Često tražimo odobravanje drugih ljudi, a ipak toliko malo odobravamo sebe. Uhvati se ponekad čovjek u tu mrežu pa ne zna kako van i nastavi živjeti tako.
Još jedan naučeni program. Što mislite koliko nas živi u konstantnoj potrazi, želji za istim?
Za čim zapravo tragamo? Što se krije iza toga? Možemo li nekog prisiliti na isto mišljenje poput nas? Ne bih rekla. Zar bi uopće i svi trebali misliti isto?
Što nam zapravo znači tuđa potvrda? Što ona ima sa nama? Gdje su naše potrebe? Gdje je tu ljubav prema sebi? Zar je važnije da nas odobrava netko treći, a ne mi sami?
I što je uopće s tim odobravanjem tuđim? Donosi nam privremeno zadovoljstvo koje brzo ishlapi.
Recimo ovako, konstanto tražimo pažnju. Znam dobro kako je to jer nisam uvijek živjela ovako.
Dok se nisam voljela, bilo mi je bitno. Sve mi je bilo bitnije negoli ja.
Zakači se tako čovjek za svaku lijepu ili grubu riječ od nekoga pa pomisli da to stvarno i ima veze sa njim.
NEMA. To je njihovo mišljenje. Ok je, pripada njima, a ne tebi.
Toliko vremena provedemo u želji za lajkovima nekim, prst gore ili dolje, zar me to ocjenjuje kakav sam čovjek? Zar to govori koliko je kvalitetan naš život?
Dok živimo tako, konstanto tražeći pažnju i odobravanje drugih, mi zapravo ne odobravamo sebe.
Takvi smo kakvi smo i to je ok. Točka. Treba li nam zaista odobravanje nekog tamo?
Lijepo je imati potporu, zaista, no ono što drugi misle o nama ne bi trebalo određivati nas same i smjer našeg života.
Što vi mislite?
Marina Knüsel,
Facebook grupa – Za empate, duhovnjake i sve vrste svjetlosnih ratnika
