Često se uhvatim da i kad obavim sve što sam imala za obaviti tog dana ne prestajem o tome pričati, a što je najgore – ne prestajem o tome misliti. Iako sam s nekom obavezom završila i prije tri sata, ona je još uvijek u mojoj glavi, trabunja jedno te isto, a ja joj s dozom prijezira svako malo kroz zube procijedim da ponovno zbog nje nisam stigla ovo, ili ono.
Jednog jutra mi je sinulo da sam u cijeloj toj priči jedini krivac – ja. Trčim za onime što je već prošlo poput ljutog psa, režim i prijetim i u to ulažem golemu energiju.
Npr, ako me netko tog dana naljutio, ili iznervirao što se fizički više udaljim od te situacije, intenzivnije o njoj razmišljam. Što sam trebala napraviti, što sam zapravo trebala reći, zašto se nisam sjetila ovoga ili onoga… A jedina istina je da je dotična situacija ili dotična osoba ostala u trenutku koji je prošao, ali ga ja svojom pažnjom i energijom uporno i dalje držim na aparatima za oživljavanje, pumpam mu po prsnom košu kao luda i aktivnim razmišljanjem o njemu dajem sve veću moć nad svojim vremenom, koje sada već dvostruko gubim.
Zbog situacije koja je prošla sada gubim i vrijeme u kojem sam slobodna raditi što želim, ali sam dozvolila da me svakodnevne tričarije toliko opterete da mi je najlakše reći da sam umorna, nemam energije i odgoditi to za neki drugi dan koji će biti malo manje intenzivan i naporan.
Na taj način pronalazim slabašno opravdanje za vlastitu neaktivnost pitajući se zašto koristim taj jeftini trik i ne mogu se pokrenuti.
Widget not in any sidebars
I tada mi padne napamet da možda tako bježim od straha da su moje želje teško ostvarive i odgađam rad na njima za neko vrijeme kad više neću tako misliti. Da ću se jednog dana probuditi slobodna od straha da ih nikada neću ostvariti bez da sam išta i pokušala. Vrijeme za koje duboko u sebi znam da neće nikada doći. Neće doći dok ja svoje želje ne odlučim spustiti s oblaka, postaviti ih u ravnopravnu visinu sa sobom, zasukati rukave i uključiti ih u svoju svakodnevicu.
Često o stvarima koje želimo razmišljamo s određene distance. To su one neke stvari od kojih se udaljujemo kao da ćemo ih na taj način zaštititi od ratoborne svakodnevnice i života koji melje sve pred sobom, a kamoli ne tamo neku krhku želju.
Pitanje je: zašto su nam bliže one stvari koje ne želimo, od onih koje su zapravo predmet naše želje?
Nekako izgleda da su nam problemi uvijek na raspolaganju. Želje promatramo iz velike daljine i ne možemo se s njima saživjeti. Što god učinili strah nas je da ćemo ih nekako oštetiti. Radije ostajemo u lošem društvu problema i svega onoga iz čega bismo silno željeli naći izlaz, ali to loše društvo kao da je baš stvoreno za nas. Istovremeno visoko na rukama držimo naše želje strahujući da ne dotaknu hladno tlo života.
Možda je vrijeme da se upitamo kako raspoređujemo svoje gorivo u životu?
Za što palimo motore?
Gdje odlazi naša energija?
Koliko smo spremni gorjeti za ono što moramo, a koliko za ono što želimo?
Nije neobično da nemamo energije, ni vremena. I gubitak onog preostalog koje imamo nakon što obavimo svakodnevna potraživanja života opravdat ćemo umorom i iscrpljenošću.
Pitanje je samo prema čemu ćemo usmjeriti svoju svjetlost. To je ono što možemo birati. Vidimo li da oko našeg svjetla neprestano leti muha koja nas izluđuje, jedino što ćemo morati napraviti jest da ga ugasimo.
Neku večer sam se baš prije spavanja susrela s muhom koja me izludila. Nisam je mogla istjerati iz sobe sve dok u jednom trenutku nisam ugasila svjetlo. Ona je tada takoreći doslovno nestala. Pomislila sam: ah, kad bi sve u životu bilo tako jednostavno. Da sve ono što ne želim nestane samo zato jer sam ugasila svjetlo.
A onda shvatim da to zapravo i jest tako. Naravno da mnoge negativne stvari u našem životu neće nestati, ali može nestati naš angažman oko njih. Možemo ih ostaviti u potpunom mraku. Muha će otići prema novom svjetlu, tako je jednostavno. Kao i one stvari u životu koje nas živciraju, mi smo ti koji ih neprestano osvjetljavamo dajući im moć. O nama ovisi koliko energije ćemo u nešto uložiti, koliko prostora i svjetla dati da bi one živjele.
S druge strane potpuno je ludo što sam iduće jutro vidjela valjda najljepši oblak do sada. Izgledao je poput ogromne ružičaste ptice sa bezbroj plavih pruga. Što sam duže gledala u oblak shvatila sam da se taj oblak nikad ne bi pretvorio u ovu veličanstvenu pticu da ga u tim trenucima sunce nije počastilo svojim zrakama i poklonilo mu svu pažnju. I ta ružičasta ptica bila bi najobičniji oblak koji bi poput sjene otišao svojim putem.
Svojim svjetlom možemo izmijeniti svoj cijeli život. Stvar je naše odluke i odgovornosti. Budemo li se neprestano borili s muhom koja leti oko naše lampe, naša borba će biti uzaludna dok god ne ugasimo svjetlo. Tako je i u životu.
Mislite li da previše energije i vremena trošite na stvari koje ne želite i da zbog toga pati vrijeme u kojem želite raditi ono što volite – ugasite svjetlo. Okrenite mu smjer. I tada ga ponovno upalite i stvarajte veličanstvene ptice. Preuzmite odgovornost i dokažite sami sebi da ih je moguće stvoriti.
Upalite svjetlo u onom dijelu sebe u kojem ćete stvarati život kakav volite i raditi stvari u kojima uživate. Ove druge će ionako uvijek biti tu i neće odustati od pokušaja da vam kradu pažnju. Dajte im tek toliko svjetla kako biste ih mogli vidjeti i držati pod kontrolom.
I za onu ružičastu pticu na nebu koju sam vidjela toga jutra mislila bih da je apsolutno nemoguća – da je nisam vidjela vlastitim očima i da joj sunce u tim trenucima nije podarilo svu svoju svjetlost.
Jana Krišković Baždarić, 33etc.blog
