Svatko ima mogućnost promijeniti se i započeti novo poglavlje svoga života živeći ga ispunjen ljubavlju i oprostom, čak i kada dođu teški dani. Čak i kada se tamni oblaci nadviju nad našim tijelima. Čak i tada pa i do posljednjeg daha, čovjek može oprostiti. Kako sebi tako i drugima.
“Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se.” – Lk 6,37
Oh, koliko smo samo puta bili dežurni dušebrižnici i moralne vertikale, za toliko toga. Za sve imamo mišljenje, a da nismo dobro ni razmislili. Sudimo s pola snage. Upiremo prstom, javno iznosimo tuđi prljavi veš. Osuđujemo i blatimo, klevećemo i ogovaramo.
Pokazujemo da smo tobože moralni stupovi društva, te da mi to ne bismo učinili. Volimo i vjerovati kako ne bismo u načelu učinili stvari, koje tako gorljivo osuđujemo. No, ipak, dogodi se ono nešto. Dogodi se čovjek sa svojim nesavršenstvom, spreman učiniti bilo što. Nekada zbog osvete, nekada zbog ugode, nekada zbog usamljenosti, nekada zbog nezadovoljstva, nekada…
I što onda? Kako je kada se nađemo s druge strane, one za koju smo mislili kako ju nikada nećemo prijeći? Toliko uvjereni kako nismo sposobni pogriješiti. Tada osjetimo sram. Bojazan kako ćemo sada mi biti ti koji ćemo se naći na meti društvene osude, te kako će silno kamenje frcati u našem smjeru.
Odjednom čovjek, na vlastitoj koži uvidi kako je sve moguće. Kako život u sekundi može krenuti u nekom sasvim drugom smjeru, ostavljajući iza sebe štetu kako za druge, tako i za onoga koji je pogriješio.
Ne bismo tada da nam sude. Ne bismo tada da društvo nas osudi na vječni sram, te nas izopći iz zajednice. Tada bismo rado voljeli osjetiti oprost. Onaj oprost koji mi (dok smo još uvijek bili u uvjerenju da ne možemo tako teško pogriješiti) nismo niti pomišljali dati, obznaniti, čuti što nam onaj tko je nešto učinio, objasni zašto je to učinio.
A je li? Znali smo se igrati i odvjetnika i sudca i porote, a vlastitu presudu ne želimo ni čuti.
Što nam je uopće onda činiti? Za početak, ne budimo toliko površni. Ne znamo što se u nekome događa i zašto je netko nešto napravio. Ne znamo sebe, a kamoli tako lako staviti na križ nekoga za koga možda uopće nismo ni čuli.
Mislimo kako smo slobodni, ali bez odgovornosti. Možda upravo svim tim silnim sudom i osudama, uništavamo onoga koji već godinama pati. Možda sudom i osudama, ne želimo vidjeti ono što se duboko krije u nama. A to je – da, i mi smo sposobni učiniti mnogo toga. Samo što ne želimo previše da nam se prčka po savjesti.
U biti, ne želimo sami prčkati po savjesti, jer savjest održava na životu, jer te hvali i kudi. Savjest je ta koja pomaže čovjeku da raširi svoj um i shvati da od suđenja i osude, slijedi samo patnja.
Oprost! To je već mnogo teže. Oprostiti sebi, oprostiti drugima, nekima je ispod časti. Ma kakve časti, molim vas? Možete samo biti veća osoba koja je uistinu oprostila. Nigdje savjest ne nalaže da je potrebno i dalje biti s osobama koje su nam nanijele zlo. No, oprost, to je ono što nas čini većim i boljim ljudima.
Znam ljude koji su opraštali užasne čine, pogotovo tijekom Domovinskog rata. I onda pogledaš, te upoznaš ili već znaš one koje bi bez ikakvog razmišljanja izdali čovjeka kao Juda Isusa. Oh, koliko Juda, za male pare, ide ovim svijetom i izdaje ljude koji šire ljubav, jer teško im je što i sami ljubavi nemaju.
Ne zakopavajmo se u mreže koju pletu ljudi željni sočnog trača i rušenja nečijeg kredibiliteta. Birajmo ljude koji razgovaraju o velikim idejama, koji u svom vokabularu ne nanose štetu drugom ljudskom biću, već su puni empatije i suosjećanja. Vrag je u malim detaljima, te se čovjek lako povede.
Zašto ne bismo bili među ljudima koji svijetle i uče nas opraštanju. Oprostiti treba i znati. Može se disciplinom, vjerom, molitvom, meditacijom, te boljim i kvalitetnijim osluškivanjem svijeta oko sebe.
Ne zaboravimo, svatko od nas je jedinstven, te time ne onakav kakvi smo ti ili ja. Svatko ima mogućnost promijeniti se i započeti novo poglavlje svoga života živeći ga ispunjen ljubavlju i oprostom, čak i kada dođu teški dani.
Čak i kada se tamni oblaci nadviju nad našim tijelima. Čak i tada pa i do posljednjeg daha, čovjek može oprostiti. Kako sebi tako i drugima.
Ana-Marija/izvan kaveza
