Ljudska ljubav traje onoliko koliko traje izgaranje eterskih procesa u sustavu eterskoga tijela, samo onoliko koliko se proizvode i održavaju u slijedu ideala i idola snage koje uzrokuju poticaje i koje generiraju oblike. Što je veća spinalno-svjetlosna snaga ideala ili njegova vibracija, i što je intenzivnija predaja sustava čakri, kao aparata u alkemijskom procesu, igri napredovanja; to se viši plamen ljubavi može zapaliti, a time je impresivnija iluzija koja zaokuplja svijest osobnosti i koja izbija mikrosvemirsku stvarnost iz ljudske egzistencije. Kakva tragedija! Najstrastvenija, najljepša i najskladnija ljubav astralne prirode između ljudi ne može potrajati niti ostati na visokoj razini. Čak kada bi osjećaji mogli i potrajati za cijeloga života, ljubav ipak ne bi pružala savršeno ispunjenje. Žudnja iz prasjećanja i dalje bi postojala, jer istinska, savršena ljubav ne nastaje u izmjenjivoj igri između višega sebstva, idola zrcalne sfere i ograničenog kapaciteta sustava čakri, već se rađa isključivo iz božanske duše, ujedinjene s duhom.
U svakom ljudskom biću postoji težnja za pozitivnom neutralizacijom onoga što stalno doživljavamo kao nesavršenost, a često potiskujemo, što je u isto vrijeme egzistencijalna usamljenost i nesposobnost za stvaranje ili nezadovoljena želja za onim što se naziva ljubav.
Posebno je poezija vjerno oslikala do koje se mjere ljubav može osjetiti kao duševna svjetlost, ili dijalektički kao goruća strast, kao topla i podržavajuća simpatija ili kao majčinski instinkt.
Samo rijetko možemo susresti najviši aspekt ljubavi, naime kao svjetlost i snagu velike razvijene duše, koja može obgrliti tugu čovječanstva i koja zrači snagom svjesnosti – u bezgraničnom žaljenju – kako bi ljudi prepoznali put prema istinskom životu, a to je ljubav, jedinstvo svega i stvaralačka sposobnost.
Samo je nekolicina ljudi u potrazi za tim svjetlom ljubavi istinskog ispunjenja. Ponekad se događa da u privlačnosti ljubavi između dvoje ljudi vibrira i svijest o reinkarnaciji prijašnjih karmičkih veza, ili čovjek može doživjeti da mu na život, a posebno na njegove osjećaje ljubavi, utječu kozmičke veze.
Uslijed cikličkog zračenja utjecaja mjeseca dižu se osjećaji koji vode stvaranju novoga života. Posebno se izdvaja Venera kao planet čija zračenja utječu na srce gdje se mogu razbuktati astralne vatre, pa isto tako i ugasiti, ako je vatra ljubavi isključivo dijalektička igra etera.
Bez mudrosti, želja za iskustvom ljubavi može dovesti do tragedije. Slatkoća osjećaja svojstvenih dijalektičkom svijetu može se okrenuti u gorku suprotnost kada se pojave suprotne posljedice od očekivanih. Vatra astralne igre tada ostavlja za sobom sprženu osobnost ili promjene od strastvene ljubavi do gorke mržnje uslijed razočaranja.
Kada utjecaji Venere djeluju isključivo kao strast, odnosno kada nisu u suglasju s glavnim čovjekovim ciljem u planu stvaranja, razvija se samo ljubomora i nagon za uništenjem.
Sedmerostruki Duh
Postoji izvor, tok božanske ljubavi, koji podržava sva bića i koji im omogućuje da shvate koji je njihov razvojni cilj, sadržan u duhovnoj matrici, a koji želi da bude razotkriven uz pomoć atoma iskre Duha u mikrosvemiru. U tom toku djelatan je sedmerostruki Duh, tako da sveobuhvatna snažna struja ljubavi također predaje snagu mudrosti – spoznaju božanske volje otkrivenja – i snage kao istine koja može postići čisto ostvarenje božanskog cilja otkrivenja.
Tok snage i ljubavi prodire u sve što je očitovano u cijeloj kreaciji i na njenim višestrukim poljima, u svim različitim stupnjevima razvoja iznutra na van. Biljka ili stablo, na primjer, oblici su očitovanja iz zrnca sjemenke. Istinski je čovjek emanacija Duhovne iskre prema duhovnom, duševnom i fizičkom očitovanju, koji su u skladu s formulom sadržanom u matrici cijelog mikrosvemira.
To je dio mnogostrukog stvaranja. Božanska ljubav, koja je sve očitovano, ujedinjuje sva djelomična očitovanja. Tako su sva individualna bića u postepenom razvoju povezana iznutra s višim poljima razvoja putem ljubavi i tako iz temelja prebivaju u apsolutnom jedinstvu sa Savršenim.
Na svakom planu postojanja, i na polju prirodnoga čovjeka i onom prvobitnog, božanskog čovjeka, djelatna je ljubav. Ono što je važno, međutim, jest spoznati da se oblici i zadaće ljubavi razlikuju jedni od drugih u različitim područjima i da se ne mogu miješati.
Uvijek će doći do loših posljedica kad se čovjek pokuša ostvariti prvobitnu ljubav na zemaljskoj razini, ali čovjek je uvijek u iskušenju da to učini, jer ga na to tjera zov ponovnog rođenja. Spinalna snaga, prvobitna Duhovna snaga muškarca i žene, prirodno je vezana za palo stanje, pa stoga donosi odvojenost od sedmerostrukoga Duha.
Kao rezultat te situacije čovjek nije u stanju slijediti svoj poziv ka istinskom ponovnom rođenju. Obostrana privlačnost između muškarca i žene je prirodni fenomen. Oboje su svjesni svoje strukturalne nesavršenosti, svoje nepotpunosti. Ta svijest o vlastitoj nesavršenosti tjera ih u potragu za komplementom. Želja, žudnja i čežnja tvore jake snage privlačnosti, ujedinjuju se i mogu voditi do spinalnog, astralnog i eterskog procesa stvaranja, odnosno, do procesa u kojem sudjeluju združene mentalne, emocionalne i životne energije.
Kao rezultat svega, stvara se zajedničko subjektivno polje svijesti, eterski svemir mentalnog i emotivnog stvaranja. U toj prirodnoj i stvaralačkoj suradnji muškarca i žene javljaju se visoki ideali ljubavi, jedinstva i sklada, osjećaj sigurnosti, razvoja, samoostvarenja i ispunjenja, iz prasjećanja na božanski – ljudski život u sjedinjenju sa sedmerostrukim Duhom i planom stvaranja.
U bujici takvih ljubavnih osjećaja, međutim, zaboravlja se na temeljno palo stanje. Čovjek nije svjestan tada temeljne nesposobnosti prirodne duše da se približi visokim idealima na bilo koji drugačiji način osim pojavnošću, imitacijom stvarnosti snoviđenja koju je sam stvorio.
Prirodna, zemaljska ljubav nije sveobuhvatna, ona obuhvaća i usredotočuje se na ljubljenoga i idealizira ga. Posljedično, ne primjećuje cijelu stvarnost. Prirodna ljubav koja nije povezana s mudrošću, slijepa je spram životne stvarnosti i istinskog kapaciteta i obilježja ljubljenoga.
«Iskrivljeno vidi svaki onaj koji se osjeća jedinstven, jasno vidi samo netko tko stavi stvari u njihov pravi razmjer.» kaže Lao Tze. Postoji božansko biće «muškarac» i postoji božansko biće «žena». Ta dva aspekta zajedno tvore ljudski životni val u planu stvaranja.
U čovjeku od ove prirode postoji pretpostavka, koja se javlja uslijed prasjećanja, no s obzirom da on posjeduje prirodnu dušu bez božanskih snaga stvaranja koje izviru iz snage istinske ljubavi; spinalni, astralni i eterski procesi stvaranja čovjeka ove prirode posljedično su ograničeni i temeljno poremećeni.
Bez mudrosti i snage savršene ljubavi čovjek ove prirode svjestan je jedino dijalektike. Posebno u svojim mladim danima on stvara svojim ograničenim mentalnim, astralnim i eterskim snagama iluzorne svjetove uobičajenoga života s partnerom u skladu i ljubavi, ispunjenju i samoostvarenju. U dijalektičkoj ljubavi za partnera on može tako nastaviti sanjati u iluziji prilično dugo vremena, i neće stići do oslobađajućeg djelovanja.
Polarizacija
U skladu s božanskim stvaranjem muškarca-žene, predviđeno je da spolovi stvaralački surađuju u nužnom poretku u najširem smislu riječi. Žena ima na raspolaganju sposobnost mišljenja koja izriče poticaj, astralnu sposobnost koja otkriva oblike i etersko tijelo koje izriče poticaje, kao i fizičko tijelo koje može apsorbirati eterske poticaje iz primljenoga sjemena kako bi potom ukalupila i porodila tijelo.
Muškarac, s druge strane, proizvodi mentalne oblike svojom receptivnom sposobnošću mišljenja. Njegov intelekt može odgovoriti i na odaslane duhovne poticaje pomažućega bratstva i na poticaje iz dijalektike – bilo iz zrcalne sfere ili iz zračeće sposobnosti mišljenja u žene. Njegovo astralno tijelo daje poticaje, a njegovo receptivno etersko tijelo proizvodi eterske oblike.
Na račun uzajamno komplementarne polarizacije eterskih tijela muškarac i žena u stanju su iznijeti – u ljubavnoj predaji – nesagledive procese eterske fuzije i oblikovanja. Kao rezultat te vatre, oni su u stanju evocirati sve sjene emocija i strasti prirodne ljudske ljubavi.
Točno je da su ti procesi uvijek komplicirani, jer su u njih upletene snage iz zrcalne sfere. U našemu društvu ženski um neprekidno izriče mnogostruke poticaje muškim entitetima, koji, reagirajući prema svojoj nesvjesnosti, proizvode oblike kao što su misli na mentalnoj razini.
Zahvaljujući karmičkim razlozima, spinalni poticaji će gotovo bez iznimke prenijeti dijalektičke idole ljubavnih želja i ljubavnog ispunjenja. Ostatak procesa zatim se odvija automatski, na račun uzajamno komplementarne polarizacije spolova, iz eterskog u fizičko tijelo.
Tako svaki par može ponavljano proživljavati beskrajno komponiran opseg stvorenih mentalnih i astralnih ljubavnih idola iz zrcalne sfere, stvarajući subjektivne svjetove pune želje i slatke iluzije. Eterske snage su stvaralačke snage koje tvore svijest. Osjećaji ljubavi, svjesno iskustvo ljubavi, izviru iz eterskih snaga koje čovjek oblikuje u svom sustavu čakri.
Ljudska ljubav, dakle, traje onoliko koliko traje izgaranje eterskih procesa u sustavu eterskoga tijela, samo onoliko koliko se proizvode i održavaju u slijedu ideala i idola snage koje uzrokuju poticaje i koje generiraju oblike. Što je veća spinalno-svjetlosna snaga ideala ili njegova vibracija, i što je intenzivnija predaja sustava čakri, kao aparata u alkemijskom procesu, igri napredovanja; to se viši plamen ljubavi može zapaliti, a time je impresivnija iluzija koja zaokuplja svijest osobnosti i koja izbija mikrosvemirsku stvarnost iz ljudske egzistencije.
Kakva tragedija! Najstrastvenija, najljepša i najskladnija ljubav astralne prirode između ljudi ne može potrajati niti ostati na visokoj razini. Čak kada bi osjećaji mogli i potrajati za cijeloga života, ljubav ipak ne bi pružala savršeno ispunjenje.
Žudnja iz prasjećanja i dalje bi postojala, jer istinska, savršena ljubav ne nastaje u izmjenjivoj igri između višega sebstva, idola zrcalne sfere i ograničenog kapaciteta sustava čakri, već se rađa isključivo iz božanske duše, ujedinjene s duhom.
Prirodna duša i sustav čakri ne mogu podnijeti vibraciju savršene ljubavi. Kada bi ih ona dotakla, vatra bi ih spržila.
Žudnja za najvišim oblikom ljubavi diže se iz Duhovnoga srca i prirodna je svijest oživljava kao idealnu sliku. Taj poticaj iz duhovne iskre ima vrlo visoku vibraciju i posljedično, tvori vrlo jasnu i sjajnu idealnu sliku s jakom sugestivnom snagom.
Kada čovjek nije svjestan činjenice da ga taj intenzivni ideal – slika poziva na povratak u prvobitno životno stanje, gdje je savršena ljubav mogućnost svojstvena životu, on počinje tragati za idealom ljubavi u dijalektičkom životu, u materijalnom životu i posebno u zrcalnoj sferi.
Pod poticajima intuitivno pojmljenog ideala, on će prigrliti sve u dijalektici što toj slici imalo sliči. On pokreće svoj sustav čakri i stvara uz pomoć svijesti eterske svjetove pune iluzija ljubavi. U tom eterskom procesu intuitivni ideal iz Duhovnoga srca odmah biva protjeran i zamijenjen stvorenom idejom, konkretnim idolom kojega su oblikovali eteri.
Taj mentalni idol također izriče snage poticaja. Posljedično, tijekom procesa čovjek se rijetko kada probudi pred imitacijom ideala koju stvara idol – a često čak i niz sve ograničenijih idola nižih eterskih polja. Čovjek je tako vezan – svojim mentalnim i astralnim stvorovima – za iluziju, svijet iluzornih fenomena, sve dok ne dođe vrijeme kada umiru svi ti stvorovi.
Relativni sklad
Svatko tko je u potrazi za intuitivnim idealom istinske, podržavajuće ljubavi iz prasjećanja s nekim zemaljskim bićem koje mu je komplementarno, čini to pod impulsom idola i neizbježno se priprema za razočaranje. Muškarac i žena ne mogu dati istinsku ljubav iz duše.
Prirodno biće može samo odgovoriti na etersku privlačnost misli, na osnovi obrnute polarizacije tijela. To može dovesti do relativnog, prirodnoga sklada u snagama svijesti i osjećaja s partnerom. Zbog toga, čovjek se može udružiti s osjećajima i mislima partnera kojeg razumije u nekom trenutku i kojem je vrlo blizak na temelju sklada osjećaja.
U prirodnoj privlačnosti između spolova i u njihovim izrazima ljubavi, uvijek se javljaju dijalektička ograničenja, kao sama po sebi razumljiva u prirodnom tijeku stvari. Ta se ograničenja neizostavno javljaju u svakodnevnom životu pod neumoljivim utjecajima karme, posebno u višemu sebstvu i u astralnom tijelu.
Muškarac i žena žive kao dijalektička bića iz potrebe za samoodržanjem i stoga su uvijek podsvjesno u riziku da skliznu u etersku borbu između spolova, zato što su strasti moći i posjedovanja usidrene u višem sebstvu i uvijek tjeraju na izrabljivanje, tlačenje, ljubomoru, suptilno umijeće zavođenja, itd.
Svatko tko se suoči s tim poteškoćama uz pomoć uvida i inteligencije, bilo da je muškarac ili žena, uspjet će djelovati u relativnom skladu između raznih sposobnosti spolova, u pripremanju i podršci spolova na putu oslobođenja.
Takva istinska ljubav može biti primljena i oslobođena jedino iz povezanosti duha – duše s prvobitnim poljem postojanja. Tako se prirodna i najviša ljubav komplementarno spajaju, bez da se izmiješaju, sve dok ne dođe vrijeme kada duša, koja proizvodi sveobuhvatnu i trajnu ljubav, neutralizira u biću poriv za samoodržanjem i primitivne porive za moći, prestižem i posjedovanjem.
To je ljubav o kojoj govori Pavao u svojoj prvoj poslanici Korinćanima: Ljubav je velikodušna i dobrostiva; ne zavidi; ljubav se ne hvasta, ne nadima se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznaje? Nestat će.
