Činimo se normalnima samo onima koji nas zapravo baš i ne poznaju. U mudrijem, svjesnijem društvu, standardno pitanje svakog romantičnog izlaska bilo bi: “Na koji si ti način lud(a)?” Kad god nam usputni romantični odnosi zaprijete otkrivanju naših mana, mi okrivljavamo partnere i napuštamo ih.
OVO je jedna od stvari koje se najviše bojimo da će nam se dogoditi. Zaista se trudimo da je izbjegnemo, ali je ipak uvijek činimo: Udajemo se ili ženimo za pogrešnu osobu.
Ovo se djelomično događa zbog zbunjujućeg niza problema do kojih dolazi kada se pokušavamo približiti jedni drugima. Činimo se normalnima samo onima koji nas zapravo baš i ne poznaju.
U mudrijem, svjesnijem društvu (nego ovom sadašnjem), standardno pitanje svakog romantičnog izlaska bilo bi: “Na koji si ti način lud(a)?”
Možda imamo skrivenu sklonost da pobjesnimo kada se netko ne slaže s nama ili smo opušteni samo onda kada radimo; možda imamo problem s intimnošću nakon seksa ili se povlačimo u sebe kada se osjetimo poniženima.
Nitko nije savršen. Problem je što prije braka jako rijetko zalazimo u svoje međusobne ‘složenosti’. Kad god nam usputni romantični odnosi zaprijete otkrivanju naših mana, mi okrivljavamo partnere i napuštamo ih. A naši prijatelji ne mare za nas dovoljno da bi prionuli napornom poslu našeg prosvjetljenja.
Jedna od naših samačkih privilegija je naš iskren dojam da je s nama zaista vrlo lako živjeti.
Naši partneri također nisu nimalo svjesniji. Naravno, mi ih pokušavamo razumjeti. Posjećujemo njihove obitelji, gledamo njihove fotografije, upoznajemo njihove prijatelje s fakulteta. Sve to doprinosi našem osjećaju kako smo napravili domaću zadaću. Ali nismo.
Dvije osobe prilaze braku s velikodušnim nadanjima, u beskonačno ljubaznoj igri na sreću, pažljivo izbjegavajući bilo kakvu istragu, a da još ne znaju tko su ili tko je njihov partner, vezujući se za budućnost koju ne mogu zamisliti.
U većini povijesnih zapisa ljudi su ulazili u brak iz logičnih razloga: jer se njena parcela pridružila vašoj, njegova obitelj imala je uspješan privatni posao, njen otac bio je sudac, trebalo je održavati dvorac, ili su oba roditeljska para jednako tumačili Sveto Pismo.
Iz takvih je ‘razumnih brakova’ potekla usamljenost, nevjera, zlostavljanje, tvrdoća srca i plač djece. Brak iz razuma uopće nije bio razuman; često je bio svrsishodan, ograničen, zatucan, egoističan, nadmen, arogantan, ohol i iskorištavajući. Zbog ovih smo ga razloga zamijenili brakom iz osjećaja.
Ono što je u braku iz osjećaja važno je to da dvije osobe koje su neodoljivim instinktom privučene jedna drugoj, u svojim srcima znaju da je to ispravno. Zapravo, što se brak čini nepromišljenijim (možda je prošlo tek šest mjeseci od upoznavanja; jedan od partnera nije zaposlen ili su oboje tinejdžeri), to se može osjećati sigurnije.
Nepromišljenost se u ovakvim slučajevima prikazuje kao protuteža svim pogreškama razuma i kao katalizator proračunatog jada. Prestiž i ugled instinkta je traumatizirana reakcija protiv previše stoljeća nerazumnih razloga.
Ali iako vjerujemo da u braku tražimo sreću, to nije tako jednostavno. Ono što stvarno tražimo je bliskost – koja može dosta zakomplicirati naše planove za sreću.
Tražimo da se u našim odraslim odnosima ponovno kreiraju oni isti osjećaji koje smo tako dobro poznavali u djetinjstvu.
Ljubav koju je većina nas rano okusila često se miješala s drugom, destruktivnijom dinamikom: osjećajima da želimo pomoći odrasloj osobi koja je bila izvan kontrole, da smo lišeni roditeljske topline ili uplašeni njihovim bijesom, da se ne osjećamo dovoljno sigurno da komuniciramo i izrazimo naše želje.
Koliko je logično da, kao odrasli ljudi, odbacimo određene kandidate za brak, ne zato što su u krivu, već zato što su previše u pravu – zato što su previše uravnoteženi, zreli, razumljivi i pouzdani – s obzirom na to da se u našim srcima takva ispravnost osjeća stranom.
Ulazimo u brak s pogrešnim osobama jer ljubav ne povezujemo s osjećajima sreće.
Mi također griješimo zbog prevelike usamljenosti. Ne možemo nikako biti u optimalnom stanju uma za izbor životnog partnera ako toliko bolno patimo kada smo sami. Potrebno nam je biti potpuno u miru s perspektivom višegodišnje samoće, kako bismo mogli biti prikladno izbirljivi; u suprotnom, riskiramo da više volimo ne biti samci, nego što volimo partnera koji nas je “poštedio” te sudbine.
Isto tako, u brak ulazimo kako bismo taj lijep osjećaj učinili trajnim. Kada prvi puta s našim partnerom pomislimo na brak, mi zamišljamo da će nam brak pomoći trajno sačuvati prvotnu radost i veselje.
Možda smo u trenutku pomisli na brak bili zajedno u Veneciji, na laguni, u motornom čamcu, dok je večernje sunce bacalo sjaj na obalu mora, možda smo razgovarali o aspektima naše duše koje nitko prije razumio, uz mogućnost romantične večere nakon toga. Vjenčali smo se kako bi ovakve osjećaje učinili trajnim, ali nismo shvatili kako ne postoji trajna veza između tih osjećaja i institucije braka.
Zaista, brak nas vrlo odlučno premješta na drugu, vrlo drugačiju i administrativniju ravninu, možda se odvija u prigradskoj kući, sa svakodnevnim dugim putovanjima na posao i djecom koja nas izluđuju, ubijajući onu istu strast iz koje su ta djeca izronila. Jedini zajednički (a možda pogrešni) sastojak je ovdje partner.
Dobra vijest je da nije važno jesmo li ušli u brak s pogrešnom osobom.
Ne trebamo je napustiti, potrebno je napustiti samo romantičnu ideju koja se temelji na zapadnjačkom razumijevanju braka posljednjih 250 godina: da postoji savršeno biće koje može zadovoljiti sve naše potrebe i udovoljiti svoj našoj čežnji.
Potrebno je da romantični pogled na brak zamijenimo tragičnom (i s vremena na vrijeme komičnom) svjesnošću o tome da će nas svaki čovjek frustrirati, ljutiti, smetati, izluđivati i razočaravati – i mi ćemo (bez ikakve zlobe) isto to raditi njima.
Nitko i ništa (osim duhovne samospoznaje) ne može preuzeti ili zaustaviti naše osjećaje praznine i nepotpunosti.
Ali ništa od ovoga nije neobično niti je temelj za razvod.
Naš odabir bračnog partnera samo je način utvrđivanja za koju bismo se vrstu patnje najviše željeli žrtvovati.
Ova filozofija pesimizma nudi rješenje velikoj nevolji i uznemirenosti u braku. Možda zvuči čudno, ali pesimizam ublažava pretjerani i nestvarni pritisak koji naša romantična kultura vrši na brak. Neuspjeh određenog partnera da nas spasi od naše tuge, sjete, potištenosti i melankolije nije razlog protiv te osobe i nije znak da sindikat zaslužuje propast ili da bude unaprijeđen.
Osoba koja nam najbolje odgovara nije osoba koja dijeli svaki naš ukus (takva osoba ne postoji), već osoba koja može pametno pregovarati o razlikama u ukusu – osoba koja je dobra u neslaganju.
Umjesto neke zamišljene ideje savršene komplementarnosti, sposobnost toleriranja razlika s velikodušnošću je pravi znak „ne pretjerano pogrešne“ osobe za nas. Kompatibilnost je dostignuće ljubavi; ne smije biti njezin preduvjet.
Romantičnost nam ne pomaže mnogo; ona je oštra filozofija koja čini da mnogo toga što prolazimo u braku izgleda iznimno i grozno. Završavamo usamljeni i uvjereni da naš brak, sa svojim nesavršenostima, nije “normalan.” Trebali bismo se naučiti prilagoditi “pogrešnosti”, uvijek se trudeći prihvatiti blažu, milostiviju, pomirljiviju, šaljiviju i ljubazniju perspektivu u sebi i u svojim partnerima.
AUTOR: Alain de Botton
Prevela i prilagodila Angelica Horvatić www.angelicahorvatic.com
O ANGELICI:
https://www.facebook.com/AngelicaHorvatic/
Angelica Horvatić je praktičar iscjeljivanja trauma, iscjeljenja unutarnjeg djeteta, rada sa sjenom, hipnoterapeut i coach.
Rođena i odrasla u Hrvatskoj, u posljednjih 19 godina, za vrijeme studija i rada u Velikoj Britaniji, Bliskom Istoku, Europi i Australiji, Angelica je radila sa tisućama ljudi iz cijeloga svijeta.
Nakon radionica u Australiji, Angelica se u proljeće 2020. vraća u Europu s vikend radionicama:
Zagreb 9.-10.5.2020.
https://angelicahorvatic.com/events/svjesni-odnosi-vikend-retreat-zagreb/
Rijeka 23.-24.5.2020.
https://angelicahorvatic.com/events/svjesni-odnosi-vikend-retreat-rijeka/
67 STVORITE NOVO JA
