„Svatko tko zna reći istinu može reći da su to ruševine (stećci) našeg drevnog ilirskog naroda iz vremena našeg djeda Tiraca, sina Jafetova.“ – Fra Grgo Lozić
Predstavljamo pregled uvida u pretpovijesno podrijetlo stećaka iz pera starih putopisaca, povjesničara, arheologa i geologa od 17. do početka 20. stoljeća. Radovi govore o iznimno obrazovanim i politički neopterećenim istraživačima koji su svoja mišljenja brusili izravno na terenu. Evo, dakle, kako izgleda znanost koja se temelji na ispravnoj ljubavi i činjenicama, ali ne na prepisivanju i dodvoravanju političkim dogmama.
Alberto Fortis (1741.-1803.), talijanski prirodoslovac, putopisac i ljubitelj naših krajeva, u svom djelu “Viaggio in Dalmazia” piše o nekropoli cetinskog vrela: “Veliko kamenje pod kojim spavaju kosti drevnih junaka vrijedno je pažnje i zbog broja i, rekao bih, zbog veličine drevnih junaka, jer oružje koje se često nalazi na ovom mjestu pokazuje da su bili ratnici. Pod ovim će drvećem biti više od dvjesto vrlo teških kamenih gromada, šurjaka od jednog komada mramora, koji bi se s pravom mogli nazvati grobovima divova.” (Fortis, 1984.)
Alexandar Sapieha (1773.-1812.), poljski prirodoslovac, geolog, etnograf, političar, član nekoliko akademskih i znanstvenih društava, u svom djelu „Podroz do Krajow Slavianskich w 1802 i 1803 roku przes“ govori o stećcima kao vrlo starim spomenicima, ali neki prizori na njima podsjećaju ga na prizore na etiopskim, tebanskim (egipatskim), rimskim i partskim spomenicima. (Sapieha, 1811.)
Austrijski geolog Ami Boué (1794.-1881.), pionir geoloških istraživanja, jedan od osnivača i predsjednika Francuskog geološkog društva i pionir geologije u Bosni i Hercegovini, u svom djelu „Recueil d itineraires dans la Turquie d Europe“ , piše o stećcima kao vrlo starim spomenicima i zabilježio mišljenje nacije da se radi o rimskim spomenicima. (Boué, 1954.)
Austrougarski časnik i povjesničar Ivan Katalinić (1779.-1847.), u svojoj knjizi “Storia della Dalmazia” iz 1834. godine, piše o stećcima kao drevnim nekropolama Imotske krajine, te opisuje dalmatinske pogrebne običaje poput spaljivanja mrtvih, pokapanja pod humcima i kamenim pločama.
Francesco Cusani (1802.-1879.), talijanski znanstvenik i povjesničar, na svom istraživačkom putovanju iz Dalmacije u Grčku, gdje opisuje političke događaje, nacionalne običaje, njihovu književnost i arheološke interese, u kratkom opisu stećaka opisuje ih kao drevne i antičke, kao i simboliku na njima. (Cusani, 1846.)
Fra Grgo Lozić (1810.-1876.), bosanski Ilirac i “arheološki pionir”, posjetio je sva poznata arheološka nalazišta i vrijedne spomenike kulturne baštine Livonije, Kupreške i Glamočke regije te sve vrijedno zabilježio u svom rukopisnom djelu “Adnotationes variae” . Studirao je u Mađarskoj, ali je služio u Kotor-Varošu, Ljubunčiću, Fojnici, Sasisni, Lištanima, Livnu i Glamoču. Za njega je neosporno da su stećci prapovijesni spomenici, kao i da su Iliri = Slaveni i istovremeno naši preci. Evo nekoliko citata koji savršeno ocrtavaju njegove osjećaje i stavove:
„Svatko tko zna reći istinu može reći da su to ruševine (stećci) našeg drevnog ilirskog naroda iz vremena našeg djeda Tiraca, sina Jafetova.“
“Naše groblje, zvano Grebci, pomiješano je sa starim gnjurcem na kojem se nalaze veliki mašati (stećci), pod starim dvorcem srušenim do temelja, tko zna kada!”
„Na ovom ravnom i velikom polju, u davna vremena, naši preci, slavni Iliri, borili su se za slobodu s Rimljanima i njihovim vojvodama rimske vojske, dvojicom braće Grakha i našim slavnim junakom, našim vojvodom Batusom Dalmatinom. Ali u maglovitim poljima, polja su bila prekrivena šašem, a na njima su stećci (stranci) bačeni slomljenošću od davne borbe… da su se naši stari Didi, Iliri, borili s neprijateljem za slobodu, posebno s Rimljanima, na ovom polju, čije je ime bilo davno; (Manđeralo, 1992.)
Valentino Lago (19. stoljeće), koji je bio financijski savjetnik Austrije za Dalmaciju u opsežnom prikazu povijesnih okolnosti u Dalmaciji u knjizi „Memories sulla Dalmazia“ . Opisao je svoja arheološka istraživanja stećaka, kao i neka vrlo zanimljiva zapažanja:
„Zaključujem da nam se ovdje sviđaju grobovi slavenskog stanovništva, koji su prikupljeni iz bitaka ili groblja koja su izgradili bivši stanovnici koji više ne postoje.“ S tim u vezi, rimski grobovi i njihovi monumentalni spomenici pripisuju se naciji intelektualaca tog vremena… Ovi veliki spomenici bilo koje prirode, a koji su izdržali mnoga stoljeća narodnog razaranja, mogu se pripisati samo jedinstvenoj naciji na svijetu koja je znala steći sebi privilegiju gradnje takvih vječnih spomenika i označavanja njihovih simbola.”
U nastavku, Lago, zaražen lažnom imigracijom Slavena, voli zbunjivati i počinje se pretvarati da je možda od doseljenih Hrvata i drugih frakcija Srba i Slavena koji su podizali stećke do 9. stoljeća dok su još bili poganske vjere, što apsolutno nema smisla, možemo li mu oprostiti jer je do tada istraživao samo područje Cetinske i Imotske krajine, te se stoga nije upoznao s ogromnim brojem nekropola stećaka u Bosni, Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori te ogromnim megalitskim stećcima. Bilo kako bilo, on ih ne smješta u 12.-15. stoljeće. (Lago, 1870.).
Fra Petar Bakula (1816.-1873.), istraživač, teolog, filozof, prevoditelj, vrlo učena osoba, obišao oko 130 nekropola. U svom djelu “Schematismus topographico-historicus Custodiae provincialis et Vicariatus apostolici in Herzegovina 1867” o stećcima piše:
„Već sam nagovijestio grobnice Kraljevstva u Ljutom Docu, a treba dodati da su u nekima od njih pronađene bedrene kosti s četiri velika pedunka (što odgovara duljini od 88 cm, što bi značilo da je zvijer bila visoka otprilike 3,50 metara). Isto tako, lubanja i zubi su toliko veliki da se čovjek mora pitati… u podnožju brda i sela Uzarići, na četiri različita mjesta nalaze se veliki poganski nadgrobni spomenici. Ili u Šarampovu, postoje dva neobično veličanstvena… Na istom ovom groblju nalaze se dva velika križa s manjim promjerima nego što je to uobičajeno među Latinima. Jedan od njih je kolosalnih dimenzija. U jednom od grobova ovog mjesta pronađena je ljudska lubanja, čija je debljina jedna unca, a kosti noge su tri lakta, odnosno 19 unci, u grobovima. Stari Grci bili su tako veliki…“ (Bakula, 1970.)
Lokalni arheolog i povjesničar Šime Ljubić (1822.-1896.), osnivač Hrvatskog arheološkog društva, piše o… stećcima u “Biltenu Arkeološkog društva” iz 1887.:
“Mještani su nedavno uklonili četiri metra zemlje s ovog humka kako bi proširili svoje groblje i da su tom prilikom otkrili tri reda stećaka složenih jedan iznad drugoga u razmaku od 1″60 do 1″30 m. To bi dokazalo da su stećci mnogo stariji nego što općenito mislimo. Ima ih poprilično, koji potječu iz početka srednjovjekovnih natpisa… Stećci su korišteni kao materijal prilikom gradnje (crkve); stoga su mnogo jeftiniji od nje. Svi su bez natpisa. Nigdje ih ne spominje kroz cijeli srednji vijek!” (Ljubić, 1887.)
Dalmatinski istraživač Antun Josip Fosco (1826.-1894.), šibenski biskup i povjesničar, član rimske Accademia Universale dei Quiriti, Malteškog geografskog društva i Societa Dantesca Italiana. U svom djelu na talijanskom jeziku, “Le necropoli Fenicie in Dalmazi”, tvrdi da su stećci spomenici Feničana koji su živjeli u Dalmaciji u antičko doba. (Fosco, 1890.)
Uz Feničane spominje Kanaance i Hebreje, koji su, po njegovu mišljenju, prethodili Rimljanima i Grcima na ovom području. Po njegovom mišljenju, natpisi i ukrasi na stećcima uglavnom su nastali kasnije, ali činjenicu da mnogi stećci nemaju nikakve oznake pripisuje pretpovijesnim običajima Feničana. Za njega su megalitski zidovi i humci služili i vjerskim obredima, te na tom mjestu povlači jasne i čvrste paralele s Biblijom. Nekropole Dalmacije, Bosne, Hercegovine i Crne Gore čvrsto smješta u biblijski kontekst u smislu oblika, rituala i namjene, rekavši da ne tvrdi da je ovdje Sveta zemlja, već da su, kada su Hebreji napali Kanaan, Kanaanci odande pobjegli i donijeli svoje tradicije u našu zemlju. Podrijetlo mnogih toponima u Dalmaciji Fosco zatim etimološki veže za fenički i hebrejski jezik, što doista ne zvuči uvjerljivo nategnuto, budući da mnoge od tih riječi imaju jasno slavensko značenje. Međutim, neke od tih veza, poput naše riječi stećak i hebrejske sut-caf – što znači “on je stijena”, mashet – hebrejski masah – “izvučen”, mramori – hebrejski mi harari – “s brda”, možda neka vrsta kravate i stupa. Fosco svjedoči da su u mnogim nekropolama lažne lubanje i tibijalne kosti “leševi izvanredne veličine”, što svjedoči o postojanju biblijskog naroda divova…
Iako uvijek treba kritički razmišljati, otpisivanje biskupovih Foscovih uvida na taj način bilo bi vrlo neoprezno i pogrešno. Bio je svestrano obrazovan u stilu antičkog ili renesansnog polihistora. Bio je i iznimno cijenjen u teološkim i znanstvenim krugovima svog vremena, i da je domaća društveno-povijesna situacija bila drugačija, trebalo bi biti potpuno nevjerojatno da se svi njegovi uvidi danas zanemaruju. (Nikolić, 2018.)
Don Petar Kaer (1848.-1919.), svećenik, povjesničar i arheolog, znanstveni savjetnik Prvog muzeja hrvatskih starina u Kninu, kao i član nekoliko arheoloških društava. Napisao je prvu znanstvenu raspravu na francuskom jeziku o dalmatinskim stećcima, “Pierres sepulcrales Dalmates” , koju je objavilo Francusko antropološko društvo u Lyonu 1887. (Kaer, 1887.), iz koje prilažemo najzanimljivije naglaske.
Piše da je potpuno nevjerojatno da se do tada nije posvetila dužna pažnja proučavanju stećaka, ili da je o tome nepotrebno raspravljati… Ispod stećaka mogu se pronaći ostaci nepoznate rase, ali i ljudi poput onih koji još uvijek žive u njihovoj okolini. Konusne stepenice nisu slučajno tako oblikovane, već zato što to olakšava horizontalni tok vode koja preplavljuje grobnice u humcima.
Kaer također piše o kamenolomu u kojem se nalazi nedovršeno kamenje i da su za njegov prijevoz do udaljenih odredišta bili potrebni “divovski, herkulovski mehanizmi”. Stećci i ritualni humci, prema njegovom mišljenju, mnogo bolje čuvaju znanje o postojanju čovjeka od muzeja poput Louvrea. Sami stećci se najbolje mogu interpretirati kroz folklor, jer su mnogi istraživači poput Fortisa, Sir Garndera Wilkinsona, Frana Carrare, Ivana Katalinića i drugih ostavili opise i zapise, ali nitko nije uspio ponuditi realan argument o njihovom podrijetlu. Iako Kaer pokazuje da nije sasvim siguran u koje vrijeme bi ih trebalo smjestiti, ipak vjeruje da su nastajali u fazama. Najrustikalniji i najnepravilniji su prema njegovom mišljenju najstariji. Čini se da natpisi na bosanskom jeziku ne govore o podrijetlu stećaka, već o grafitima koje su uklesali oni koji su stećke naknadno koristili kao nadgrobne spomenike.
Ispod stećaka obično se može pronaći niz narodnih kostiju bez ukrasa ili drugih predmeta. Međutim, Kaer navodi slučaj izvjesnog Oskara Paše, koji je prevrnuo stećak i ispod njega pronašao glavu ukrašenu srebrnim lancem i užetom, koja se na dodir pretvorila u prah. Podsjeća i na otkriće Heinricha Sternecka, koji je pronašao kostur koji je počivao na sloju gline ispod prethodno netaknutog kamena. Njegova starost bila je davna, svakako predrimska, jer se u neposrednoj blizini nalazi mnogo rimskih spomenika.
Budući da rimski ostaci ne pokazuju znakove erozije, dok je ona na stećcima značajna, to znači da su mnogo stariji. Iako se pretpostavlja da su ovi grobovi pripadali ratnicima pokopanim nakon velike bitke, to prema Kaeru nije vjerojatno, jer izrada tako velikog broja stećaka zahtijeva vrijeme.
Stećke treba promatrati kao nijeme svjedoke davnih vremena, koji pokazuju da je na našem području nekada živio brojan i civiliziran narod. Ova civilizacija bila je kultivirana i plodna, ali postojali su i komunikacijski putevi koji su omogućavali prijevoz velikog kamenja.
Prema Kaeru, ono što danas nalazimo mnogo je drugačije: neplodno, besputno, napušteno i svakako zapušteno.
Njegovi spisi također pokazuju da je većina bečkih stručnjaka došla nakon okupacije Bosne i Hercegovine s namjerom da stećke smjeste u 13. i 14. stoljeće. Kaer neke stećke smješta u prvo stoljeće naše ere. Jasno navodi da je pronašao tragove rimske civilizacije ispod površine zemlje u određenim nekropolama. Također pokazuje da u Dalmaciji postoje nalazi iz prapovijesti, odnosno, kako se čini, iz ilirskog razdoblja, zatim ilirsko-grčkog razdoblja i konačno rimskog razdoblja.
Činjenica da se na nekim stećcima nalaze križevi ne znači da stećci potječu iz kršćanskog doba. Mnogi križevi dodani su kasnije, posebno oni koji nisu reljefno isklesani već ugravirani, što je siguran znak kasnijeg ukrašavanja. U određenim nekropolama mogu se pronaći dvije vrste stećaka: oni koji su pripadali starim kršćanima i drugi pod kojima su pokopani ljudi koji su živjeli uz kršćane i nisu dijelili njihova uvjerenja. Kaer pažljivo proučava način i kvalitetu reljefnog klesanja i pokazuje da je ukrašavanje stećka vjerojatno obavljeno na licu mjesta, a ne u kamenolomima, jer fina ornamentika ne bi preživjela teške uvjete transporta.
Posebno ga fascinira mistično janje s bizantskim križem i vrpcom pobjede sa stećka u Slivnu, kao i prikaz dvostrukog zmaja s iste nekropole, koji se čini snažnim simbolom života, svjetlosti i visokih zasluga pokojnika.
Kaer zaključuje svoj spis navodeći da su nekada u našem kraju novi ljudi zamjenjivali stare. Doseljenici su se brinuli da unište sve tragove neprijateljskih vjerovanja. Čini se da dokazi ne opovrgavaju tvrdnju da su uništenje izvršili kršćani, čiji vođe nisu pristali na uništenje, ali su ga učinili. (Nikolić, 2018.)
Britanski arheolog, povjesničar i novinar Sir Arthur J. Evans (1851.-1941.) u svom putopisu “Pješice kroz Bosnu i Hercegovinu… 1875.” iz 1877., u svojim prvim susretima sa stećcima i svojim prvim istraživanjima, zaključio je da se radi o pretpovijesnim ilirskim spomenicima sličnima onima koji se u Velikoj Britaniji nazivaju druidskima, te da “erozija kamena i stanje oštećenja mnogih od njih vjerojatno ukazuju na znatnu starinu” . Ali kasnije upada u zbunjenost zbog utjecaja lokalnih zabluda u Bosni i razmišlja o mogućnosti da su stećci djelo “bosanskih bogumila” . (Evans, 1877.)
Najvjerojatnije pod utjecajem nekih učenih vodiča koji su od srca prihvatili teoriju Franje Račkog o podrijetlu stećaka u bogumilima. (Rački, 1869.) Osim što je ova teorija neutemeljena, stećci se ne mogu poistovjetiti s bogumilima, jer se teritorijalni rasprostranjenost stećaka ne podudara s bogumilskom. Naime, ako bi stećci bili bogumilski spomenici, najviše ih bi trebalo biti u Bugarskoj, ali tamo ih uopće nema.
Heinrich Daublebsky Von Sterneck (1838.-1894.), austrougarski časnik i geolog, u svom djelu “Geografische Verhaltnisse, Oommunicationen und das Reisen in Bosnien, der Herzegovina und Montenegro” iz 1877. piše o stećcima Bosne, Hercegovine i Crne Gore. Ove njegove bilješke prevedene su i objavljene 1878. u kulturnim novinama “Vienac”pod nazivom “Stari nadgrobni spomenici u Bosni i Hercegovini”. Smatrao je da stećci definitivno pripadaju predrimskom vremenu, jer se često nalaze na ilirskim humcima ili u njihovoj neposrednoj blizini, te da su stari kao i ilirske grobne humke. I dodajemo najzanimljivije naglaske:
„Akoprem takvo kamenje ponekad se nalazi blizu sela i gradova, to nipošto ne znači da se isključivo nalazi u blizini tih gradova ili u općinama u blizini područja gdje ljudi danas mogu živjeti, jer, kao što smo rekli, često se nalazi na višim, napuštenim i potpuno golim visinama, dakle na mjestima koja su naseljena dugo vremena i izvan sjećanja sadašnjeg stanovništva. Teško je, ali mislim da nije bilo moguće prikupiti povijesne podatke o ovom kamenju, niti sam mogao pronaći neko drugo objašnjenje. Sama starost krutog kamenja, zatim mnogi državni i društveni preokreti na tim mjestima, ali prije svega zanemarivanje samih ljudi, čini se da su sakrili svaki trag takvih informacija…
Današnji stanovnici sigurno vjeruju da ovo kamenje potječe od Grka, u Srbiji jedna takva hrpa kamenja na Ovčinskoj poput mađarskog groblja… Kao što nisam mogao stvarno saznati tko je postavio ovo kamenje, tako se ne zna ni kada su postavljeni, jer stanovnici nisu mogli ništa reći u tom pogledu. Zbog kamena, o kojem nitko ništa ne zna, današnje stanovništvo ne poštuje čvrsti kamen na isti način kao i svako drugo groblje, vole činjenicu da ga nitko ne uznemirava, jer nacija poštuje zajedničko groblje, ali druga stvar, vidjeli smo da nema apsolutno nikakve nade za dobitak ako ga uklone… Što se tiče rimskih građevina… na mnogim mjestima postoje pojedinačni lukovi, ostaci stupova, rimskih cesta i drugih građevina. Svi ovi ostaci, uz nekoliko iznimaka, mnogo su manje oštećeni od starog kamenja, ali ipak jasno pokazuju tragove da su nekada bili polirani.
Ostaci rimskih građevina mogu se vidjeti samo na takvim mjestima, gdje se danas živi ili barem može živjeti, mogu vidjeti stare nadgrobne spomenike, kao što smo već spomenuli, često i na takvim mjestima ili visinama, koje visine nisu prikladne za ljudsko stanje.
Stoga vjerujem da je ovo kamenje mnogo starije dobi nego što su ostaci rimski… Svakako vrijedi napomenuti da se ovi humci nalaze točno u blizini spomenutog kamenja, tako da se ne nalaze nigdje drugdje osim u ovoj blizini; stoga se čini opravdanim sumnjati da su humci s nadgrobnim spomenicima nastali u isto vrijeme i od strane istog naroda; mislim da su svi zaključci koje zaključujemo nakon što se postojanje ovog kamenja i ovih humaka međusobno nadopunjuje…
Nadgrobni spomenici pokazuju da je na tom mjestu, koje je danas tako loše popločano, nekoć bilo veliko stanovništvo, da je bilo mnogo bitaka, da su bivši stanovnici bili mnogo marljiviji i vještiji, budući da prema današnjim aktivnostima to staro kamenje pokazuje neku vrstu umjetnog osjećaja i mnogo vještine, to kamenje također svjedoči da je postojao i put kojim su se prevozili ti ogromni komadi, dok sada nema rane komunikacije u zemlji.
Konačno, čini se da je to kamenje starije od ostataka rimskih građevina… Što se tiče fizičkih karakteristika ovih mjesta, jasno je iz činjenice da je današnje neplodno, bezvodno, neplodno i svakako neobrađeno zemljište u vrijeme kada su stajali ovi spomenici bilo prekriveno zemljom, da je imalo šume i obilje vode, te da je bilo plodno i prilično plodno. U relativno kratkom vremenu otkako ovo kamenje stoji, klima, izgled i naseljenost ovog kraja su se promijenili, ali taj tužni proces završio je prije nego što je ovo kamenje oštetilo vrijeme.” (Sterneck, 1878.)
Fra Lujo Marun (1857.-1939.), koji se smatra utemeljiteljem hrvatske arheologije, daje nam najbolje argumentirano mišljenje o stećcima u svom znanstvenom djelu “Ruševine crkve sv. Luke na Uzdolju kod Knina” iz 1927.:
“… i gotovo nigdje u unutrašnjosti ne nalazimo takve crkve bez stećka, dok stećak nalazimo bez crkve… Mislimo da početak stećaka seže u prijelazno pretpovijesno doba ukopa pod humcima ili humcima u ravnim grobovima… da je ne samo ovo groblje sa stećcima u Uzdolu nastalo na pretpovijesnom humku, što je vjerojatnije, budući da se na zapadnoj strani, u neposrednoj blizini, vidi više takvih humaka, nego što Hrvati ovdje grade crkvu… Dovoljno je spomenuti kako smo primijetili da slobodni, jednostavni stećci se formiraju na prapovijesnim humcima, a oni se postupno usavršavaju do prave umjetničke vrijednosti.”
Također nam pruža mnoge dokaze i svjedočanstva o prisvajanju antičkih spomenika i njihovoj ponovnoj upotrebi za grobove u srednjem vijeku i modernom dobu. (Marun, 1927.) Nešto u što smo se uvjerili istraživanjem brojnih nekropola jest da narod ne vadi kamenolom kamene ploče, već uzima i prisvaja stećke s prapovijesnih nekropola sve do 20. stoljeća, tako da srednjovjekovni nalazi ispod stećka nisu dokaz srednjovjekovnog podrijetla stećka.
Simo Trojanović (1862.-1935.), prvi srpski etnolog, antropolog i osnivač Etnografskog muzeja u Beogradu, piše o prapovijesnim stećcima i humcima u izvještaju sa svog terenskog istraživanja:
„Stalna blizina (umaka) i stećka, i to ne samo oko Imočka i Markovice, već kako sam saznao i u Nedeljicama, dijelu Jadrana; daljnja izmjerena udaljenost umaka od stećka: ista starost kostura, naravno, kada su oni sa stećkom nešto bolje očuvani zbog boljeg tla, a na licu mjesta isti predmeti oko mrtvog tijela omogućuju nam zaključak da su stanovnici stećka živjeli u isto vrijeme kao i stanovnici umke.“
Iz ovih malobrojnih dokaza ne može se zaključiti što su svinjojedi, ili ako se prikupi više materijala, i to će se saznati. Iz svega navedenog čini se da se kod Markovice i Negrišorabio vodi rat između dva naroda s različitim običajima, ali vjerojatno i različitim jezicima: između stanovnika sa stećcima i onih s umkom.” (Kaer, Starohrvatska prosvjeta, glasilo Hrvatskog starinarskog društva u Kininu, god II, br. 1, 1896.)
(Fotografija: Vinko Klarić)
Vinko Klarić/budnidiv.net
Bibliografija
Bakula, P. (1970). Šematizam fra Petra Bakule, Hercegovina prije sto godina ili Topografsko-povijesni šematizam Franjevačke kustodije i Apostolskog vikarijata u Hercegovini za godinu Gospodnju 1867. (Schematismus topographico-historicus Custodiae provincialis et Vicariatus. Mostar: Zavičajna biblioteka, ediju; Hercegovački franjevci.
Boué, A. (1954.) Recueil d itinerari dans la Vienne. En Commission chez W. Braumüller , 1846. Preuzeto iz
Hrvatski biografski.aspx ?id=6209 . (1984.) Put po Dalmaciji, prijevod izdanja objavljenog u Veneciji 1774. Zagreb: Globus. Fosco, AJ (1890). Samo nekropole Fenicije i Dalmacije. Šibenik: Tipografia della curia Vescovile. Kaer, P. (1887). Pierres sépulcrales dalmates, par M. l abbé Pietro Kaer. Lyon: Société d anthropologie de Lyon. Kaer, P. (1896). Starohrvatska prosvjeta, glasilo Hrvatskog starinarskog društva u Kininu, god II, br. 1. O stećcima, s. 19, 20. Lago, V. (1870). Memorie sulla Dalmazia II. Venezia: Stabilimento Grimaldo EC Ljubić, Š. (1887, 08). Pisma, razne vijesti. Glasnik Arheološkog društva, str. 127, 128. Manđeralo, S. (1992). Lozićev ilirski san. Split: Zbornik Kačić. Marun, L. (1927). Ruševine crkve sv. Luke na Uzdolu kod Knina… Starohrvatska prosvjeta, str. 274, 280, 281, 282. Nikolić, D. (2018). Ilirij, Sveta zemlja – Stećci i autohtonost. Zagreb: Teledisk. Ducks, F. (1869). Bogomili i Patareni. Zagreb: JAZU. Sainte-Marie, É. d. (1876., siječanj – lipanj). Itineraires en Hercegovina. Bulletin de la Société de géographie, tom XI, str. 376, 553-564. Sapieha, A. (1811). Podroz do kraiach Slawianskich odbywane w Latach 1802 i 1803 przes. Varšava. Sterneck, H. (1878., 8 25. i 31.). Beč. Stari nadgrobni spomenici u Bosni i Hercegovini br. 34, 35, str. 549-551 i 566-567. Vrdoljak, BM (1999). Arheološka zbirka Franjevačkog muzeja u Livnu. Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika. https://web.facebook.com/illyrians.are.south.slavs.Iliri.su.juzni.slaveni/?ref=bookmarks * Obavijest o autorskim pravima
Za objavu natpisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom obliku i uz navođenje izvora – portala Budni Div, poveznice na izvorni natpis ovog imena i prezimena pisca, potrebno je odobrenje pisca, koje se može dobiti slanjem upita na njegov e-mail: [email protected]
