“Umro sam kao mineral i postao biljka, umro sam kao biljka i uzdigao se do životinje, umro sam kao životinja i postah čovjekom. Zašto da se plašim? Kada sam bio manjim umiranjem?” Jalalu’l-din Rumi (1207-1273)
Kuran nam, također, ne pruža konzistentnu doktrinu o smrti i životu i mnogi se današnji učenjaci pitaju je li prorok Muhamed imao kakvo znanje o ovome subjektu. Opširniji teološki i filozofski predmet koji se bavi isključivo pitanjem egzistencije i života poslije smrti razmatran je u Kuranu samo površno.
Nešto opširniji opisi o ovoj temi nalaze se u tradicionalnim pričama Hadith kao i Kuranskim istinama. Na ovaj način islamska je tradicija slijedila vjeru svojih roditelja – judaizma i kršćanstva. No ipak, Islam se podjednako bavi i Starim i Novim zavjetom, tako da se mnogi od argumenata o reinkarnaciji u ovim spisima mogu primijeniti i na Islam. Sljedbenici glavne struje Islama, kao i kod judaizma i kršćanstva, prihvaćaju samo već usvojene koncepcije o smrti i životu poslije smrti i samo je nekolicina odabranih bila spremna zaviriti u tu mističnu literaturu te pronaći skrivena unutarnja značenja u učenju Kurana.
Kao i većina religija, Islam poučava da Bog nije samo stvorio čovjeka da jednoga dana umre. Dakle, postoji koncepcija ponovnog rođenja i obnavljanja: “On je taj koji ti je dao život (ahyakum), zatim on će prouzrokovati da umreš (yumitukum), potom će ti dati život (yuhyakum) (ponovno).” Ista ideja ponovno se ponavlja u dijelu koji govori o idolopoklonicima: “Bog je taj koji te je stvorio (khalaqakum), potom će On ponovno uzrokovati da umreš (yumitukum), potom će ti ponovno dati život (yuhyikum) (ponovno)…”
Dok ovi navodi Kurana i drugi slični njima sadrže u sebi jasnu sliku o reinkarnaciji, oni se tradicionalno prihvaćaju kao aluzije prema uskrsnuću. Je li Bog u Suri 20:55/57 uistinu govori Mojsiju o uskrsnuću ili reinkarnaciji: “Od zemlje si stvoren i u prah ćeš se pretvoriti, a onda ćeš se ponovno vratiti drugi put (nukhrijukum).”
Tradicionalno, ova se Sura prihvaća kao teorija o uskrsnuću, ali zašto se ne bi mogla interpretirati da se tijelo neprestano stvara i uništava i da se duša nakon smrti ponovno rađa u tjelesnom obliku. Prema tradicionalnom objašnjenju Kurana, tvrdoglave duše bivaju propitivane od glasnika Alaha odmah nakon smrti. Ukoliko osoba nema dobrih odlika kao što su vjerovanje u Alaha i Njegova proroka, tada biva prokleta da vječno pati u jahannam, pakao. Duše koje vjeruju u Alaha i Njegova proroka, anđeli će odvesti u raj (al-janna).
U Islamu, reinkarnacija se odnosi na tanasukh, ali je rijetko spominju konvencionalni muslimanski filozofi. Arapski i perzijanski teolozi, mnogo više, kao i židovski kabalisti, govore o transmigraciji kao plauzibilnoj konzekvenci zlog i nezavršenog života. Iako je ideja tanasukha mnogo više raširena među muslimanima u Indiji, zbog hindu utjecaja, ona se našla u spisima mistika iz Arabije i ostalih dijelova svijeta. Čak i u Kuranu, govore zagovornici transmigrate, postoje navodi o doktrini reinkarnacije kao što su stihovi 2:65, 5:60, 71:17-18. Skriveno i dublje značenje ovih stihova analizirali su prominentni perzijski pjesnici Sufi Jalaluddin Rumi, Saadi i Hafiz. Mansur al-Hallaj iz 10. stoljeća smatran je za jednog od najvećih Sufi mislilaca svih vremena i dobro je upamćen po duhovnoj poeziji u kojoj mu je reinkarnacija bila vrlo česta tema. Tako je poznat njegov sljedeći stih:
Kao biljka rastao sam, mnogo puta na obalama plovećih rijeka.
I tisuće godina živjeh tako, radeći i trudeći se u svakoj vrsti tijela.
Druži
Druži, koji su dobro poznati kao Sufiji iz Sirije, prihvaćaju reinkarnaciju kao fundamentalno načelo svoje teologije. Ova se islamska grupa pojavila u l i . stoljeću, a osnovao ju je Fatimid kalif al-Hakim. Najviše su rašireni u Libanonu, Jordanu i Siriji, ali imaju također svoj veliki utjecaj na tradicionalne muslimane koji dođu u kontakt s njima zbog svoje duboke spiritualnosti i veze s drevnim doktrinama koje su danas gotovo izgubljene ili zaboravljene. Također, trebamo se prisjetiti da su zbog same situacije u kršćanskoj srednjovjekovnoj Europi mnogi studenti i filozofi morali migrirati jednim dijelom u Perziju, drugi u Arabiju, a neki čak i u Indiju. Kršćanski gnostici su utjecali na Arape s grčkom filozofijom i njihovim gnostičkim učenjima; nestorijanci (pristaše carigradskog patrijarha Nestorija) donijeli su neoplatonističku filozofiju Arapima; prognani su Židovi donijeli Kabalu; učenja Hermesa infiltrirala su se na Srednjem Istoku; a Alberuni je otišao u Indiju studirati mnoge religiozne klasike te zemlje, koji su kasnije prevedeni na arapski i perzijanski jezik.
Kuran se u to vrijeme proučavao s pogledom na unutarnja i ezoterična značenja. Sam Muhamed je rekao da Kuran posjeduje svoje izvanjsko i ezoteričo značenje i daje jedno prenio, ali da bi ono drugo “mnogima slomilo vrat”, tj. stavilo ih u veliku konfuziju. (Reincarnation and Islam, Nadarbeg K. Mirza, Madras 1927, page 4-5)
Zaključni dio
U svojoj seriji članaka pod nazivom “Reinkarnacija – islamske koncepcije” (Reincarnation – Islamic Conceptions), M.H. Abdi, muslimanski učenjak, govori: “Stav kojeg zauzimaju današnje istaknute vode u Islamu predstavlja potvrdu vjere u reinkarnaciju, no oni je ne žele propagirati medu masama ljudi. Ovakav su stav zauzeli ponajviše zbog psiholoških razloga, jer naglasak Islama je na čistoći djelovanja… Drugi čimbenik je Jihad, defanzivni sveti rat kojeg su mnogi muslimani protumačili kao ofanzivni… Filozofska, mistična i etička učenja, bila su impetus u prvoj fazi, ali su kasnije zanemarena. Za vrijeme ove kasnije faze republikanski karakter Države zamijenila je monarhija tako da je vlast prestala biti u rukama svetaca i filozofa. Subjekti kao reinkarnacija zahtjevaju vrlo profinjeni misaoni stav; zahtjeva razumijevanje viših razina svijesti, zakona uzroka i posljedice te djelovanja zakona evolucije. Monarsi nisu imali interesa za takve subjekte. Kao i mnoga druga učenja, reinkarnacija je bila proučavana većim dijelom od strane Sufija…”
