Moći doživjeti milost je dar, a moći doživjeti život kao dar je milost. Kako bi smo postali i bili bez očekivanja, razvili se, moramo se osloniti na nešto što nam to omogućuje! Moramo ”imati nešto” što ispunjava taj ogromni prostor na kojemu gradimo svoje slike života, kao i svoje buduće nesreće, nepravde, muke, razočaranja i tragedije. Što je dovoljno veliko da može popuniti izvježbani kompjuter mentalnoga i emotivnog tijela koji današnjim odgojem zovemo ”to sam ja”? Što je dovoljno veliko, snažno, budno, sveprožimajuće?
Umijeće neimanja očekivanja uzvišena je disciplina. Ona nosi velike darove koje si uskraćujemo i koji su nam većim dijelom skriveni.
Zahvalnost je također uzvišena disciplina. Ono je jedan od darova koji izviru iz srca kada u njemu nema očekivanja. Životna praksa i refleksija pokazuju nam kako očekivanja i zahvalnost teško idu zajedno. Gotovo su isključivi. Očekivanja koja imamo i sa kojima funkcioniramo neizostavni su dio našeg mentalnog ustroja, gotovo refleksne konstrukcije kojima precrtavamo stvarnost. Očekivanja su shema, tehnički crtež doživljaja života.
Projekcija nečega što je živo, u pokretu i što se još nije niti dogodilo. Očekivanja su naše skije na suhome tlu i naš stvarnosni osigurač, poput onih rukavića na napuhavanje koje mala djeca nose u vodi. Rukavići koje ne skinemo do kraja života.
Očekivanja su naše duboke navezanosti! Čim nešto očekujemo vezali smo se za ishod, programirali smo svoje reakcije, uvjetovali smo svoj doživljaj i u konačnici, podjarmili sreću. Vezanost za ishod je pripremanje sebe za skučenost i pad, nemogućnost zadovoljstva i duboke sreće bivanja, to je pripremanje za gorka razočarenja.
Određena razina očekivanja je zdrava s obzirom da živimo u materijalnome svijetu te kad naručimo čaj ne očekujemo primiti colu. Ili kada vidimo praznu cestu očekujemo proći preko nje bez ometanja. Nemoguće je nemati neki sustav apriornih očekivanja koja su odraz fizičkih (kretanje, gravitacija itd.) i društvenih zakona oko kojih smo se složili (čekanje u redu, plaćanje javnog prijevoza itd.).
To je posve različito od navezanosti na vlastita očekivanja kojima smo mučeni svakoga dana. Očekivanja o kojima pišem odraz su naše niže prirode ega, naše uvjetovane sreće i ograničenog pogleda na narav iskustva života i naravno, nas samih. Ona su ručne kočnice na autoputu životnog iskustva, a opet, čini nam se kako nam pomažu organizirati to isto putovanje.
Postojanje, nesvjesnost i sama narav naših očekivanja ono su čemu nas nitko ne uči, osim možda Učitelja ili nekih spisa. Nigdje nitko nas nije učio da se možemo i trebamo prepustiti, otkriti svoje sklonosti i ljubavi, truditi ostvariti sebe kroz rad, rad zbog rada, Boga i sebe, imati povjerenje te živjeti svoj život bez grčevitih očekivanja. Ovo čak zvuči čudno za nas. Nismo programirani – biti bez programa.
Mi smo odavno zastrašeni; posljedice ”lošeg” odaziva na očekivanja mogu biti neispunjenje društvenih normi, društvena kazna te ”nesreća” koja prati takav mehanizam. Društvena kazna dolazi kroz nisku plaću, niže obrazovanje, nisko rangirani položaj, nedostatak glasovitosti, nedostatak novca, nedostatak dobara koja se zbrajaju u tisućama.
Rađamo se u društvu koje, kako nam kažu, ima golema očekivanja od nas. Lako je ne uspjeti. Teško je uspjeti. Uspjeh je već pripremljena formula i postoje tisuće pasa koji love istu kost. Vašu kost. Tvoju. Bez surove ambicije nema ničega, nema ni kosti, niti odobrenja našeg gospodara.
Naš odgoj je u neku ruku obuka koja su to točno tuđa očekivanja od onoga što se zove živjeti život. Koji je bodovni prag, što se očekuje, kakva je čija ljestvica. Bodovni pragovi su posvuda oko nas, a imate i ih vi sami na gotovo svim poljima života.
Sustav prosuđivanja je poput osnovnog navigacijskog sustava našeg svjesnog uma. Ono je slika i prilika očekivanja stvarnoga svijeta. Mi učimo prihvaćati stvarnost upravo na način da izvanjska očekivanja moraju postati naša vlastita – to znači postati prilagođen.
Na taj se način duše ”rehabilitiraju”. Posvuda nas uče uvjetovanome ponašanju. U suprotnome učimo se suočiti sa neuspjehom koji nam je prikazan u obliku odbijenice/razočaranja naših ustanova ili češće, roditelja/obitelji. Društveno prihvaćanje usko je vezano za ono obiteljsko. Naši roditelji prvi su i temeljni kontakt sa svim tuđim očekivanjima, od kojih su neka tu da bi zaštitila naše fizičko zdravlje dok su mnoga druga tu da bi štitila društvene norme te roditelje same. Očekivanja se prenose poput virusa, transgeneracijski.
Naš izvanjski svijet postaje zrcaljen u nama i prodire duboko, duboko u naše pore. Više se ne može reći gdje prestaje ”on” a počinjemo ”mi”. Mi nismo svoji. Mi smo od svijeta, svjetovni smo. Nitko nije imun na te pokretne slike emocija, bodovanja, uspjeha, selekcije, ucjena, potkrepljivanja, izbora, želje, potrebe, nužde, tuđe slike nečega što je svijet. I gotovo neprimjetno, negdje od osme, desete, dvanaeste, petnaeste godine i nadalje… mi postajemo: očekivanja.
Sada su to već naša vlastita očekivanja. Naš sustav bodovanja i procjenjivanja. Možda ih čak uspijemo i ispuniti. I u tome svemu nema ničeg uzvišenoga; ni kod kirurga, ni visokih akademika, glazbenika, trgovaca, sudaca i predsjednika. Ovo su ljudi koji su uspjeli osvojiti neka od tuđih i vlastitih očekivanja. Nisu niti malo sretniji od bilo koje druge profesije, osim kada ih se uspoređuje ili hvali, kada mogu na umjetan način osjetiti ”uspjeh” i ”uzvišenost”.
Uzvišenost leži u nekoj drugoj zemlji, u drugome svijetu. Dublje. U drugačijoj vrsti odvažnosti. I uzvišenost je rijedak, rijedak cvijet. Raste neprimjetno, dovoljan je samome sebi i hrani samoga sebe.
Kako bi smo postali i bili bez očekivanja, razvili se, moramo se osloniti na nešto što nam to omogućuje! Moramo ”imati nešto” što ispunjava taj ogromni prostor na kojemu gradimo svoje slike života, kao i svoje buduće nesreće, nepravde, muke, razočaranja i tragedije. Što je dovoljno veliko da može popuniti izvježbani kompjuter mentalnoga i emotivnog tijela koji današnjim odgojem zovemo ”to sam ja”? Što je dovoljno veliko, snažno, budno, sveprožimajuće?
Bog. Tvorac. Onaj koji jest u Vašem Srcu. U tome leži odgovor zašto svi imamo takva kruta očekivanja kojima se povinujemo: mi u konačnici nemamo nimalo povjerenja u život i u Tvorca. U Svemir, u Silu, u Energiju, u Sebe. U krupnu sliku.
Mi vidimo jedino matematiku, ljestvice i bodove. Metafizika i um iz kojeg su one porođene nama nemaju poveznice sa našim pokretnim slikama, ljestvicama, iznosima. Naš program je kao najprljavija čelična navika. Čarobnjak iz Oza je i dalje strašna sila, a olovni zastor je debeo i težak. Mi smo naučeni i zastrašeni surovošću izvanjskoga svijeta kroz koji kao jedinka prolazimo.
Tko je ikada spominjao da smo mi sami tkanje stvarnosti i da postoje bezbrojne stvarnosti. Tko je ikada rekao da izvanjski svijet reagira na tvoj nutarnji stav i uvjerenja o njemu. Tko je ikad objasnio da naš um kreira našu stvarnost i da ona može biti surova koliko i pitoma? Tko je govorio da su slučajnosti i nesreće iluzorni pojmovi iza kojih leži strah i nepovjerenje prema životu i Tvorcu?
Tko uopće govori o živome Bogu svojim vlastitim primjerom?! Meni su tek neke knjige i spisi otvorili oči za ove ”neobične teorije”. Sve dok nakon jednog desetljeća nisam imao privilegiju i čast upoznati Učitelja. I svjedočiti primjerom da je nešto ovako moguće.
Toliko smo zastranili od sebe da se ovakve stvari etiketiraju kao alternativa, new age, ezoterija, fiju briju?!? Cinizam nas štiti. Prazni komfor intelekta. Tužno po nas. Tužno po vas. Rad na sebi opet je jedini odgovor. Što činimo radeći na sebi? Preodgajamo se kroz veću viziju sebe i veću viziju stvarnosti od one koju su nam ponudili umovi kojima vlada strah i koji trenutno naoko vladaju svijetom. Uistinu, biti bez očekivanja je razina svijesti, tibetanska ravan koja je za većinu nas strana zemlja, bogata tišinom iz koje se porađamo.
Iskusili smo možda prolamajuće momente vlastitosti kada smo bili u miru, zadovoljni nečime ili ničime da bi iskusili to stanje bez znanja što je i kako se naziva. Tada, kada nismo imali očekivanja ili potrebu nametati bilo što našem iskustvu života, tada smo primali darove. Većina onoga što je dolazilo bez našeg očekivanja postali su darovi, točnije, bili su takvima doživljeni.
Život bez očekivanja i zahvalnost koju takav život porađa zove se Milost. Navezanost na očekivanja orobljava nas milosti. Moći doživjeti milost je dar, a moći doživjeti život kao dar je milost. Naša očekivanja obojana su stakla sa kojima živo tkanje života pretvaramo u kvadratno polje uvjetovanih kretnji, reakcija, emocija, frustracija. Čak i ispunjenje očekivanja i očekivanih želja nije niti upola slatko kao jedan mali neočekivani poklon. Okrali smo sebe za taj užitak, za sreću zahvalnosti.
Mnogo puta sam zaželio nešto i stvorio određeno očekivanje i sliku toga. Na svoje čudo mnogo puta dobio sam upravo to što sam zaželio. Nevjerojatan ali, taj osjećaj uvijek je pomiješan sa osjećajem neispunjenosti. Ispunjeno očekivanje uvijek ima primjesu neispunjenosti, zato jer nije dar. Ono je samo jedno ispunjeno očekivanje. Ispunjena želja. Ucrtani kružić.
Razina svijesti s vremenom se može kultivirati, a iskustvo života bez navezanosti na očekivanja može zaživjeti sebe. Uz rad na sebi postupno se raščišćava prohodnost kanala kroz koji postojimo, živimo i doživljavamo. Takav rad postupno je brisanje mrlja na našim debelim naočalama života kako bi vidjeli prave mrlje, ali i svjetlo koje sije iza svega stvorenoga, posebice nas.
Pravi Učitelji rade s nama jer vide svijetlo koje sije kroz nas, podno naših naočala i ogrebotina. Mi ta svijetla teško vidimo, tek u rijetkih trenutaka ih naslutimo, okusimo i ponovo zagubimo. Tada posrćemo. Žedni Boga u našem srcu. Kada bi uvijek vidjeli ta svjetla i božje iskrenje koje svjetluca i sije u svemu što živi – bili bi smo milost. Bili bi Učitelji.
Svjesnost o našim očekivanjima koja smo naslijedili poput loših obrazaca mišljenja prvi je korak ka svjesnom življenju. Korak ka milosti.
Oduzmite sebi naviku, pravo i navezanost na očekivanja. Darovat će vam se milost. Umrimo za Život.
Robert Marinković/transformacijasvijesti
