No, postavimo stvari ovako: Kakvim bi imenom čovjek nazvao svoju patnju kad bi sve mogao, a ništa ne bi smio?
–Tko ste vi da moć Božju iskušavate… postavljate uvjete, rokove – podiže ruke – kao da patnja ima ročnosti i mjere… kao da glas o našem rođenju i smrti potrebuje neki posebni status kod Stvoritelja. A razmišljate li – stane kao da osluškuje – razmišljate li koliko vas je neprijatelj više ponizio nego iscrpio upravo tim neoprezno podignutim glasom, što je uzoholjenost jednaka njegovoj?… I što reći za veću prestrašenost od Olifernove strijele, nego od Božje rasrđenosti nad tim hudim zazivanjem? I treba li stati nad svojom smjernošću i upitati se u kom će ona pravcu? Da li samo u onom u kojem nam se treba nešto ispuniti, u kojem nas tegoba treba minuti, u kojem iz suzne moramo prijeći u nasmiješenu dolinu?
Dođe do Jakova gledajući ga ravno u oči:
–I što je, uopće, ljudska patnja?… Koliko puta, koliko puta smo za neku bol rekli da je neljudska, neizdrživa, a koliko, opet, u blagim trenutcima, uhvatili sebe kako smo nezadovoljni svim i svačim? Kad te pritisne mora i patnja, carstvo i blagostanje je svaki onaj tren kad muka bar malo popusti. No, bude li ti sutradan još bolje, brzo se odričeš blaženstva misli kako te samo središte, sami epicentar svih zbivanja kucnuo po ramenu i prišapnuo da si, u jednom, samo izvan Boga važnom trenu, bio dio stvaranja, pokretanja, one suvisle kreacije, kreacije stradanja iz koje sve proistječe.
Na tren se učini kao da je nešto zaboravila, kao da će poniknuti, a onda bijesno podigne ruke:
–Ove ruke… ove ruke su pokopale mog supruga ili prekopale svu zemlju da pronađu njegov grob, svejedno… ove grudi su otplakale nesuđeno mlijeko ili grč dječjih usta zbog presušenih dojki… opet svejedno… ova prašnjava ili vodena prostranstva nam stežu vratove dok se približavamo zidinama rodnoga grada, a mi mislimo da takova trpljenja još nije bilo. No, postavimo stvari ovako: Kakvim bi imenom čovjek nazvao svoju patnju kad bi sve mogao, a ništa ne bi smio… kad bi bio sveprisutan i nevidljiv, nezamjetljiv… kad bi ga molili, na krvavim koljenima molili da im pomogne, a on bi se u moći suzdržavao… I tad bi čovjek te patnje nazvao neljudskim, i bio bi po prvi put u pravu jer to su patnje Boga, a ne čovjeka; one su trajne, one su stalne, a kao da ih nema. Je li vrjednije od sveg vašeg zazivanja, kojemu se sitne duše priklanjaju, ono kad čovjek prolazi pored svog djeteta koje ga sa smrtne bolesti doziva, a on mu ne smije pomoći, čak ni prikazati mu se; kad se majka suzdržava od jedne jedine riječi koja bi joj spasila život i odvela je u zagrljaj njenom djetetu, ali ona je ne izgovara i mirno gleda smrti u oči smiješeći se nad svim predsmrtnim neotklonima prkosa, jer prkos je bezidejno cvijeće u prašumi volje, a ponos vjekovita ruža, volja tog prkosa da i ruku svog krvnika cjeliva; kad se gledaju oči najmilije prijateljice koju u oganj odvode, a ti ne možeš od nje čak ni oprost zatražiti što je ona, nedužna zauzela tvoje mjesto… Pozna li itko onu patnju što od tada postaje cjeloživotni pratitelj… grižnju savjesti koju, pokušajem uživljavanja u te bezumne, luđačke oči, tek pokušavaš otkupiti…
U prostoriji prigušenih zaplamsaja i zaplamsanih ugušenja duše umirućih sve je stalo. Publika se otopila; brod je potonuo; nad valovima su, usprkos nebu što je na njih padalo, samo ta sitna tijela Velikih života igrala svoju neopozivu igru; Magdalena se okrenula na sceni i preko izlizanih visina salonskog stropa pogledala to nebo; oči su joj sijevale, a glas mirio nebeske vatre…
–Pozna li itko…
Odlomak iz romana GENERAL u kojem Magdalena (zajedno sa svojim kliškim prijateljima, u brodskom salonu, pred svojim sucima koji su ih zbog pokušaja otmice ratnog broda Mletačke Republike već na smrt osudili) ostvaruje svoju posljednju želju – odigrati predstavu Judita pred svojim krvnicima.
[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]
