Jeste li ikada stajali ispred ogledala i pitali se tko ste?
Koliko ste se puta osjećali kao stranac u vlastitoj koži, kao putnik bez cilja i vlastite adrese, kao prosjak bez svoje klupe, beskućnik bez svoje kutije…
Jeste li se ikada osjećali kao da nemate ništa, a drugi su mislili da imate sve?
Kada ste posljednji put u ogledalu ugledali svoje sretno lice, blistave oči sa širokim zjenicama, a ne stisnute zbog tjeskobe ili straha, do veličine zrnca prašine?
Ima li noći kada ste i vi, poput mene, dok drugi mirno spavaju, skvrčeni i sklupčani kao dijete u maternici svoje majke zamišljali neko novo rođenje, jedan novi početak? Lakši. Ljepši. Život sa više sunčanih dana, iskrenih osmijeha, a ne samo ponekad odglumljenih i slučajno zalutalih na lice.
Ima li života bez puzanja i izgrebanih koljena?
Zašto se rađamo plačući?
Zar nema neki ljepši način da pozdravimo svijet?
Ogledalo, tako te jutros ne volim… Ne volim ono što vidim u tebi. Ne volim ono u što se pretvaram. To nisam ja. To ne mogu biti ja. I duša u meni vrišti, da može, prodrmala bi me za ramena i uputila pogrdnu riječ. Osjećam da je tako. Osjećam da više ne može pa puzi i moli, iznemoglo šapuće da učinim nešto, da napokon nešto u životu promijenim.
Ne ponosim se sama sobom, iz dubine sebe mrzim tu krletku u koju sam se zatvorila.
Želim van, ali još uvijek u vlastitoj šaci grčevito stišćem ključ slobode. Bojim se samu sebe otključati.
Kakva ironija…
Ljubav i strah.
Oboje žive u meni i gledaju se oči u oči. Dva ”diva” spremaju se na dvoboj.
Za jednog od njih u meni više nema mjesta. Mom strpljenju je odzvonilo.
Život ili smrt. Živjeti ili umrijeti… Životarenja u prostoru između života i smrti više nema.
Dosta mi je osjećaja trule jabuke pune crva. Svih sam sobom nahranila. I što mi je ostalo? Djelić peteljke koju između jagodica prstiju drži ponos i ne da mi da odustanem. Djelić peteljke – djelić zamućenog razuma…
Ogledalo, ogledalo moje reci mi riječ. Reci da mogu, reci da nije kraj. Ne želim to. Želim se za života ponovno roditi i po prvi puta kao blještavo bijeli jedrenjak podići svoja jedra ka nebu, do vrha… Napeti ih, i u njima udomiti vjetar.
Želim to. Po prvi puta. Iskreno.
Da postoje brojači isprekidanih uzdaha, suza, jastukom prigušenih jauka, neprospavanih noći, neodsanjanih snova, uzaludnih pokušaja traženja mirne i sretne luke… Da postoje brojači ožiljaka koji ne zacjeljuju, predanih borbi, izgubljenih bitaka, odavno bi od mene bili pobjegli…
Tko mi je stavio povez preko očiju da ne vidim bistro?
Zašto preko njih držim vlastite dlanove i sebe uvjeravam da je bijelo u stvari crno?
Ogledalo moje… Da li je ovo zaista moj odraz? Kako više ne pukneš od muke gledajući što sam sama od sebe učinila?
Hvala ti što si tu, što me podsjećaš da sam jednom davno u tebi gledala sreću. Svoju vlastitu. Da su moje zjenice bile široke… Posljednjeg iskrenog osmijeha se baš i ne sjećam, ali bilo je puno lažnih. Servirala sam publici ono što sam željela da vide, skrivala pravu istinu. Sve teže i teže.
Život na rubu. Mnogi tako žive. Čekaju da ih netko povuče za rukav, da ih spasi, odvede na mjesto zvano raj. Ali ne ide to tako. Svi smo rođenjem dobili i svoje ponore i svoje planine. Dobili smo uske cipele koje žuljaju, i one u kojima se s lakoćom trči do cilja. Koje ćemo od njih nositi, ovisi o nama samima. Tek sada to shvaćam. Ja sam većinu puta hodala bosa, zbog toga i nisam daleko stigla. Stojim u podnožju svoje planine i gledam u vrh. Podižem ruke. Kao da ga mogu dodirnuti i oblake provući kroz prste. Osmijeh! Da, osmijeh! U ogledalu vidim svoj osmijeh. Budim se. Polako… Nešto je u meni oživjelo. Kao da me je netko poput sjemena, po prvi puta zalio. Kapljica vode, kapljica sreće, kap života. To želim, to! Još, još.
Polako rastvaram dlan i gledam u ključ. Možda je sada pravi trenutak da se otključam? Treperim. Poput leptira sam koji se po prvi puta sprema za let. Oko gležnjeva i zapešća još imam tragove konopa. Kako sam mogla dozvoliti sebi da budem rob? Svoj vlastiti…
Podižem glavu. Osluškujem. Vrata moje tvrđave škripe. Pa ona nisu ni bila zaključana.
Jeste li se ikada osjećali ovako kao ja? Kao ptica koja je čitav život imala krila, a nije poletjela?
Satovi otkucavaju. Dani u nizu odlaze u nepovrat. Prolazi sve, a mi gubimo vrijeme u razmišljanju, čekanju nečega, skrivanju, osuđivanju, analiziranju. Čekamo da nam se desi život, želimo uživati u čarima pučine, a da svoj brod nikada nismo odvezali.
U meni dvoboj, ljubav i strah. Jedno nasuprot drugome. Napokon znam tko će pobijediti. Napokon osvještavam da imam krila, osvještavam prisustvo vjetra, sunca, vatre, vode… To su moji saveznici, moji prijatelji. Ponijet će me dalje kada zastanem, ugrijati kad mi bude zima, dati mi svijetlost u tami, spaliti prepreke postavljene na put. Kao rijeka sam koja će svojim koritom doći do mora koje joj pripada.
Ogledalo moje. Hvala ti za ovaj odraz koji mi se napokon smiješi. Živnula mi je i duša. Čujem njezin pljesak. Sve je glasniji i glasniji. Ljubav se penje na prijestolje. Strah se okreće i odlazi. Zbogom – više mi ne trebaš.
Idem iz početka. Mičem povez s’ očiju. Molim poznata lica da mi se maknu sa puta, da skinu maske, da vidim tko su ti ljudi zaista. Hvala. Hvala vam na ruci koju mi niste pružili kada mi je pomoć najviše bila potrebna. Hvala vam ”učitelji” moji što ste mi trnje u srce zaboli, jer da niste, ne bih znala kako ću ga drugima pomoći izvaditi.
Ogledalo moje. Opet se radujem tom odrazu u tebi. Sebi se radujem. Od srca. Iskreno.
Svi imamo svoja ogledala. Stanite ispred njih. Odraz i vi. Oči u oči. Ako nedostaje sjaj, ako vam se lice ne smiješi, ne čekajte poput mene pola stoljeća, ne čekajte više ni tren.
Promijenite nešto, promijenite smijer.
Vjetra ima dovoljno za svih. Samo treba podići jedra.
Ja sam svoja upravo podigla.
Za Vas, onako iskreno i od srca
Senka Laginja
