Poznam ga već dugo, ali ne toliko dugo da bih mogao reći da ga poznajem oduvijek, da ne znam kad je počeo otkucavati mojom sviješću. Znam točno trenutak i povod našeg upoznavanja, ali to za slijed ove priče uopće nije bitno. Čovjek nije ni pojam ni kategorija, premda ga pojmom obilježavaju, a u kategorije svrstavaju. Nekoga možeš vidjeti jednom ili dvaput u životu pa ga potom pola svoga zemaljskog trajanja ne susresti, a da ti taj u tvoju životnu filozofiju uglavi takove pojmove i takove kategorije za koje slobodno možeš kazati da imaju dah vječnosti, da su postali nadpojmovi i nadkategorije. A on je u mojoj filozofiji projasnio ono što svakoga, prije ili kasnije počne mučiti – kategoriju vječnog vremena.

Bio je sakupljač satova – urica kako ih je volio nazivati. Ma, naravno, riječ urica ujedinjuje sve moguće pojmove ovih predivnih vremenskih otkucavatelja: ručni srebrni (noktaš), zidni secesijski trotegaš, ruski kaminski s postoljem od žada, džepni oksfordski, sunčani egipatski… kao što npr. pojmove: lijepa plavokosa žena smaragdno zelenih očiju, predivnog osmijeha, gracioznog hoda itd., kojima opisuješ  ženu svog izuzetnog interesa možeš sublimirati jednom jedinom riječju:ljubljena.

Nedavno je neka vremenska ptica inkarnirana u elektroničkoj pošti do obojice donijela vijest o onom drugom. On je dobro, samo mu je nedavno popustila jedna sićušna oprugica najanalognijeg sata njegova organizma – srca. Ništa preozbiljno – malo otkucaja bolničkog vremena i na kućnu reparaciju i podmazivanje.

A onda je obolio od neke nepoznate bolesti, ustvari, manije cjelodnevnog i cjelonoćnog boravka među svojim satovima. Iz te dragocjene riznice vremenskih mjeritelja više uopće nije izlazio, zahvaćen nekim, kako su rekli, tikatakaškim ludilom. Postao je gluh za sve osim za otkucaje svojih satova.

„Ma kakva gluhoća, kakvo ludilo. Gluhoća je stanje duha, a ne uha, a tzv. umjetničko ludilo uskrsnuće tog istog duha pred onima koji najčešće nisu dostojni ni jedne note tih veličanstvenih simfonija (da, tako se izrazio za zvonjavu svojih satova u punom vremenu), stoga to bogomdano, inspirativno vrijeme nečijeg života proglašavaju ludilom ove ili one vrste“, poručio sam.

Bijah svjestan da sam podosta bio grub prema njegovim srodnicima, ali okolina najbolje utječe na „bolesnika“ kada ga prestane smatrati bolesnikom.

No, zabrinuh se i ja kad mi dojaviše da se njegovo stanje pogoršava. Stoga, požurih u njegovo potpuno ozdravljenje jer sam poznavao i cjelinu i kontekst tog nesvakidašnjeg duha.

Ali, novovjeki Bethoven je već naveliko dirigirao svojim nagluhim simfonijama – svojim satovima čije otkucaje smo svi čuli, a međuotkucaje samo on. Stoga sam posjetio jednog drugog zanesenjaka, jednog, možda, bogomdanijeg simfoničara koji je cijeli svoj život izrađivao bezvremensku napravu – sat koji otkucava vječno vrijeme. I griješe svi koji smatraju da ovog nesvakidašnjeg konstruktora barem jednom nisam svrstao među luđake, kao što sam griješio i sam kad sam držao da moj prijatelj koji je s toliko pedantnosti brinuo o dugovječnim mjeračima vremena, prije svega ne će zaboraviti na oprugice najsuptilnijeg sata – onog koji se nalazi u organizmu svakog od nas.

No, „ludi“ kreator je bio na samrtnijoj postelji negoli moj prijatelj, ali zadovoljan jer je dovršio svoj bezvremeni izum o vremenu. Pristao je na suradnju uz uvjet da sat odnese sam.

„Ali, ti ne možeš iz postelje ustati!“, prosvjedovao sam.

„Nema veze, odnesite me“, bio je kategoričan. „I ni za živu glavu ne dodirujte staklo sata kojeg ću tamo ostaviti.“

Groteskna je bila ta scena kad smo jednog „simfoničara“ iznosili, a drugog unosili, zajedno s njihovim krevetima, u prostoriju sa satovima, jer je donositelj zahtjevao diskreciju i samoću kod rituala, kako se izrazio: uvođenja vječnog vremena u ovaj prostor.

I doista, prijatelj je nakon stanovitog vremena živnuo, čak toliko da se u svom ležaju počeo uspravljati, smiješiti se, komunicirati. Na golemu radost ukućana, posebno male mu unučice – njegove mezimice koja nam je, više svojim  ručicama razigranog leptira negoli glasom, objasnila kako je to jutro, pri provjetravanju prostorije, i jedna radosna ptičica unutra doskakutala…

Ali, sad su uslijedile muke kojih se ni Tantal ne bi postidio. Jer, nitko od nas između onog ohoho mnoštva kao rokoko razigranih i prelijepih naprava nije prepoznao vremenski sat! Jesmo li bili preznatiželjni?! Ne, samo prebrižni za „simfoničarevo“ zdravlje, jer nakon određenog vremena će od muke svisnuti kad vidi nataloženu prašinu na svojim satovima, a mi, zavjetom vođeni, staklo nijednog više nismo smjeli dodirnuti jer svaki od njih je, u našim očima koje su se širile od straha, mogao biti taj vremenski sat! Doveli smo i vrhunskog stručnjaka za satove da prepozna uljeza ( u neku ruku) – bez rezultata.

I dogodilo se neminovno. Prijatelj je ponovo zapao u staro stanje, još i gore od prvotnog jer se radilo o pravim komatoznim intervalima.

Što raditi? Genijalnog konstruktora se više nije moglo ničim umoliti jer je otputovao u neko svoje vječno vrijeme. Razbijao sam glavu (jednom zamalo i doslovno razbio svoj ručni sat marke SEIKO) i očaj je jedne večeri iz neke nespoznatljive daljine u bešumne otkucaje moga mozga donio jedan slabašan zvon, ni sata ni svemira, ili i jednog i drugog, koji će se možda pretvoriti u krešendo Ode radosti… Naložio sam ukućanima da otvore prozor prostorije sa satovima jer taj jedva čujan svemirski zvon bio je, zapravo, cvrkut one ptičice o kojoj je gugutala unučica…

Netko će se ironično nasmijati, ali i očajniku koji skače s visine koja mu ne daje nikakove šanse, kroz zbrkane misli proleti riječmožda…

Jednog zamirućeg poslijepodneva kroz pritvorena vrata ugledali smo kraj uzglavlja umirućeg nevjerojatan prizor: na ormariću uz krevet pokraj jednog sasvim običnog ručnog sata stajala je malena ptica i, kao da je naše uhođenje naslutila, naglo otprhnula kroz prozor. Taj sat nije prije stajao tu; je li taj sasvim obični ručni sat bio to čudo od pokazatelja vječnog vremena?

Bojali smo se dodirnuti ga, čak i pažljivije zagledati, strahovali smo da ne pogoršamo duboki san bolesnika ako satu i prst približimo, kao da je ta tajanstvena ptičica doletjela iz najneistraženije biti Vremena i ovjerila harmoniju svemira u tom polumetarskom razmaku jednog neobičnog bolesnika i jednog još neobičnijeg sata…

A onda su se u prostoriju uselili izvođači Devete… Točno u ponoć toga dana kada je nevidljivi, genijalni kompozitor upro svoj mrki pogled u orkestar urica te podignuo štapić nalažući svim ti silnim mehanizmima da otkucaju još jedan bezvremeni akord u čast onom koji će za koji čas u upokojene, jedna sitna oprugica se pobunila i povukla čitav orkestar na stranu polumrtvog – ovaj se pridignuo na laktove, primaknuo glavu onom malom mjeraču vječnosti, sačekao tren da odstruji zadnji takt Devete, a zatim sam počeo tiho, najtiše, najnadstvarnije otkucavati: hu…hu…hu… – slabašno pušući u uricu na ormariću.

Tajnu misterioznog sata i još misterioznijeg ozdravljenja nam je objasnio stručnjak za satove koji nije imao zazora prema satu kao što smo ga mi imali te ga je, sve pazeći na staklo, pomnjivo proučavao: ona ptičica je svojim nožicama zahvatila sat vječnosti i prinijela ga stoliću, no, pritom, svojom pandžicom neoprezno zarezujući staklo sata… orkestar urica na čelu s onom vjernom oprugicom je bolesnika prizvao iz kome i naložio mu što treba činiti: svojim dahom kao otkucajima  koji rezoniraju s onim otkucajima vječnosti koja kroz sat dahće,  treba prebrisati taj jedva uočljiv zarez na površini stakla jer vječnost „koja ima kakvu boru, brazogotinu ili ranu, nije nikakva vječnost“,  govorio je konstruktor sata koji otkucava vječno vrijeme.

Sušta je to istina koju poznaju svi sakupljači urica. Vrijeme samrti nije uzalud potrošeno vrijeme ako samrtnik bilo čime, dahom, smirajem u oku, znakovitim stiskom ruke, već kad su sve urice u njegovu organizmu otkazale, pokaže koliko cijeni tu vječnost koja je pred njegove skršene kotačiće svoje svemirske kazaljke ispružila, pače, ako s njom još počne i sinkrono otkucavati. Tad će ga sat koji otkucava vječnost privesti miru s onestrane, ili s ove strane granice života i smrti kao što se to dogodilo mom prijatelju za kojeg ću poslije ove zgode svima govoriti da ga oduvijek poznajem.

Prethodna objavaDnevni Jyotish Horoskop za 09.05.2014.
Slijedeća objavaDnevni Jyotish Horoskop za 10.05.2014.
Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.