Kada sam dobio blizance, pomislio sam da bi mi baš trebalo uputstvo za upotrebu, ali svi znamo da toga za djecu nema.
U Jutarnjem programu TV Prva gostovao je prof. dr Branislav Filipović, psihijatar, i tom je prilikom odgovarao na pitanja koja se tiču dječje histerije, napada bijesa, razmaženosti, poremećenog sistema vrijednosti.
Doktor Filipović kaže da su djeca odraz našeg ponašanja i da se roditelj uvijek treba preispitati kad se nađe u situaciji koja je za njega neprihvatljiva.
“Kada sam dobio blizance, pomislio sam da bi mi baš trebalo uputstvo za upotrebu, ali svi znamo da toga za djecu nema. Ipak, roditelji trebaju znati da kad se dijete baca u trgovini, centru ili na bilo kojem mjestu, to nije histerija. To je napad bijesa. Mi savjetujemo da se to ignorira, a dijete kad shvati da ne postiže cilj, prestat će i to ponašanje.
Samo ponašanje djece je posljedica ponašanja roditelja. Kad se oni krenu tako bacati, iako izgleda dramatično, to ne trebate prihvaćati kao nešto strašno i na dreku odgovarati drekom. Uvijek pratite, to je plač bez suza. Takav modalitet ponašanja je rezultat navike, očekivanja da će takvim ponašanjem postići neki cilj koji su zacrtali,” tvrdi dr Filipović.
Histerični ljudi odgajaju histeričnu djecu
Dreka na dreku nikad se dobrim ne završava, kaže doktor. On dodaje da u tim trenucima, umjesto da usmjere svoju nervozu zbog situacije u kojoj se nalaze na dijete, roditelji se moraju zapitati što se s njima događa.
“Djeca koja se tako ponašaju su uglavnom osjetljiva djeca i imaju naučen model ponašanja. Naučili su da tako mogu istjerati neke svoje potrebe. Ako se dijete puno dere, znači da je vjerojatno dosta dreke u kući.”
Razmaženo dijete je dijete koje nema pažnju roditelja i gdje roditelji nemaju vremena da mu se posvete pa onda dijete pronalazi način da privuče pažnju i usmjeri je na sebe, kaže doktor.
“Problem danas je što ima malo djece. Vi ako imate jedno dijete ili je velika razlika između djece, onda se događa ta vrsta razmaženosti. Kad je troje djece jedno drugom do uha, oni se sami odgajaju, tu nema vremena za histeriju. U obiteljima koje su ranije na selu živjele, s petoro djece, svatko je imao ulogu i nije bilo vremena za bacakanje po centrima. Nema vremena ni za odlaske u centar.”
Problem je sistem vrijednosti
“Mi smo dobili jedno potrošačko društvo gdje roditelji nemaju vremena razgovarati s djecom. I s malom djecom se morate igrati, šaliti, razgovarati. Jedan od najbolji primjera dječjeg privlačenja pažnje je kada odbija dati ruku kad prelazi preko puta.
Mi savjetujemo u takvim situacijama da se sto metara prije tog prijelaza roditelji počnu šaliti s djecom i vjerujte da će to sve mnogo lakše proći. Pokušajte pa ćete vidjeti,” zaključuje dr Filipović.