Gotovo da nema čovjeka koji se u nekom trenutku u životu ne zapita čiji život živi? Čije želje zadovoljavamo? Praznina u nama nepogrešivo potvrđuje da ne živimo sebe.
I tada započinje potraga. Ili kraj i polagano umiranje. Kupovina, zabava, ovisnosti…privremeno buđenje dobrog osjećaja. Zadovoljstva. Ali treba nam sve više i sve češće. Kao i kod svih ovisnosti. Usmjereni na sve distrakcije od pogleda u prazninu unutar nas.
Tragači kreću dalje, u bespoštednu potragu za smislom. Knjige, radionice, predavanja…Povremena i kratkotrajna razdoblja probuđene svijesti u kojima se osjećamo dobro, ispunjeno. Ali, zapravo smo i dalje ovisni o vanjskim podražajima. I potvrdama. Reaktivni.
Tada se najčešće događaju situacije za koje smo mislili da se nama ne mogu dogoditi- bolesti, bolni razlazi, gubitci koje teško prihvaćamo. A zapravo su to najvažniji trenutci našeg života (ako ih pretvorimo u to). Bez obzira na sve ljude u našem životu, sami smo u svom strahu. Bolu.
Put nas vodi u suprotnom smjeru od svih dosadašnjih- put k našoj duši. Put u našu nutrinu, putem kojim nitko prije nije hodao. Potpuno sami, izloženi.
Tada počinje pravi život. Samo naš, autentičan. U bolu i raspadu svega do tad poznatog. Put k sebi.
Da bi započeo, prvo moramo umrijeti. Sva naša stara uvjerenja, svi strahovi, nade…Sve ono što smo preuzeli od svojih roditelja u tim nježnim, formativnim godinama potpunog povjerenja u njihova uvjerenja, nade, želja. Živeći prema njihovim pravilima (ili njihovih roditelja?), zadovoljavajući njihove ideje o uspješnom životu, potpuno uvjereni da živio sebe.
Svi ljudi iz naše prošlosti koji su bili kompatibilni sa onim starim ja -više nas ne „učitavaju”. Ni mi njih. Naše vibracije se mijenjaju.
I ,bez obzira na kronološku dob, mi počinjemo iz početka graditi svoj život. Neobičan je to proces: sve što je prije bilo važno, sve što nas je radovalo ili smetalo, postaje neobično nevažno. Praznina, zbunjenost. Čini nam se da je život izgubio smisao : „Poznatu obalu više ne vidimo a nove još nema na vidiku.” Samo nepregledno more. I samoća.
Ako izdržimo, tada počinje nova zora.
U spoznaji da imaš samo sebe događa se neka nova nježnost i zahvalnost. Počinješ razumjeti da već sve imaš u sebi: more ljubavi, podrške prihvaćanja. Sve ono za što si se bespoštedno borio sve ove godine (uglavnom neuspješno) u drugima. I tek tada novi, drugačiji ljudi ulaze u naš život. Ljudi koji nas razumiju bez puno priče i objašnjenja. Ljudi koji vide sve tvoje nijanse i uživaju u njima. Trenutci posvemašnjeg straha još uvijek se povremeno bude ali nakon njih dolaze i oni nevjerojatne cjelovitosti i , nikad prije proživljene , cjelovitosti.
Zanimljivo je da se u tom procesu „prividnog umiranja”, događaju trenutci flasch backova prošlog života ( o čemu pričaju ljudi koji su bili korak do smrti). U najneobičnijim trenutcima svijest nas vrati u trenutak iz prošlosti (vožnja u automobilu na točno definiranom dijelu puta, prividno „hodanje” kroz prostore u kojima više ne boravimo…).
Sasvim polako, gotovo neprimjetno, počinjemo živjeti neki novi život. Život čija pravila sami donosimo i slijedimo. Život koji je samo naš. Kormilo našeg života u našim je rukama. Po prvi put.
Lako ćete prepoznati takve ljude- tragače. Sve ih je više i sve su glasniji. To je bankar iz susjedstva koji je počeo peći kolače ili pravnica koja postaje trenerica joge. Ljudi koji su pokidali lance očekivanja i uživaju u sebi živeći samo svoje snove. Na opće zgražanje „spavača”, napuštaju sigurna i dobro plaćena radna mjesta da bi se otisnuli u potpuno neizvjesnu avanturu osobnog rasta.
Autentični ljudi.
Napisala: Ivana Manjgotić
