Što to može natjerati čovjeka da ubije drugo ljudsko biće, je li to prirođena ili stečena osobina? Ako su neki rođeni kao takvi, jesu li od djetinjstva takvi ili se tek kasnije razviju u psihopate?
Piše: Irena Dujmušić / Os Uma
O ovome se već desetljećima vrše istraživanja, a većina je našla da postoje znakovite razlike u mozgovima psihopata i “normalnih” ljudi.
Tijekom davnih 1870-ih. dr. Cesare Lombroso je tvrdio da se rođenog kriminalca može prepoznati po njegovom izgledu, primjerice, da je kod lopova nos često spljošten, a kod ubojica je “orlovski” nos. Srećom, ova je teorija ubrzo odbačena, no to je bio začetak potrage koja se nastavila više od jednog stoljeća, s ciljem spoznaje razlikuje li se mozak kriminalaca, a posebno ubojica od ostalih ljudi.
Izum funkcionalnog skeniranja mozga 1980-ih pomaknulo je razumijevanje onoga što se događa unutar naših glava. Prvo istraživanje skeniranjem mozgova ubojica je provedeno u Kaliforniji od strane britanskog neurologa prof. Adriana Raine. Tijekom godina Raine i njegov tim skenirali su mozgove brojnih ubojica i gotovo svi su pokazali slične promjene u mozgu.
Istaknula se smanjena aktivnost u prefrontalnom korteksu, dijelu mozga koji kontrolira emocionalne impulse i prekomjerna aktivacija amigdale, područja koje stvara naše emocije. Ovim se čini da ubojice imaju mozak koji ih čini više sklonima bijesu, dok ih u isto vrijeme čini manje sposobnima za samokontrolu. No, zašto se to događa?
Rezultati istraživanja sugeriraju da jedan od razloga može biti zlostavljanje u djetinjstvu, što može prouzročiti fizičke ozljede na mozgu, a u tom smislu, prefrontalni korteks je osobito osjetljiv. Jedan od zatvorenika kojeg je obuhvatilo ovo istraživanje je i Donta Page, čovjek koji je brutalno ubio 24-godišnju ženu koja ga je uhvatila u provali u njezin dom.
Kada je Donta bio beba, njegova ga je majka često tresla, a kako je rastao, nasilje se pogoršavalo, majka ga je tukla gotovo svakodnevno s bilo čime što joj je bilo pri ruci. No, samo mali postotak onih koji imaju teško djetinjstvo odraste u ubojice. Dakle, mogle bi postojati neke druge predispozicije.
Početkom 1990-ih se pojavio pojam “gen ratnika”, kada je nekoliko istraživanja prijavilo poveznicu između agresije i gena na X kromosomu koji kodira enzim zvan monoamin oksidaze A (MAOA), a koji regulira funkciju neurotransmitera. Tijekom istraživanja jedne obitelji u Nizozemskoj 1993., pokazalo se da svi muškarci u obitelji imaju povijest nasilja.
Svima je nedostajala monoamin oksidaza A, što sugerira da su posjedovali neispravnu verziju tog gena. Kasnije, drugi istraživači su izvijestili korelaciju između nasilne agresije i alela gena MAOA, MAOA-L, koji proizvodi niske razine MAOA enzima; korelacija je navodno jača, ako su nositelji doživjeli nekakvu traumu u djetinjstvu. Oko 30% muškaraca ima takozvani gen ratnika, no hoće li se gen aktivirati ili ne ovisi navodno presudno o tome što se događa u djetinjstvu.
Raine je sudjelovao u još jednoj dugoročnoj studiji, koja je pratila 1795 djece rođene u dva grada u dobi od 3 do 23 godine. Studija je mjerila mnoge aspekte rasta i razvoja tih pojedinaca, te je utvrdila da su 137 njih postali počinitelji kaznenih djela.
Jedan test za sudionike u dobi od tri godine mjerio je njihov odgovor na strah, odnosno kondicioniranje straha, pomoću povezivanja poticaja, poput nekog zvuka i kazne poput strujnog udara, a zatim su mjerili prisilne fizičke odgovore kroz kožu. U ovom slučaju, znanstvenici su otkrili izrazit nedostatak kondicioniranog straha kod trogodišnjaka koji će kasnije postati kriminalci.
Sveukupno, ove studije i još mnogo takvih sličnih pokazuju značajne biološke razlike među ljudima koji čine teška kaznena djela i ljudi koji ne čine. Iako sve osobe s antisocijalnim ponašanjem neće na kraju završiti tako da će prekršiti zakon, postoji značajna korelacija.
Ovo dokazuje i slučaj Jima Fallon, profesora psihijatrije na Sveučilištu u Kaliforniji, koji je istražujući svoje pretke otkrio da u njegovoj obitelji postoji iznenađujuće velik broj ubojica nakon čega se i sam genetski testirao. Otkrio je da ima strašno puno gena koji su povezani s nasilnim psihopatskim ponašanjem.
No on nije ni psihopata ni ubojica, već ugledni profesor. Nije se razvio u psihopatu ni kriminalca jer je imao mirno i sretno djetinjstvo.
No dr. Raine ističe da nije sve tako jednostavno, na primjer, dijete čiji su roditelji nasilni kriminalci može biti pod utjecajem gena, no ono ima i veću vjerojatnost odrastanja u siromaštvu, trpeći zlostavljanje. Također, neka će djeca u odrastanju imati normalne roditelje i sretno djetinjstvo, ali će biti izložena mnogim toksičnim tvarima, poput olova, za koje je poznato da je neurotoksin, neka će trpjeti zbog loše prehrane i slično.
Sve ovo igra ulogu u zdravom razvoju te navodi da se treba usredotočiti na rani razvoj djeteta i sprečavanju negativnih utjecaja, od loših navika majke u trudnoći na dalje.
Ova istraživanja također mogu objasniti i zašto ima sve više psihopata, zapravo, logično je, geni se nasljeđuju i na taj način šire. Osim toga, tu je i utjecaj okoliša, kao što ističe dr. Raine. Dakle, odgovor na postavljeno pitanje je da se psihopate kao takvi rađaju s genetskom sklonošću ka nasilju, no prema znanstvenim nalazima, najvjerojatnije se neće razviti u kriminalce i ubojice ako nisu bili u ranom djetinjstvu izloženi traumama.
Ovim spoznajama nismo ništa više ni manje sigurni u svijetu no ovakva istraživanja mogu pomoći u prevenciji razvoja nasilničkog ponašanja u obiteljima kod kojih su dokazane genetske anomalije.
Piše: Irena Dujmušić / Os Uma
54 VEDSKA MATEMATIKA
