Unutarnje dijete drži ključ vaših snova, zna što vam je potrebno i tko ste uistinu Vi. Naše unutarnje dijete i Duša nas traže da reintegriramo naš emotivni aspekt.
Viša realnost je da zapravo ne postoji više ili niže u ovom svemiru. Na najvišim razinama, sve je integrirano, sve je jedno. Na nižim razinama postoje razne dimenzije i podjele. Stoga je na tim razinama stvarnost neintegrirana, fragmentirana.
Mi se ne razlikujemo od svemira; mi odražavamo i reflektiramo svemir. Na našim najvišim razinama, sve je jedno. Naše fizičko, eterično, emotivno, mentalno i spiritualno tijelu su jedno.
Ona su samo energija koja se izražava. Na nižoj razini, ovi aspekti su kao različite dimenzije nas, različite ekspresije iste svjesnosti.
Emotivno tijelo
Danas pišem o tijelu osjećaja. Većina ljudi ga naziva emotivnim tijelom. To je tijelo istina onoga što jesmo na emotivnoj razini. Taj sloj našeg energetskog polja sadrži impresije emotivnog aspekta našeg sjećanja, kao i vaše trenutno emotivno stanje.
Ono je most između naših fizičkih i misaonih identiteta.
Emotivno tijelo interpretira i prevodi misaone oblike koje projiciraju svjesni i nesvjesni um, u osjećajna stanja. To je prvi korak koji se događa da bi biće imalo direktno iskustvo misli. To omogućuje da se misao aktualizira, umjesto da ostane apstraktna. To nam omogućuje zauzvrat da učimo i brže stječemo svjesnost, i omogućava osobnu i univerzalnu ekspanziju.
Zbog emotivnog tijela, čovjek može imati iskustvo svojih misli. Misli se prevode u emotivne impresije. Fizičko tijelo zatim interpretira te impresije, kao da prevodi poruku. Konvertira te impresije u neuropeptide i hormone, koji uzrokuju fizičke reakcije u tijelu koje mi zovemo emocije.
Osjećaji
Emotivno se tijelo specijaliziralo za osjećaj. Osjećaj nije emocija. Bavi se senzacijom i percepcijom. Iako emocija ne postoji izvan fizičkog tijela, osjećaj postoji. Emocija je fiziološko iskustvo osjećaja. Osjećaj je senzacija bazirana na percepciji u obliku svjesnosti.
Osjećajno tijelo nije stvarno, opipljivo tijelo poput fizičkoga. Ali može biti shvaćeno ili prezentirano kroz format stvarnog tijela.
Često ćete imati iskustvo da vam se emotivno tijelo predstavlja simbolički, tijekom sna ili tijekom vantjelesnog iskustva, kroz kontekst stvarnog tijela, unutarnjeg djeteta i slično.
S praksom nećemo morati proizvoditi promjenjena stanja svjesnosti putem meditacije ili drugog procesa, da bi vidjeli nečije emotivno tijelo, ili barem simboličnu reprezentaciju njihovog emotivnog tijela. Možete svjesno mijenjati fokus svjesnosti i vidjeti taj sloj svjesnosti osobe.
Kompenzacija
Jednom sam tijekom tretmana zatražio emotivno tijelo rođaka, da mi se pokaže kao stvarna slika tijela. Uvijek sam se smatrao nestabilnijim i više senzitivnim nego taj moj rođak. On je stoički tip, vjeruje u težak rad, ima visoko samopouzdanje i koleričku narav te stav da moraš razbit par jaja da bi napravio omlet 🙂
Ali kada mi se njegovo emotivno tijelo pokazalo, bilo je sivo-plave boje, spuštenih ramena, nagnuto prema lijevo, spuštenog pogleda, ograničenih pokreta i, šokantno, bilo je prekriveno na lijevoj strani lica s ožiljcima.
Energija emotivnog tijela mog rođaka je bila energija supresije i duboko potisnute tuge. U njegovom iskustvu je urođena generalna tendencija koju vidimo u svemiru. A to je, kada imamo ozbiljnu ranu načinjenu jednom sloju naše svjesnosti, drugi sloj će to kompenzirati. Na primjer, kada je netko ranjen na emotivnoj razini, kompenzirat će to fizički. Netko tko ima vrlo slabo i nezdravo emotivno tijelo, može na primjer imati jako fizičko tjelo puno samopouzdanja.
Ili, isti princip, emotivno tijelo može biti ranjeno, ali će osoba razviti izuzetno jako spiritualno tijelo. Mogu imati vantjelesna iskustva, vidovitost, visoke perspektive…..Ili mogu razviti jako mentalno tijelo i uranjati u velike količine literature.
Ali ta kompenzacija koja se radi na jednoj razini naših aspekata stvara fragmentirano i neintegrirano jastvo.
Zašto je emotivno tijelo toliko važno?
Ono je prevoditelj svjesnosti promatrača na razini uma i trodimenzionalnog fizičkog aspekta tijela. Ono čini da možemo imati iskustvo misli kao stvarnih. U stvari bez osjećaja, ništa u našoj fizičkoj realnosti ne bi izgledalo stvarno. Naš osjećaj života i emotivni zaključci o životu su sadržani u njemu. Naše interpretacije su sadržane u emotivnom tijelu. Emotivne traume također.
Ako su naše interpretacije života interpretirane kao bolne emocije i osjećaj života je bolan i ako su emotivni zaključci o životu bolni, ako su sjećanja emotivno bolna i ako osjećaji diktiraju što je stvarno, a što nije – onda će vaše emotivno tijelo i dalje prenositi te bolne poruke tijelu.
Tijelo će to interpretirati kao bolnu emociju. To dovodi do nesretnog života, ovisnosti, propalih odnosa. Drugim riječima, to dovodi do fizičke refleksije tih emotivnih stanja i ne možete prestati iznova proživljavati traumu.
To znači da nikada ne možemo biti prisutni u sadašnjem trenutku, sa sobom i drugima. Jer trauma iz prošlosti nastavlja dolaziti iznova i iznova, kako bi se reintegrirala. Ona traži od vas da postanete cjeloviti!
Recimo da je netko osjetio interakciju s ocem u djetinjstvu, kada se ta osoba osjećala napuštenom. Ta osoba će nastaviti kreirati sve više i više takvih scenarija tijekom života, gdje se osjeća napuštenom.
Iscjeljenje
Ako se iscjeljenje treba dogoditi na osjećajnoj i emotivnoj razini vašeg života, onda morate obratiti pažnju na takve teme na osjećajnom i emotivnom nivou; i nijednom drugom. Ali tu je kvaka. U trenutku kada odlučite da trebate iscijeliti nešto u vezi emocija, nominirali ste neprijatelja vaših emocija. Odlučili ste da takve emociju “nisu ok”, i da ih treba popraviti. Dolazite u stanje otpora.
Čim pomislite “moram se iscijeliti”, stvori se otpor. Jer to implicira da morate nešto u vezi sebe mijenjati, da niste ok, ne odobravate se. Daleko najbolji način da se oštetite emotivno je da gledate na sebe kao na osobu koja se mora mijenjati.
Znate i sami kako je bolno kada vam netko blizak govori da se morate mijenjati, da niste ok takvi kakvi ste, da morate biti drugačiji. Točno tako se emotivno tijelo osjeća kada mu kažemo da nije ok i da mora biti drugačije. Ako mu pristupite s osjećajem “moram te popraviti”, zarili ste nož u srce. Niste ništa iscijelili.
Što je alternativa?
Alternativa je da potpuno prigrlimo i prihvatimo naše emocije i osjećaje, bez obzira koliko bolni i neugodni bili. Biti s njima i u njima. Naučiti od njih. Čuti što žele da čujete, da vidite. Biti potpuno prisutan u njima, bez traženja da se promjene. To nije samo iscjeljenje, to je proces integracije.
Svakog dana, barem dvadeset minuta, ili kad god imamo jaku emotivnu reakciju, nađite tiho i udobno mjesto da potpuno budete prisutni s onime što osjećate. Promatrajte senzacije, osjećaje i emocije u vašem tijelu. One će se pojačavati kada obratite pažnju na njih. Dišite kontinuirano bez nepotrebnih pauza. Dišite kroz nos i primjetite kako se osjećate. Čitav cilj ovoga je biti s osjećajima. To znači potpuno biti sa sobom.
Ako želite možete ponavljati jednu rečenicu vašim emocijama, poput mantre. “Ja sam potpuno s tobom, ovdje i sada”.
Držite na umu da ovaj proces nije tu samo za negativna emotivna stanja već i za pozitivna. Samo se često dogodi da se distanciramo od negativnih emocija i potisnemo ih, i zato su neintegrirane. Mnogi nalaze da je biti s pozitivnim emocijama teže nego biti s negativnima.
Kada ste neko vrijeme bili s emocijama, bez obzira koliko su neugodne i osjećate da želite više saznati o njima, postavite sebi slijedeća tri pitanja:
1) Kako se osjećam?
To je prilika da dovedemo osjećaj do svjesne razine i damo ime tome što se događa unutar nas.
2) Kada sam zadnji puta osjetio ovu istu emociju?
Bez da tražite odgovor, dozvolite svojem biću da vam ga ponudi, kao da nizvodno nešto teče prema vama.
3) Kada sam prvi puta iskusio ovaj osjećaj u životu?
Opet, bez da tražite svjesno, neka vam vaše biće ponudi odgovor.
Ako se ništa ne događa, budite strpljivi. Ovaj proces je karakterističan po tome što će se sve odvijati točno kako vama treba. Vjerujte procesu, jer je to vjera u Dušu, da zna što je potrebno da bi se dogodila reintegracija.
Često se dogodi da se izvorna trauma odvila u tako ranoj dobi, da nismo imali kognitivno razumijevanje toga; mozak nije bio potpuno razvijen. Bili smo u našem emotivnom jastvu, umjesto mentalnom; mentalni aspekt se razvija tek oko osme godine. Stoga ako smo u procesu integracije emotivnog sjećanja koje se dogodilo prije osme godine, nećemo dobivati jasne slike povezane sa sjećanjem.
Doslovno ćemo se baviti emocijom za koju nemamo kontekst. To je u redu. Vjerujte si. Nije nam potrebno kognitivno razumijevanje da bi se integracija dogodila. Osim ukoliko je logično, kognitivno razumijevanje dio je procesa vaše Duše kako bi integrirala emotivno sjećanje.
Ako se suočavamo sa sjećanjem koje je traumatično, promatrajte ga i zatim ga mentalno promjenite na način da se osjeća pozitivnim. To se naziva rad na unutarnjem djetetu.
Na primjer, ako dođete do sjećanja da vas je otac napustio, omogućite vašem odraslom jastvu da dođe do unutarnjeg djeteta i omogućite mu da se bolje osjeća. Ili postanite pouzdana roditeljska figura djetetu, ili mu ponudite tu figuru prema njegovom izboru. Ili objasnite djetetu cijelu situaciju objektivno i da ne treba to shvaćati osobno.
Mijenjanje sjećanja na ovaj način zapravo mijenja moć traume i sve posljedice koje su nastale nakon nje. Sve što vam se događa u životu je samo efekt izvorne traume koja se dogodila u djetinjstvu. Ona je korijen, a sve ostalo su grane razvijene iz tog korijena.
Zamislite kolika je moć promjene korjenskog uzroka, a to je izvorna trauma. Svi simptomi koji se pojavljuju u vašoj realnosti će nestati kao rezultat takvoga rada. Utječete na kompletnu realnost, jer živimo u svemiru gdje vrijeme ne postoji.
Ovaj proces se može raditi i putem procesa Integracije Duše (udisanje energija Duše), ili energetskim radom s terapeutima koji rade s energijama visokog spektra.
Vođenje dnevnika o vašim osjećajima će učiniti da se emotivno tijelo osjeća da vodite brigu o njemu.
Uvijek imajte na umu da je, svaki puta kada osjetite nešto kao uznemirenje, to zapravo samo potaknuto sjećanje. Ne proživljavate ništa novo u vašem životu, već samo refleksije iz djetinjstva.
Razlog zašto krivimo osobu, ili okolnosti – koji su samo okidač – jest u tome što nismo spremni potpuno biti prisutni u emocijama koje proživljavamo i da ih reintegriramo. Stoga, ne pucajte u glasnike! Sve te intenzivne emocije su poruke od našeg unutarnjeg djeteta, i poziv da se brinemo za njega.
Naše unutarnje dijete i Duša nas traže da reintegriramo naš emotivni aspekt.
Saša Momić
https://www.facebook.com/profile.php?id=100008818061890
