Budimo se jutrima, rano, sve ranije. Nisu više zore kao nekada snene i maglovite, usporene i tihe. Sad su ishitrene, ubrzane, zovu na trku svakodnevnice koju gotovo nikada nisi istrčao sa zadovoljavajućim vremenom, a zasigurno nikada nisi pobjednik. Jer vrijeme… i ono odmiče. Prosipa se kroz prste kao vreli pijesak kojeg ne možeš zadržati na dlanu. Tu i tamo ostavi trag i opeče dok juri sve brže i sve silovitije. I ono se ubrzalo kao i jutra pa sad ukrade dio dana, prerano donosi večeri i nasilno nas gura u noć, na počinak.
Noći, jesu li besane, nemirne, usamljene ili magične, pune snova ili nečujne, pune nada ili nasmijane? Umorna se tijela podaju jastucima od snova i barem na kratko, pred lakoćom sanjanja, posustanu naši neprestani dijalozi, puštamo um da odmori. I onda, kad se prestanemo truditi, pripadati, kada se prestanemo opravdavati, sebi i drugima, i umiljavati Bogu i ljudima, kada prestanemo biti savršeni pred svijetom – što vidimo prije nego sklopimo oči?
Jesmo li zadovoljni s osobom s kojom smo sad ostali sami, u tišini, da li je možemo podnijeti? Da li je možemo voljeti?
Koji su nam najdublji snovi koji nas tjeraju dalje, koje nas želje pokreću, koja nas nadanja drže budnima u svijetu koji često spava?
Čemu se veselimo u sutrašnjem danu i što želimo od života koji tako brzo, prebrzo, juri pred očima dok mi samo gledamo šutke i puštamo ga da teče?
Slušamo li puls našeg srca, kreiramo li čuda, živimo li onako kako naša duša želi, u tim ubrzanim jutrima i danima koji izmiču i tihim noćima koje se prikradaju?
Ili smo se predali toku i samo nijemo promatramo svako skretanje i prepuštamo svoja tijela putanjama kojima izgubljeno lutaju u vječitim potragama… za čime?
Još uvijek tražim odgovor.
Tanja Terlević, Emotivni Čušpajz
