Kad misliš da je sve protiv tebe, kada ne vidiš nadu ni izlaz, osvrni se oko sebe. Pogledaj u beskraj dana kojem se raduju sretne duše. Pogledaj u nebo i zahvali se što se možeš diviti njegovim bojama, jer možeš svojim očima svjedočiti suncu, oblacima, kiši. Što imaš upravo taj blagoslov da vidiš.
Sjeti se da u svijetu postoji puno ljudi koji bi dali sve da su sada na tvom mjestu, da vide boju neba, da čuju zvuk kiše. A ti se brineš se o nekim nebitnim stvarima.
Svakome je njegov problem najveći, ali onog trenutka kad postaneš zahvalan i na tim svojim problemima koji te muče, tek tada ćeš postati svjestan toga koliko si bogat i da bi netko dao sve na ovome svijetu da je okružen upravo svim tim stvarima i blagoslovima koje ti imaš.
Sreća proizlazi iz zahvalnosti, a ne iz materijalnog bogatstva za koje misliš da bi te usrećili.
Kada poželiš izgovoriti rečenicu, ‘samo da mi je imati to, samo da mogu otići negdje’, sjeti se da je to tvoje samo nekome nedostižno u bilo kojem smislu. Nekome, tvoje stvari koje imaš, a uzimaš zdravo za gotovo bi značilo sve.
Ali taj neko je opet sretniji možda od tebe koji težiš velikim stvarima. Oni kojima ne treba puno su zapravo najzahvalniji ljudi, a i time i najsretniji ljudi.
Sreća je u zagrljaju voljene osobe, u osmjehu djeteta, u mirisu mora i zrakama sunca, koje ovog trenutka puno ljudi ne može osjetiti. Samo se toga sjeti sljedeći put kad budeš govorio rečenicu, ‘samo da mi je još ovo’ …
Tea Škorić Matijević
