Stvarno je to što djeluje. Mi ne samo što vidimo objekte, koji su direktno pristupačni našim osjetilnim opažanjima, kao stvarne, već također i takve koje indirektno spoznajemo njihovim djelovanjem na svijet našeg svakodnevnog iskustva. Na taj način stvaramo jedan svjetonazor koji sadrži razgranatu mrežu uzroka i djelovanja, od kojih su neka pristupačna našem osjetilnom opažanju, a neka nisu.
Spoznati odnos između uzroka i djelovanja je jedna funkcija razuma koja se naziva yuktah. U okvirima jednog takvog svjetonazora može se postaviti i odgovoriti na mnoštvo relevantnih pitanja, što je također jedna od funkcija razuma. No, u svakom sustavu pitanja podređenom logici postoje i ona na koja se u okvirima tog sustava ne može odgovoriti. Tako se svaki svjetonazor konfrontira s iskustvima koja čine nužnim da se taj svjetonazor proširi, varira ili odbaci.
Prije svega, postoje tri pitanja koja pokreću predstavnici svakog svjetonazora, a najčešće ostavljaju neodgovorena:
- Kao uživatelj ovog materijalnog svijeta, tko sam ja?
- Što je ovaj svemir u stvarnosti?
- Koji je moj stvarni odnos prema tom svemiru?
Na ova pitanja odgovara naše osjetljivo, svjesno jastvo koje se naziva atma ili duša. Ukoliko se ovi odgovori i objašnjenja sakupe i sistematiziraju, nastaju filozofija i religijska znanost. Odgovori različitih ljudi u različitim okolnostima raznolike su prirode jer je razmišljanje obilježeno najrazličitijim djelovanjima izvanjskih utjecaja. Svaka individua doživljava ova djelovanja u skladu sa svojom vlastitom stvarnošću, pri čemu se temeljna varijacija svodi na materijalno opažanje osjetljivog jastva, a tek na drugoj razini na varirajuće izvanjske okolnosti. Svjesno jastvo ili duša posljednja je karika u lancu međusobno djelujućih čimbenika. No, ukoliko svjesno jastvo postoji kao transcendentalan princip neovisno o materijalnim okolnostima, trebao bi postojati jedan takav karakterističan odgovor i bez sumnje biti izravno pristupačan svakoj individui. Zašto, dakle, nailazimo na takvo mnoštvo danih odgovora?
Pod utjecajem svoje materijalne okoline, maye, duhovna duša poprima njene pojavne odlike kao svoje vlastite i konačno se poistovjećuje s tom uvjetovanom prirodom pod utjecajemahankare, lažnoga ega. Sve njene osjetilne djelatnosti izvode se stoga izvanjskim uvjetovanjima tako da njezina sposobnost za spoznavanje transcendentalnog znanja, yuktah, postupno degenerira u mješavinu osjetilnih i neosjetilnih principa, te iz tog razloga promijenjena predstavlja se kao materijalni duh ili razum živih bića. Taj zbunjeni princip, duh, pod utjecajem raznolikosti maye, iluzorne energije, prisvaja sebe kao stvarni ego duše ili jastvo, pa su tako njegovi odgovori o materijalnoj prirodi pod utjecajem ponašanja, kulture, odijevanja, jezika, obrazovanja, kulture i sl., ili kraće rečeno, njegovi odgovori na zagonetnost svijeta koji ga okružuje su u skladu s mjestom, vremenom i okolnostima.
Dvije vrste mišljenja
Mišljenje kao funkcija razuma dvojake je vrste:
1. Zbunjeno ili pomiješano.
2. Nezbunjeno ili nepomiješano.
Transcendentalna sposobnost mišljenja nezbunjene duše naziva se čisto mišljenje i ono je karakteristična, svojstvena, i stoga besprijekorna priroda duše. Materijalističko okretanje te svojstvene prirode u materijalno vezanoj duši označava se kao zbunjeno mišljenje i podvrgnuto je unutarnjim pogreškama.
Osobe u ovom pojavnom svijetu pate od četiri bazična nedostatka. Ti nedostaci u potpunosti iskrivljuju njihove zaključke, a u vedskim spisima oni se nazivaju: brahma, pramada, vipralipsai karanapatava.
1. Prvi nedostatak, brahma, naša je urođena tendencija za pravljenjem pogrešaka. Spomenimo primjer Kolumba koji je otkrivši Ameriku smatrao kako je otkrio Indiju.
2. Sljedeći nedostatak, pramada, tendencija je da budemo stavljeni u iluziju. Dobar primjer masovne iluzije je da se gotovo svatko poistovjećuje s tijelom, radije nego sa svojom pravom osobenom prirodom, dušom unutar materijalnog tijela. To nam pokazuje gotovo univerzalni nedostatak najosnovnijeg znanja.
3. Treći nedostatak, vipralipsa, sklonost je k varanju.
4. Četvrti nedostatak, karanapatava, nesavršenost je naših grubih osjetila. Na primjer, bez obzira na to koliko su savršene leća teleskopa, ipak nesavršeno oko i mozak ljudskog bića mora percipirati i interpretirati dobivene podatke. Iz tog razloga, njegovi zaključci neminovno moraju sadržavati pogreške.
Zbunjeno mišljenje
Zbunjeno mišljenje rađa se iz materije. Ukoliko uvjetovano biće prima materijalnu sliku svjetovnog objekta, ona se kroz živčani sustav prenosi do mozga. Uz pomoć misli zbunjeno mišljenje izvodi svoju radnju u ovisnosti o tim slikama nagomilanim u mozgu. Tako se proizvode mnogi načini promatranja i predodžbe. Najrazličitiji konačni zaključci nastaju iz postupnih i inverzivnih reakcija tog uskladištenog znanja. Ovaj proces poznat je kao logika ili razmišljanje. Comte je rekao: “Sve što iskusiš, aranžiraj na primjeren način i s tom pomoći istraži stvarnost.” Mišljenje koje nastaje iz tih mentalnih materijalnih slika može se označiti samo kao svjetovno mišljenje.
Čisto mišljenje
Mišljenje ne bi trebalo ostati odvojeno od duhovnog znanja duše. Mišljenje koje počiva na materijalnom znanju ovog pojavnog svijeta nečisto je i zbunjeno a filozofske postavke i misli izvedene iz njega nerelevantne su i iskrivljene jer ne odražavaju istinsko duhovno znanje. Ukoliko se ovakvim postavkama utvrdi postojanje Apsolutne Istine ili Boga, takvo znanje je također nerelevantno. Konačni zaključci o krajnjoj stvarnosti mogu se prihvatiti kao istiniti samo ukoliko su izvedeni čistim mišljenjem duše. Što zapravo predstavlja čisto mišljenje duše?
Duša, atma, vječna je i puna znanja (sat-cid-ananda). To čisto unutarnje znanje duše poznato je kao duhovno znanje i njezin je vječiti pratitelj jer nije rođeno iz empirijskog iskustva s materijom. Čisto mišljenje je jedna od funkcija duhovnog znanja.
Bez ponovnog vraćanja u ovo duhovno znanje, razum ostaje pomiješan s materijom i zbunjen. Čak i u ovozemaljskim znanostima zbunjeni razum mora donekle prihvatiti određenu količinu duhovnog znanja. Tako na primjer, bez prihvaćanja određenih aksiomatskih postavki na samom početku studij matematike, fizike ili astronomije ne može imati uspjeha. Isto vrijedi i za duhovno područje. Ukoliko su prihvaćene temeljne duhovne postavke, sve na toj osnovi postaje stvarno.
