Jednom kad prihvatite sebe i oprostite sebi i drugima, više nema potrebe za prosuđivanjem drugih jer same sebe više ne doživljavate kao žrtvu. Slobodni ste od predbacivanja i zamjeranja, jer vaše akcije više ne pokreće bol povrijeđenosti.
Vaš život prestaje biti borba i utrka za dominacijom i potvrđivanjem samovažnosti u kojoj ćete druge poraziti i nadvisiti, nego postaje otvoren prostor mirnog suživota sa svima. Više nemate potrebe nadmetati se i uspoređivati s drugima, jer ih ne doživljavate kao prijetnju ili neprijatelje.
U suštini, mi imamo potrebu prosuđivati nekoga samo onda kad se naš ego osjeća na bilo koji način ugrožen njihovom pojavom. To je pokušaj ega da obezvrijedi svačije kvalitete i vrijednosti da bi sebe nadvisio i potvrdio svoju apsolutnu dominaciju. Takav stav i odnos prema drugima je odraz temeljnog nerazumijevanja onoga što život jest i kulture otuđenosti i bezdušja u kojoj nastaje. To je bolest koja se može iscijeliti jedino prepoznavanjem da se tu doista radi o bolesti.
Zanimljivo je da pripadnici nekih domorodačkih kultura poput Kechua indijanaca iz Perua u svojem jeziku uopće nemaju pogrdnih riječi poput “budalo”, “idiote”, “glupane”, “kretenu”, jer su odgajani u duhu ljubavi i zajedništva u kojem su svi “svoji” i u kojem je dijeljenje, međusobno pomaganje i duboki osjećaj poštovanja jednih prema drugima prirodni izraz života.
Sličan je primjer i priča o antropologu koji je predložio igru djeci u jednom afričkom plemenu. Stavio je košaru punu voća pokraj drveta i rekao da prvo dijete koje dođe do nje, osvaja sve. Kada im je rekao da potrče, oni su se uhvatili za ruke i potrčali zajedno. Onda su svi zajedno sjeli i uživali u poslasticama iz košare.
Kad ih je upitao zašto su svi trčali zajedno kad je jedan mogao osvojiti sve za sebe, odgovorili su mu: “Ubuntu, kako će jedan od nas biti sretan, ako su svi ostali tužni?” “Ubuntu”, u njihovoj kulturi znači: “Ja jesam, zato što mi jesmo”.
Nestankom samoprosuđivanja i osjećaja samovažnosti, nestaje i interes za posjedovanjem. U našem umu više nema vezanosti za osjećaj posjedovanja. Ništa nam ne znači činjenica što nešto posjedujemo jer shvaćamo da su sve te stvari zapravo posuđene i da su ovdje samo zbog ovog trenutka, da bismo ih koristili dok smo tu i preko interakcije s njima doživjeli raznolikost života, ali da same po sebi izdvojene iz tog konteksta nemaju nikakvo značenje ni vrijednost.
Njihov značaj i njihova vrijednost proizlaze iz ljubavi i radosti koju izražavamo dok ih koristimo i sve dok ih koristimo, sasvim je nevažno da li ih posjedujemo ili ne, jer stvari ispunjavaju svoju svrhu samo u korištenju, u međudjelovanju, a ne u gomilanju. Kao što jedna mudra izreka kaže: “Stvari su tu da se koriste, a ljudi da se vole. Razlog zbog kojeg je naš svijet pun patnje i nasilja je taj što ljude koristimo, a stvari volimo”.
Promjenom odnosa prema stvarima i posjedovanju i vaš se odnos s drugim ljudima na onoj temeljnoj razini mijenja, u smislu da ste slobodni od iluzije da vam netko pod svaku cijenu treba. Vama je i dalje ugodno u društvu drugih ljudi, prijateljski ste raspoloženi i dobronamjerni prema svakome, to se ne mijenja, ali više niste očajni i ne ovisite o potrebi da budete u nečijem društvu ako to druženje ne počiva na iskrenim i spontanim temeljima.
Ako odnos ne proizlazi iz čiste, iskrene i dobrovoljne želje za neposrednim dijeljenjem iskustava i razmjenom doživljaja u spontanosti trenutka ni zbog čega drugog osim same radosti tog dijeljenja i zajedništva, tada nema smisla inzistirati na njemu, jer on nije ravnopravan nego ovisnički, a svaki ovisnički odnos se temelji na prisili.
Ne možete nikoga natjerati da vas voli niti možete kupiti ili pridobiti nečiju ljubav trikovima i iznudama. Ona mora biti dana u potpunoj slobodi i radosti otvorenog srca. To je temelj i preduvjet svakog zdravog odnosa i jedino na takvim temeljima građen on može opstati. Sve ostalo je samo sofisticirani oblik trgovine, trampe i ucjene koji traje dok za njim postoji interes. Temeljna razlika vas kao bića u odnosu na osobu je u tome što više ne ovisite o drugoj osobi da vas učini potpunima, nego vi u druženju s drugima dijelite radost svoje vlastite potpunosti.
Biti slobodan od osobe ne znači da ste u svakoj situaciji savršeni i nepogrešivi ili da morate glumiti uzoritog sveca koji se u svakom trenutku blago smiješi (to je samo još jedna ego zamka). Put samospoznaje nije put odbacivanja vlastite ljudskosti i nijekanja iste, nego put uključivanja i objedinjavanja.
Životne okolnosti će vas ponekad dovesti u situaciju da planete, razljutite se i emotivno reagirate i to je sastavni dio života, ali ono što je najvažnije u svemu tome je da se uvijek vodite unutarnjim kompasom ljubavi i suosjećanja koji vas sprječava da povrijedite drugo živo biće. Da nakon svake reakcije ili čina koji nije bio u skladu s vašom unutarnjom istinom budete iskreni prema samima sebi i kažete “oprosti” i nastavite putem ljubavi koji donosi mir i razumijevanje.
Ta sloboda od osobe ne ovisi o izvanjskim obilježjima, nego o unutarnjem doživljaju samih sebe. Dodir s tom dubokom i tihom radošću iznutra koja nikoga i ništa ne prosuđuje te promijeni, nekakva neobjašnjiva toplina i osjećaj dragosti čisti tvoj um i ispire iz njega sve što nije prirodno i izvorno tvoje i ostavlja ga jednostavnim, lakim, čistim i smirenim.
Ništa se ne zadržava. Ljutnja, gorčina, tuga – sve je površno i kratkotrajno i odmah odneseno bujicom sveobuhvatnog shvaćanja i dubljeg razumijevanja koje zna da su, nakon svega, jedine istinske vrijednosti u životu ljubav, radost, dobrota i mir.
