Beskrajno smo jaki. Beskrajno smo lijepi. Povremeno i savršeni – kaže mit. No, nažalost, stalno smo smrtni. Priklonismo se vjeri da riješimo ovu strašnu proturječnost između savršenosti i smrtnosti. Zamolismo Boga ljubazno svemogućeg da dade odgovor, da pruži rješenje. I Bog to uradi. Dade nam iluziju. „Njegujte je i uzgajajte kao najnježniju biljku“, reče Svemogući onoliko ljubazno koliko je umoljen bio, a molili smo ga dugo i smjerno, koljena smo izderali od toga (genetske smo ranice na svom koljenačkom tkivu počeli prtiti – pitajte ovu mladosnu mladež koja para svoje hlače na koljenima da bi osjetljiva koža mogla disati). I iluzija nam reče da smo prevažno lijepi, a nevažno smrtni. Savršenstvo dostižemo po individualnom, smrtnost po kolektivnom principu. „Vidim da se još mrštite“, dometne Iluzija. „Ne brinite, prije nego s individualne uronite u kolektivnu razinu, postati ćete mit, nastaviti ćete živjeti vječno.“ No, o tome brine Bog, to je njegov posao, njegov business, kao što bi rekli Ameri. Taj Božanski posao povremeno postaje ljudski posao. No, budući je Bog nevidljiv, on taj svoj posao ne mora nikome pokazivati, što nije slučaj i s ljudskim poslom kao inačicom tog Božanskog. Jer, ono što među ljudima ne može biti viđeno, ni ne događa se. Dakle, taj ljudski posao cifranja i dotjerivanja savršenosti, posao koji se mora pokazivati, trebalo je adekvatno i nazvati. I Ameri se dosjetiše, jer Ameri su sposobni svemu se dosjetiti i dovinuti, pa makar im na kraju tog i takvog dovinuća ruke do lakata bile umočene u krv… ne, ne krv, previše je jezivo… u naftu, recimo. I nazvaše ga: show business. No, taj posao kao i svaki drugi ima svoje zakone, svoje principe. Jedan od najvažnijih je: Tko hoće dostići savršensto i uroniti u mit (čitaj: vječni život), mora se nečega odreći, mora nešto žrtvovati za interes tog show businessa. U najmanju ruku ne smije brinuti kada iz prevažne ljepote klizne u nevažnu smrtnost. Nadalje, mora trpjeti objede da je za trajanja svog materijalnog života bio pravi grješni prašinar, da se nije klonio svojih bezvrijednih nagona, da se kočoperio, razuzdavao preko svake mjere. To je sve potrebno da bi se istaknula bezvrijednost smrtnosti i naglasila vrijednost mitskog, idealnog života. Tamo je on vječno živ, tamo je on apsolutno nedodirljiv, tamo je on uradak one nadnaravne razine – Božanskog posla, God businessa.

Tako u vječni život i nikad istrošeno pamćenje nečujno ustrujavaju zemaljski kraljevi, slavni imperatori, slavom ovjenčani vlastodršci, no tako odlaze i oni nešto niže rangirani, prinčevi glazbe, na primjer. Jedan je otišao i ovih dana. Pretvorio se u mit.

O mrtvima sve najbolje. Ne. To vrijedi samo za obične smrtnike, ali za careve, imperatore i prinčeve ne. O njima sve najgore. Jer kada se hrani mit za vrstu hrane se ne pita. Pa sad na vidjelo izlazi ono što na vidjelu za njihova prevažna života nije smjelo biti: „Imao je 17 žena, ne, imao je sedamdeset i sedam žena… bakanalio je, orgijao, mravima noge sladostrasno spaljivao… „ Ili: „Drogirao se do besvijesti, budio se bez svijesti, godinama je njegovo spavanje bila samo kemijska reakcija tableta u dodiru s poživinčenom krvlju i konvulzivnim živcima…“ Sipajte, sipajte u taj mit žuć svoju, vi, poludjeli fanovci, čerečite mrtvog šou-magarca otriježnjenja svoga radi, trijeznite se od letargije smrti, pa, vidite kako je Ništavilo dobrostivo jer on i dalje pjeva, vrišti, skače (vi, tako prežalosni, skoknite do raspomamljene diskografije koja je bremenita milijunima njegovih poslijesmrtnih gitarskih grifova), pljujte po njemu, ali, za Boga miloga i za Gospod-business mili, shvatite da to popljuvavate samo prah zemni koji je milijunima svjetlosnih godina udaljen od Mita, njegova mita, kojemu je ionako njegov prah, izanđao i sipljiv, postao nebitan; on je, Elvis je, Merilinka je, Jackson je, i tisuće drugih su, mitom svojim, a ne prahom svojim oprašeni, sklopili razumni ugovor sa Show-business sotonom; ne vjerujete?! Zavirimo u jednu od špranci tog sotonističkog ugovora:

Predajem ti na svemilost, na šoumilost, moje mlade godine, moje već škripave kosti, nahrani mit moj; u Bestežinstvo, u Vječnost, u plodouživanje kozmičko ga pretvori, ja sam, gospodine Sotono, došao do granice napregnutosti toga mita jer ja se, sa svojih trideset, četrdeset, pa i pedeset godina više ne mogu tako gipkoslavno rastezati po pozornici, skrivati svoje bore, uzmi moju prevažnu ljepotu i blago me uroni u Beskraj koji će disati kao što nikada za svoje prevažnosti nisam disao ja.

„Dobro. Noćas ćeš uzeti šaku tableta za spavanje… ne… već stoputa viđeno… aha! Sinula mi je originalna ideja… Onaj Buntovnik bez razloga slupao je glavu bez razloga, a bio sam mu predlagao ovo što ću sada tebi… Slušaj: Održati ćeš nekoliko napornih koncerata premda ti je imunološki tjelesni sustav malo narušen… onako, jako prehlađen… U nedjelju, da pokažeš kako je to tek mala boljetica kojima prinčevi lako odolijevaju, provozat ćeš se na svome biciklu pokraj baptističke, evagelističke, protestantske i ostalih polumitoloških crkava, doći kući, malo zalegnuti jer si se ipak malo precijenio, a u četvrtak ćeš… no, da, u četvrtak ćeš uroniti u mit… Bezbolno da bezbolnije ne može biti, mitsko da mitologičnije ne možeš zamisliti. Mediji ne će nimalo brujiti jer prljavština, s tvojih zlatnih prstenova sastrugana, već neko vrijeme im je govorila… što im je govorila? Pa to da im je nedostajao jedan mali, majušni kamenčić u mozaiku njihove znanstvene disertacije o svebolesnom društvu, i tražili su ga tražili (Ameri su to: strpljivi i uporni) po cijelom svijetu, a nisu se sjetili da ga potraže kod kuće i to nigdje drugdje doli u svojoj… bolesnoj glazbi… A tko je stvorio tu glazbu? Te mitove? Show-business? Stvorile su ih Putinove rakete? Možda. A što kažete na tvrdnju da su ih stvorile vijetnamske memorabilije, kubanske nezacijeljene ranice… Svakako, svakako… A da ih nije stvorio onaj crv Trump? Eeee… vidiš… Za dva do tri dana, nitko više o tebi, zapravo, o tvom, autopsiranom ili neautopsiranom, balzamiranom ili nebalzamiranom tijelu, blaziranom ili neblaziranom prahu, ne će pričati, malo će se ispovraćati tvojim zemaljskim nestašlucima, ali oni su obnevidjeli od suza za tobom pa nisu načisto jesu li to najautentičnije njihove prljavštine, jer oni su ti koji šmrču prah po školama, oni su ti koji zabadaju dopinške injekcije sebi u mišice po svjetskim ratištima, posramit će se što su tebe, ma i dok trepneš CD-om o CD, optužili…

Volite li bajke?

Poslušajte siže ove, američka je i kratka je.

Komunist Lee Oswald je pucao u Dallasu i ubio… Jack Ruby je u sudnici pucao i ubio… rak je, u konačnici, najtišom i najpreciznijom snajperskom paljbom pucao i ubio…Draga, znatiželjna dječice, povremeno zatrovana degeneriranim nagasakijevskim sindromom, tko je tu koga ubio? Lee JFK-a, Ruby Lee-a, rak Ruby-a? Ma nitko nikoga! Nitko nikoga jer, ponajprije, JFK nije ni postojao, on je bio mit, pa je, shodno tomu, i sve ostalo bilo mit. Ni tornjevi nisu pali, ni atomska se nije strmoglavila na kosooke koji, zbog tog strmoglavljivanja postaše kosoglavi, jer sve u američkoj povijesti je bilo: ili s mitom ili na njegovu štitu, radije s njim. Probajte Američku pitu, i sami ćete misliti ovako.

Tako mi Purpurne kiše koja nikad nije pala jer i ona je bila samo mit…




Prethodna objavaJaka lunarna energija pred pun Mjesec u Strijelcu: Završite ili preokrenite što ste davno počeli!
Slijedeća objavaDnevni Jyotish Horoskop 21.05.2016.
Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.