Sve bolesti potječu iz glave, ali svaka bolest ne uzima glavu. Ponekad milosrdno pristaje na trampu pa uzima svijest. No, tek tada se glave počnu kotrljati.
Razgovarati treba s bolešću, zašto ne. Ali ne s temperaturicom tijela, neznatnim nadražajem grla, zuboboljom.
Treba hrabro sučelice sjesti – mozgobolji, duševnom rastrojstvu, paranoji, treba dešifrirati genetski kod posvemašnjeg i posvudašnjeg ludila, treba grebati po skorenim naslagama krvave povijesti jer tamo se ona najradije uklinjuje.
Treba se prigibati do odvratnog i ustajalog vonja svježe iskopanih masovnih grobnica kojima nas metastaze ljudskih nagona kontinuirano opskrbljuju, treba zatomljivati unisone krikove i zarivati nokte u duhovnu kloaku našeg preklanog ega s jednim jedinim pitanjem na usnama:
Bolesti sveljudska, Genezo prapočela, reci, zašto nas pohodiš, čemu se raduješ, čime se uvjetuješ? A bolest će odgovoriti: “Ja sam svačiji razlog i svačiji ukus života, ja sam blagoslovljeni rastvor svemira, od mene i zbog mene počinju okrijepljujuća drhtanja pred Bogom, ali, od mene i zbog mene počinju, nažalost, i drhtanja pred najbezumnijim tvojim nagonom, ljudski rode, pred nagonom za vladanjem, pred strašću za moći.
Ako te priroda obdarila nagonima, dakle bolešću ab ovo – od početka, ja te obdarujem presvetom naknadnošću – pročišćenjem kojeg najčešće ne zaslužuješ.
Ali, to tebi nije dosta jer ti si prenestrpljiv, prenadražen, preegzaltiran, ti ne želiš biti Brajevo pismo slijepog svemira, ti se pravdaš da sa svojom prljavom odorom – svojim urušljivim i krastavim tijelom ne ćeš moći predugo jurišati na ledene vrhunce nadmoćnog duha, stoga bez razmišljanja nudiš trampu materije za svijest, zamjenu bolesnog i izmučenog tijela za bolesnu i izmučenu svjesnost.
Nisi ni svjestan u što se upuštaš, jer, npr., poremećena glad rezultira samo pretilošću njenog nosioca, poremećena seksualnost može ubrati još nekoliko žrtava, ali kod poremećenog nagona za vladanjem žrtve mogu biti milijunske, pomori generacijski.“
Lijep razgovor, nema šta.
A što kažu paranoici, sljepari, mrzitelji, destruktivci po svim parametrima djelatne ljudske svijesti i savjesti, objašnjavaju li se, pravdaju li se, prijete li se? Imaju li i oni svoje razgovore s bolešću, ili se ona iscrpljuje u konkluzijama s početnicima-klimoglavcima?
Uzet ćemo za primjer dvojicu velikana ljudske povijesti, jednog koji je raspaljivao strast, dakle razvijao bolest, simulirajući ubijanje, i drugog koji je strastveno orgijao više ne simulirajući, već odistinski ubijajući.
Najprije ćemo razmotriti ovog drugog, jer taj je nadvisio i svoju paradigmu, a ta je kroz cijelu ljudsku povijest bila i više nego krvava.
Kao dječaka zvali su ga umilnim imenom – Soso, na putu pubertetskog odrastanja – Koba, a kad se dokraja pretvorio, ne u čovjeka iz sjene, već i doslovno u čovjeka-sjenu, nosio je bezbroj imena i nadimaka – za svaku pljačku banke drugačije, za svako okrutno ubojstvo tajnovitije, za svaki krvavi reket konspirativnije.
Kad se bolest dokraja razvila, a on stekao neograničenu moć, izišao je sjene koja ga je cijeli život gutala, ali ga nije i progutala, počeo se pisati Džugašvilijem, ali odazivao se samo klicanju masa – Staljin, Staljin.
Jedne gluhe zimske večeri, u nekoj od svojih zabačenih dača, započeo je razgovor sa svojom opakom bolešću (ili zdravljem ako ga je on takovim smatrao):
–Govore o meni da sam paranoik, samodržac, crveni car, kažu da sam milijune pobio, poslao u Sibir, kunu se da sam svoje obiteljsko stablo krvavom sjekirom posjekao, vlastito vojno i državno rukovodstvo k’o miševe potamanio. I još štošta ti politički drhtavci pričaju.
A kad su mene ti isti na najudaljenijem mjestu sibirskog pakla (gotovo na samom sjevernom polu) višekratno zaleđivali, moje unakaženo lice još dodatno unakazivali, kad su moje ruke i noge lomili, kad su polomili sve osim sjene u koju sam se pretvorio, onda priče o paranoičnosti i šizofreniji, o političkoj okrutnosti i zločinstvima nisu bile u modi?
Zašto su me pothlađivali, prebijali, progonili ako su zdravljem isijavali? A ja bih sad trebao biti bolestan kad im milijun usluga za jednu uslugu vraćam i čeličim ih za njihove revolucije jer mirno evoluirati nikad nisu znali?
Tako je razgovarao svjetski moćnik s onom koja ni ponudu za trampu nije prihvatila već mu je uzela i dušu i tijelo, a ovaj je, poput bostonskog davitelja u svoju ljudsku, bio uvjeren u svoju političku nevinost.
A, što je bilo s onim za kojeg smo rekli da je strast (znači i bolest) raspaljivao, simulirajući ubijanje, onim koji nikog izvan boksačkog ringa nije ni ošamario, no, ipak, sumnjivo duševno čistim budući je bio kliconoša duševne nečisti kod cijele one raspomamljene rulje oko ringa kada bi se njegov protivnik našao na podu, a on trčkarao oko njega podvriskujući: — Letim kao leptir, ubadam kao osa!
Je li i Clay, alias Ali, alias Najveći razgovarao sa svojom bolešću?
Svakako jest, jer Hvalisavac (budite podozrivi prema ljudima s puno nadimaka) je bio dovoljno inteligentan i pametan da još za trajanja svoje najveće slave anticipira i pripremi svo ono vrijeme kada, ne da ne će letjeti kao leptir ili ubadati kao osa, već ni prste, svojih nekad gromovitih ruku, bez velikih napora ne će moći pomicati.
Ako ispijenu čašicu korektnog razgovora s bolešću uvijek plaćamo mi, ne brinimo, platit ćemo je uzvišenom cijenom – barem pragom praga duševnog mira.
Zlatko Tomić, književnik
63 PLACEBO
