah od samoće, prvi put dobije sliku velike zajednice, nešto što ima okrepljujući učinak na većinu ljudi.” – Adolf Hitler, Mein Kampf
Na sličan način, privlačnost koju je komunizam imao milijunima ljudi u 20. stoljeću, a i dalje ima za mnoge danas, nema manje veze s njegovom ideologijom nego s osjećajem zajedništva koji nudi svojim sljedbenicima. Ili kako Nisbet objašnjava:
“Velikom broju ljudskih bića marksizam nudi status, pripadnost, članstvo i koherentnu moralnu perspektivu. Od kakve su važnosti empirijska i logička pobijanja mnoštva kritičara protiv duhovnih svojstava koja Marx nudi milijunima.” – Robert Nisbet, Zajednica i moć
Ako su kancerogeni rast moderne države, kao i fašizam, komunizam i totalitarizam, proizvodi pogrešno usmjerene potrage društveno atomiziranih masa za zajednicom, ono što zapadnim društvima očajnički treba jest oživljavanje udruga u zajednici manjih razmjera.
Mnoštvo raznolikih autonomnih društvenih grupa i udruženja pomaže pojedincu da maksimizira svoj potencijal pružajući podršku zajednice i sigurnost koja je potrebna da se pojedinac suoči s izazovima života. Nadalje, obično tek kada se čovjek osjeća sigurnim unutar zajednice, riskira opasan zadatak da se individualizira i kultivira svoju idiosinkratičnu stranu. “Nijedna koncepcija individualnosti nije primjerena ako ne uzima u obzir bezbrojne veze koje pojedinca obično vežu za druge od rođenja do smrti…”, objašnjava Nisbett. Ili kako Carl Jung piše:
“Individualizacija je moguća samo s ljudima, kroz ljude. Morate shvatiti da ste karika u lancu, da niste elektron koji visi negdje u svemiru ili besciljno luta kozmosom.” – Carl Jung, Zaratustrin seminar
Ako moderni čovjek nastavi biti društveno izoliran i otuđen i dopusti Državi da ga odvoji i udalji od drugih, tada ne samo da će individuacija ostati izvan njegovog dosega, nego će mnogi nastaviti tražiti zajednicu u totalizirajućoj Državi i tako biti sukrivci u vlastitom ropstvu. O čovjeku čiji je život besmislen zbog nedostatka društvenih veza, Carl Jung je napisao sljedeće:
“…on je već na putu prema državnom ropstvu i, ne znajući i ne želeći to, postao je njegov prozelit.” – Carl Jung, Neotkriveno ja
Ili kako Nisbett zaključuje:
“Totalitarizam je ideologija nihilizma. Ali nihilizam nije dovoljan. Nijedan snažan društveni pokret ne može se objasniti samo negativnim pojmovima. Uvijek postoji pozitivan cilj… Trebali bismo propustiti bit cjelokupne Države ako u njoj ne vidimo elemente koji su duboko afirmativni. Izvanredna postignuća totalitarizma u dvadesetom stoljeću bila bi neobjašnjiva da nije bilo goleme, goruće privlačnosti koju ispoljava na mase pojedinaca koji su izgubili ili su im oduzeli svoje korijene članstva i uvjerenja.” – Robert Nisbet, Zajednica i moć
Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
