Bilo bi lako kontrolirati um kada bi bili suočeni samo s procesom svjesnog razmišljanja.
Ali, svjesni um je samo vrh beskrajne “ledene sante” svijesti.
Uronjen duboko u nesvjesno, suviše duboko i za svjesno prepoznavanje, on je beskrajno carstvo neispunjenih želja, nerazriješenih težnji koje često ustaju protiv bilo čega što svjesno pokušavamo poduzeti.
Koliko često se događa: na jednoj razini naše svijesti radimo naporno ka nekom željenom cilju, na nekom drugom nivou se opiremo svojim osobnim naporima. Izgleda da vodimo dvostruku borbu.
Na primjer:
Za vrijeme nekog napornog rada možete poželjeti da ne radite uopće.
Ili, sjedite u uredu i prepuštate se gledanju na sat.
Ili, zateknete sebe u dnevnom sanjarenju. Možda govorite sebi da je vaš rad naporan, potpuno beskoristan, u bilo kojem pogledu.
Ili, možda trošite energiju ramišljajući o nekim drugim stvarima koje biste radije uradili umjesto onoga što trenutno radite.
Ili, unaprijed razmišljate s nadom o rezultatima onoga što radite, a ne usmjeravate pažnju na zadatak koji je sada, tu, pred vama.
Sada, baš sada.
Možemo ostvariti veliki uspjeh u životu ako discipliniramo sebe da radimo jednu stvar u određeno vrijeme, da je radimo svim svojim srcem, da ne budemo rastrojeni brigama zbog onih stvari koje želimo postići ili smo ih u prošlosti željeli postići.
Važan aspekt kristalne jasnoće je da ne radimo protiv sebe mentalno. Ovo je vrlo bitno zbog toga što taj veliki potkontinent u svijesti često dokazuje da je lakše reći nego učiniti.
U osnovi svako ljudsko biće se odvaja samo od sebe. Jedan dio naše prirode potvrđuje život, drugi dio, koji se ne slaže s prvim, odbacuje ga. Sumnja, strah i briga svojim uplitanjem blokiraju čak i naše najbolje namjere.
U svakom od nas na jednoj suptilnoj razini postoji princip koji uvijek kaže “ne”. Želja da se izbjegne problem radije nego da se s njim suočimo, želja da vidimo kako nam problemi jednostavno nestaju, radije nego da nastavimo suočavanje, dok nam se oni rugaju i zahtijevaju da ih riješimo.
Mnogi ljudi traže spas u nesvjesnom. I ne znajući da tu pomoći nema, radije skliznu u to stanje.
Tu dolazimo do dijela gdje nastaje konflikt u čovjeku: između onoga što ljudi misle da trebaju raditi i onoga što im se sviđa raditi. Ovakvi konflikti proizvode unutarnje komplekse, koji nastaju zbog obuzdavanja osobnih potreba. Komplekse ne možemo odstraniti na taj način što ćemo im se jednostavno prepustiti. Prihvaćanjem naše prave prirode postići ćemo unutarnji mir i odstraniti ih.
Poziv da uzdignemo naše stanje svijesti dolazi od prepoznavanja unutarnjih potencijala. Ne od strane drugih. To je unutarnji poziv da postanemo više budni, da imamo više kontrole nad našim životima, da budemo radije ljubazni nego neljubazni, radije blagi i sposobni za praštanje, nego ljuti.
Znači, dužnost samorazvijanja je samonametnuta, iznutra.
Ako um mudro usmjerimo, umjesto da pustimo da on upravlja nama, možemo pretvori neuspjeh u pobjedu.
“Sezona neuspjeha je najbolje vrijeme za sijanje sjemena uspjeha.” Jogananda
Zato je značajna koncentracija.
Koncentracija znači usmjeravanje pažnje u jednom smjeru, a ne kako to većina ljudi radi sve vrijeme – svjesno ili nesvjesno radi protiv sebe.
Ovisno o stupnju na kojem možemo raditi na našem svjesnom umu, zadatak se može više ili manje čisto obaviti. Naš mnogo teži, ali još uvijek moguć zadatak jest onaj kojim moramo raditi na podsvijesti da bi riješili one aspekte naše prirode koji rade protiv naših odluka.
U stvari, mi moramo prihvatiti činjenicu da se sve vrijeme nalazimo u agoniji naše unutarnje borbe.
Izvor: ljubav9vibracije.blogspot.hr
