“Je li vam ikada palo na pamet da je seljenje duša istovremeno objašnjenje i razlog zla u svijetu? Ako su zla koja ispaštamo rezultat grijehova počinjenih u prošlim životima, možemo ih podnijeti s rezignacijom i nadom da će naši budući životi biti manje mučni ako u ovom budemo težili vrlini.” (W. Somerset Maugham, ” Kritični položaj”)
Dva djeteta se rađaju istog dana i u isto vrijeme. Roditelji prvog su bogati i visoko obrazovani i godinama su nestrpljivo čekali na dolazak svog prvorođenčeta. Njihov sin je bistro, zdravo i lijepo dijete, s budučnošću koja obećava. Sudbina im se svakako nasmiješila. Drugo dijete ulazi u jedan sasvim drugačiji svijet. Rađa ga majka koja je napuštena tijekom trudnoće. U svom siromaštvu ona osjeća malo volje da podigne svog bolešljivog potomka. Put pred njim je popločan teškoćama i nevoljama i neće biti lako uzdići se iznad njih.
Pitanje izbora
Svijet je pun ovakvih različitosti, očitih nejednakosti koje često izazivaju pitanja: “Kako sudbina može biti tako nepoštena? Što su učinili Ivan i Marija da im se sin rodi slijep? Oni su tako dobri ljudi. Bog je tako nemilosrdan!” Međutim, principi reinkarnacije nam omogućuju da život promatramo iz mnogo šire perspektive, s gledišta vječnosti. S ove točke gledišta, jedan kratak životni vijek se ne vidi kao početak našeg postojanja, već kao neznatni bljesak u vremenu pa stoga možemo shvatiti da neka očito pobožna osoba, koja može jako patiti, trpi posljedice bezbožnih aktivnosti izvršenih u svojoj mladosti ili u prijašnjim životima.
Pomoću ove šire vizije sveopće pravde možemo vidjeti kako je svaka individualna duša sama odgovorna za svoju vlastitu karmu. Naša djela se uspoređuju sa sjemenjem. U početku su izvršena ili posijana, a tijekom vremena postupno donose plod, oslobađajući svoje posljedične reakcije. Takve reakcije živom biću mogu donijeti bilo patnju ili uživanje pa ono može reagirati bilo poboljšanjem svog karaktera ili time da postaje sve više slično nižim oblicima životnih vrsta. U oba slučaja , zakoni karme svakom živom biću neprestano dodjeljuju sudbinu koju je ono zaradilo svojim prijašnjim djelima. Kriminalac odabire da bude zatvoren time što namjerno krši zakon, ali drugi čovjek može biti izabran da sjedi u Vrhovnom sudu zahvaljujući svojoj vrsnoj službi.
Isto tako, duša odabire svoju vlastitu sudbinu, uključujući izbor posebnog fizičkog oblika, zasnovanog na prošlim i sadašnjim djelima. Nitko ne može s pravom jadikovati: “Nisam tražio da se rodim!” U sustavu ponavljanog rađanja i umiranja u ovom materijalnom svijetu “čovjek snuje, a Bog odlučuje! ” Baš kao što biramo automobil na osnovu osobne kupovne moći i potrebe za vožnjom, mi sami odlučujemo, svojim vlastitim željama i djelovanjem, koju će nam vrstu tijela materijalna priroda pripremiti u narednom životu. Ako ljudsko biće protrati ovaj dragocjeni oblik života koji je namijenjen samospoznaji, zaokupljajući je isključivo animalističkim aktivnostima jedenja, spavanja, razmnožavanja i branjenja, Bog će mu dopustiti da bude stavljeno u vrstu s većim pogodnostima za takva osjetilna zadovoljstva, ali bez uznemirujućih zabrana i odgovornosti koje se doživljavaju u ljudskom obliku.
Na primjer, proždrljivoj osobi koja se, ne praveći razliku, prejeda raznom i obilnom hranom, materijalna priroda može ponuditi tijelo svinje ili koze, oblik koji joj omogućuje da bez razlike uživa u okusu smeća i otpada. Ovaj liberalni sustav nagrade i kazne može u početku izgledati strašan, ali savršeno je pravedan i primjeren shvaćanju Boga kao svemilostivog bića. Da bi živo biće uživalo u osjetilnom zadovoljenju po svom vlastitom izboru, potrebno mu je odgovarajuće tijelo. Time što ga stavlja u tijelo koje traži, priroda pravilno ispunjava želje tog individualnog živog bića.
Religijske dogme
Slijedeće uobičajeno pogrešno shvaćanje, kojeg raspršuje jasna logika reinkarnacije, tiče se religijskih dogmi koje tvrde da sve ovisi jedino o našim djelima iz ovog jednog života, upozoravajući nas da ćemo, ako vodimo poročan ili nemoralan život, biti osuđeni na vječno prokletstvo u najmračnijim oblastima pakla, bez molitve za oslobođenje. Razumljivo je da senzibilni ljudi, svjesni Boga, nalaze takav sustav krajnje pravde više nepobožnim nego božanskim. Je li moguće da čovjek prema drugima može pokazati milost i suosjećanje, a Bog ne može? Te doktrine odslikavaju Boga kao bezdušnog oca koji dopušta svojoj djeci da budu zavedena, a zatim postaje svjedokom njihove beskrajne kazne i mučenja.
Takva nerazumna učenja zanemaruju vječnu vezu ljubavi koja postoji između Boga i Njegovih bliskih ekspanzija, živih bića. Po definiciji čovjek je načinjen na sliku i priliku Boga te stoga Bog mora posjedovati sve odlike u najvišem stupnju savršenstva. Jedna od tih odlika je i milosrđe. Ideja da nakon jednog kratkog života ljudsko biće može biti poslano da vječno pati u paklu, nije u skladu sa shvaćanjem o Vrhovnom biću koje posjeduje bezgraničnu milost. Čak će i običan otac svom sinu dati više od jedne prilike da svoj život učini potpunim i sretnim. Vedska literatura neprestano veliča velikodušnu prirodu Boga. On je čak milostiv i prema onima koji ga otvoreno preziru jer se nalazi u svačijem srcu i svim živim bićima pruža priliku ostvariti njihove želje i ambicije. U stvari, Božja milost ne poznaje granice, On je bezgranično milostiv, a Njegova milost je također i bezuzročna.
Možda uslijed naših griješnih aktivnosti to ne zaslužujemo, ali Bog toliko voli sva živa bića da im stalno pruža priliku transcendiranja kruga rađanja i umiranja. Srimati Kuntidevi, velika svetica iz vedske tradicije, kaže: “Ti si Vrhovni Upravitelj, bez početka i kraja, i u djeljenju Svoje bezuzročne milosti, jednak si prema svakome.” (Shrimad-Bhagavatam, 1.8.28)
Posebni blagoslov
Međutim ako netko vječno ostaje daleko od Boga, to se ne može pripisati osveti Boga, već vlastitom i neovisnom izboru pojedinca. Kao što je gotovo prije dva stoljeća Sir William Jones, koji je pomagao da se indijska filozofija predstavi u Europi, napisao: “Ja nisam Hindus, ali smatram da je indijska doktrina koja se tiče budućeg stanja reinkarnacije neusporedivo racionalnija, pobožnija i da mnogo više odvraća ljude od poroka nego što je to slučaj s groznim nazorima koje su u kazni bez kraja nametnuli kršćani.”
Prema doktrini reinkarnacije, Bog priznaje vrijednost i čuva čak i male količine dobra kojeg je počinila inače zla osoba. Rijetko se može vidjeti da je netko stoposto griješan. Prema tome, ako živo biće u svom sadašnjem životu napravi neki mali pomak u duhovnom napretku, onda mu se u slijedećem životu dozvoljava nastaviti s te točke. U Bhagavad-giti, Krishna kaže svom učeniku Arjuni: “U ovom nastojanju nema gubitka ili opadanja, i mali napredak na duhovnoj stazi može zaštititi osobu od najveće vrste straha vraćanja u slijedećem životu u niže oblike od ljudskog.”
Duša može tako razviti svoje urođene duhovne odlike tijekom mnogih života, sve dok se više ne mora reinkarnirati u materijalnom svijetu, odnosno dok se ne vrati svom izvornom domu u duhovnom svijetu. To je posebni blagoslov ljudskog oblika života jer čak i ako je nekom suđeno užasno ispaštanje zbog bezbožnih djela počinjenih u ovom i prijašnjim životima, on može, prihvaćajući duhovni proces promijeniti svoju karmu. Duša se u ljudskom tijelu nalazi na središnjoj točki evolucije. Na tom mjestu se živo biće može opredijeliti ili za degradaciju ili za konačno oslobođenje od reinkarnacije.
Denis Dumančić
