Ne boli me. Oni su mrtvi. Istina, oni to ne znaju, ali ja znam. Sahranila sam ih, da me ne povrjeđuju i ne vrijeđaju, da ne bi bilo skretanja pogleda na ulici i ružnih riječi. O mrtvima samo najljepše.
Imam malo groblje ljudi koji su mi bili dragi. Oni nisu stvarno umrli, ali za mene jesu – zauvijek. Na njemu počivaju školska prijateljica koji me je izdala i moja prva ljubav…
Ponekad prošećem alejama, zastanem kraj grobova, položim cvijeće ili jednostavno prođem pored njih.
To groblje je u meni, za njega nitko ne zna. Na njemu ne raste korov, uvijek je lijepo i čisto. Na njemu leže ljudi koji su mi bili dragi. Ponekad ih sretnem na ulici, popričam i nastavim dalje.
Ne boli me. Oni su mrtvi. Istina, oni to ne znaju, ali ja znam. Sahranila sam ih, da me ne povrjeđuju i ne vrijeđaju, da ne bi bilo skretanja pogleda na ulici i ružnih riječi. O mrtvima samo najljepše.
Što ti je netko bliži, teže ga je sahraniti. Nikako neće da legne u grob, da napusti moju glavu i tijelo, nego se drži za život pa ga moram iznova sahranjivati svaki dan.
Imat ćeš najljepše cvijeće i kovčeg, ali ipak moraš ležati u njemu, izvini. Tako ću imati svoj mir, neće me boljeti.
Plakat ću, doći ću ti na grob, nikada te neću zaboraviti, ali ti si za mene mrtav, izvini. A ja nastavljam živjeti…
„Velika knjiga kučke“ (Evgenija Šacka)/ prijevod uspesnazena.com
