Život nije nešto što se događa između točke ‘A’ i točke ‘B’, življenje nije tek postojanje između rođenja i smrti. Život je beskonačni vrtlog u kojem su rođenje i smrt tek portali koji nas vode u sljedeće transformacije ili u nova iskustva do kojih nas vodi naše djelovanje koje se uvijek odvija u vječnom sadašnjem trenutku.
Ako pogledamo u samu suštinu kreacije možemo vidjeti da se ekspanzija života ili postojanja ne odvija linearno, već radije spiralno, kao galaksija, ali i sam atom od kojeg je sve sačinjeno. Dakle život nije linearan i ne postoji njegov početak i njegov kraj, sve što postoji jest vječna transformacija samoga života i iskustava koja u njemu postoje.
Vrijeme također nije i ne može biti linearno kao što ga većina ljudi doživljava, a u samoj suštini postojanja vrijeme zapravo niti ne postoji. Ono je prisutno samo zbog iskustava i naših sjećanja o tim iskustvima, te zbog materijalne transformacije koju promatramo okolo sebe, na sebi i unutar sebe.
Prije nekoliko danas sam pisao o četiri stanja prisutnosti koja sam podijelio na podsvijest, svijest, nadsvijest i Svjesnost. U prva tri stanja je prisutno vrijeme iz razloga jer je u tim stanjima promatrač odvojen od promatranog, dakle to su stanja dualnosti. U stanju dualnosti uvijek postoje prostor i vrijeme, međutim u apsolutnoj Svjesnosti koja je čisto stanje Duha, ne postoji odvojenost ili ti dualnost, a samim time ne postoje niti vrijeme i prostor.
Kada osoba kaže; ‘briga me što će biti s ovim svijetom jednom kada mene više ne bude’, to je jedna od najvećih zabluda u koje se čovjek zapliće, a najčešće zbog religijskih poluistina ili ateističkog stava prema životu. Sve dok nas i najmanja egoistična emocija veže za ovaj svijet, naša smrt će biti ništa drugo do tek novo rođenje u ovom istom svijetu. I zato nam mora biti jasno da mi ovaj svijet ne ostavljamo budućim generacijama, već ga ostavljamo sebi.
Netko će upitati kako je onda moguće da se broj ljudi na zemlji poduplao u manje od stotinu godina i ako život već funkcionira po principu reinkarnacije, odakle onda dolaze tolike duše ako znamo da se duša ne može podijeliti ili pocijepati!? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan.
Ako je život kružni ciklus kao što to možemo primijetiti promatrajući prirodu koja nas okružuje, kao i promatrajući univerzum i cikluse koji se u njemu odvijaju, onda je jasno da i u duhovnoj sferi postoji proces evolucije, kao što postoji u materijalnoj sferi. Drugim riječima, životna iskra ili ono što zovemo duša, također ima svoj proces razvijanja. To znači da se duša koja je prisutna u životinji može uzdići do razine kada će se utjeloviti u ljudskom tijelu.
Mnogima to zvuči suludo iz razloga jer u čovječanstvu postoji jedno egocentrično uvjerenje da životinje nemaju dušu, što ne samo da je netočno, već je to i jedno vrlo glupo uvjerenje. Zbog toga uvjerenja čovjek bez imalo empatije muči i ubija životinje te samim time krši osnovno načelu života kojemu i sam pripada i pridonosi globalnoj patnji i bolesti, a da toga nije niti svjestan.
Možemo primijetiti kako se trenutno na zemlji rađa sve više i više djece koja su već u samom startu osuđena na surov život, jer najveći natalitet pronalazimo upravo tamo gdje je najniža razina svijesti i gdje su najteži i najnehumaniji uvjeti življenja.
Dva su razloga tome, jedan je taj što sve veći i veći broj ljudi umire izgubljeni u niskim strastima koje ih odvode u svakojake perverzije, nasilje i bezumlja, što ih onda degradira na duhovnoj razini. A drugi je ono što sam naveo maloprije, evolucija životne iskre koja prelazi iz životinjskog u ljudsko iskustvo postojanja. Dakle u isto vrijeme postoji evolucija i degradacija, što je sasvim logično jer u suprotnom ne bi mogli govoriti o beskonačnim mogućnostima ovoga postojanja u kojemu smo prisutni.
Rađanje u patnje je jedan fenomen koji pobija kršćansko shvaćanje Boga i samog postojanja, a koje nam govori da Bog svima daje iste uvijete i mogućnosti, jer sve voli s istom ljubavlju. Bog uistinu daje svima jednaku šansu, no očigledno je da se to ne događa u jednom životnom iskustvu. Jedini odgovor na ovo jeste kružni ciklus života, to jest reinkarnacija.
A unatoč tome što kršćanstvo odbacuje reinkarnaciju, činjenica je da čak i sama Biblija govori o njoj, no potrebno je znati čitati s razumijevanjem a ne s već unaprijed određenim uvjerenjem.
U Otkrivenju recimo možemo pročitati ovo; “Onaj tko prevlada tjelesne žudnje, postat će stalna duša (stup) u palači Božje prisutnosti i više se neće morati vraćati na Zemlju zbog težnje svjetovnim ispunjenjima.“ (Otkr. 3:12). Čak i sam Isus je govorio o reinkarnaciji duše kada je rekao sljedeće riječi; „Ali vam kažem da je Ilija već došao, samo ga oni ne poznaše” – misleći pri tome na Ivana Krstitelja.
Život je najveća misterija s kojom se susrećemo i zbog toga ne bi smjeli olako donositi zaključke o nečemu što je izvan logike našeg ograničenog uma. Uvjerenja su nešto što je vrlo opasno po našu dušu, jer ako malo bolje promislimo možemo vrlo jasno vidjeti kako sva patnja u ovome svijetu izvire iz ljudskih uvjerenja koja su otišla suviše daleko od same suštine života.
I ovo što vam ja sada pišem je tek siromašan pokušaj da vam prenesem ono što sam iskusio u trenucima kada sam umalo napustio ovaj svijet i svim onim trenucima kada sam se u dubokoj meditaciji uspio vratiti u taj isti prostor Svjesnosti kojeg ni sam ne mogu opisati, jer ne postoje riječi koje mogu o tome govoriti. Dakle, može se reći da je za vas i ovo tek jedan oblik uvjerenja koje proistječe iz moga iskustva i zbog toga se u ovakve stvari ne smije slijepo vjerovati, već je potrebno pronaći način kako da sami zakoračimo u taj prostor čiste Svjesnosti.
Smisao ovoga teksta jest upravo taj da sve vas koji ovo čitate pozove kontemplaciju nad time što život uistinu jeste, jer on nije ono što većina vas živi. Također ovo je poziv na budnost, na spremnost za odlučujući trenutak u vašem životu, a to je trenutak smrti koji je vrlo važan iz razloga jer određuje novo rođenje.
Dakle, ako se želite osloboditi uzastopnog rađanja i umiranja i spoznati ono što život uistinu jest, onda morate napustiti svoje niske strasti i užitke koji degradiraju vašu dušu i posvetiti se osvještavanju kvaliteta Duha koji je izvor vašeg postojanja. A ako se želite jednom roditi u nesnosnoj patnji koja će vas pratiti od samog rođenja i neće vas napustiti do zadnjeg otkucaja srca, onda ne morate poduzimati ništa, samo dalje nastavite tako kako ste i do sada – živite život bez pokušaja da shvatite što on uistinu predstavlja.
Netko će reći da je ovo suviše okrutno, no dragi moji morate znati jedno; život ne mari za naše emocije, on samo daje ono što posijemo. Jednostavnije i pravednije od toga ne može…
Anđelko Katinić, samospoznaja.site
