Smrt je najveći paradoks ljudskog društva jer je čovjek jedino biće koje zna da će umrijeti i jedino biće koje se može pripremiti za smrt. Način na koji prolazimo kroz prijelaz smrti je jako važan. Za probuđenog, smrt gubi zastrašujuću odliku jer je svjestan da smrt zapravo – ne postoji. Prilikom uništenja materijalnog tijela, duša ne biva uništena!
“Kao što osoba oblači novu odjeću, ostavljajući staru, duša prihvaća nova materijalna tijela, napuštajući stara i beskorisna.” (Bhagavad-gita, 2.22)
Ulazeći u tajne prirode u ljudima se budi želja da njome ovladaju. Međutim, smrt se nikada neće složiti u jednoj stvari, a to je da postane sluga čovječanstva. Ona je takoreći jedna od posljednjih stvari kojima ne možemo vladati, već ona uvijek vlada nama. Uvijek dolazi nenajavljena, neplanirana. Njome nije moguće ovladati i zato ljudi ne žele znati niti misliti o njoj. U potpunosti je se boje jer je njihov gospodar i u njenoj su vlasti.
Goethe je pisao o ovom razumijevanju: “Svi mi znamo za smrt, ali kada se ona dogodi, protumačimo je kao najnevjerojatniju i najneočekivaniju stvar koja iznenada postaje stvarnost. To je gotovo nemoguće, ali iznenada postaje stvarnost.”
Nepoznanica koja se gura pod tepih
Kaže se kako su ljudi do 18-tog stoljeća uvijek računali sa smrću, njeno se postojanje vidjelo, prihvaćalo i moglo dogoditi svakome, mladom ili starom, u svako doba. Početkom 19. stoljeća dogodila se važna promjena u ljudskoj svijesti. Smrt postaje stravična, u potpunosti neželjena i bolna.
U modernom društvu smrt se nazovimo to – skriva iz vidokruga, događa se tamo negdje nekome iza zidina bolnica i naposlijetku groblja, vidimo je kako se događa u novinama, na TV-u, a možda ponekad i na auto-putu. Međutim, to nas ne šokira zato što se to kao neće dogoditi nama, što je donekle i istina. Danas većina ljudi umire u krevetu, ali ne vlastitom. Umiru u bolnicama, u kolima hitne pomoći ili u domovima umirovljenika. Od 10 njih, 7-8 umire u tuđem krevetu i uglavnom potpuno sami, bez ikoga bliskog ili dragog, u velikom očaju. Moderno se društvo toliko boji smrti i doživljavajući je kao jedinog suparnika materijalnom razvoju, trudi ju se zgurati daleko od očiju, iza zidina bolnice.
Ljudi umiru bez ikakvih priprema i bez razmišljanja o smrti. To je najveći paradoks ljudskog društva jer je čovjek jedino biće koje zna da će umrijeti i jedino biće koje se može pripremiti za smrt. Međutim, ne postoji ništa na svijetu za što smo manje pripremljeni od naše vlastite, neizbježne smrti.
Ljudi uporno ponavljaju istu grešku. Zbog neznanja potiskuju nepoznanicu zvanu smrt, kao i samu pomisao na nju. Kao posljedica toga u životu im se javljaju mnogi strahovi i problemi, koji se dalje sve više množe.
Bojimo li se gubitka zdravlja, novca, gubitka posla, gladi i čega sve ne, znajmo da u korijenu svih strahovanja leži strah od smrti. Ne uspijemo li riješiti ovaj esencijalni problem, uskoro ćemo postati osoba s nebrojenim problemima u životu.
Umiranje
Većina ljudi umire u raspoloženju velike potištenosti. Ipak, ponekad postoje osobe koje mogu prijeći na drugu stranu donekle pripremljeno. Ukoliko su imalo duhovno prosvijetljene, takve osobe postaju spremne za taj trenutak.
U vrijeme prije same smrti obično se osoba potpuno povlači. Sve više i više spava, više nego li ikada do tada. To je vrlo važno jer tijekom sna sanja i lako prolazi kroz vlastitu povijest. Prolazi kroz pogreške koje je učinila tijekom života, kao i kroz sve dobre stvari i to sve dublje i dublje. Ponekad ima osjećaj velike praznine shvaćajući da nije pravilno iskoristila vlastiti život.
Zatim, osoba jede sve manje i manje. Konačno, uzimanje hrane za nju postaje veliki napor te počinje samo piti. Međutim, na kraju više ne može ni gutati i jedino joj je moguće pomoći prislanjajući joj mokru tkaninu na usta.
Zapravo, postaje bespomoćna kao novorođenče. Sve se, na neki način, vraća. Više ne postoji mogućnost probavljanja. Gubi svaku orijentaciju u životu i kao da je još samo jednom nogom među živima, a drugom je već dotakla obalu smrti.
Um joj luta i više ne prepoznaje ljude oko sebe jer je već poprilično na drugoj strani. Takva je osoba vrlo nemirna. Povlači odjeću, vrlo često miče nogama ili rukama. U zadnjim trenucima događa se da osoba odjednom postaje puna snage i traži od vas razne, njoj drage stvari. Ali, nemojte se zavaravati jer to su posljednje snage živog bića prije nego li nastupi sama smrt. Tada je umirući vrlo budan i vrlo jasan, ali ta faza brzo prestaje.
Krvni tlak pada. Puls je promjenljiv. Temperatura tijela, posebno u udovima, u rukama i nogama, opada. Onda je odjednom cijelo tijelo vruće pa ponovo hladno.
Zvuk disanja može biti šokantan jer osoba ne može izbaciti sluz i sve skupa prilično nalikuje zvuku gušenja. U stvari, umirući se osjeća kao utopljenik i vrlo je dobro da ga posjednete ili uspravite u krevetu. Opisano je kako je smrt teška kao i rođenje. Kad osoba padne u komu, ne pomišljajte da je već otišla, ona može čuti svaku vašu riječ.
Govoriti će o stvarima ili će možda vidjeti stvari koje mi ne vidimo, ne osjećamo i ne možemo iskusiti. Dogodi li vam se to nemojte joj negirati stvari.
A sada, smrt je pred vratima. Osoba poprima karakterističan miris koji je posljedica razgradnje tijela. Sada nije u komi, njen pogled je uprt u daljinu i izgleda kao da tamo vidi nekoga ili nešto.
Umiruće osobe znaju imati vrlo začuđujuća opažanja u trenucima smrti. Puls postaje spor, a zjenice nepomične i neosjetljive. Tijelo postaje tamnije, osobito noge i ruke. Tada se otkucaji srca i disanje zaustavljaju i osoba odlazi s posljednja tri izdisaja. Uvijek možete vidjeti kada je otišla. U trenutku kada se odvoji od tijela, postaje vrlo sretna.
Često se događa da umirući odlazi kada u blizini nema obitelji. Izgleda kao da se želi iskrasti i pobjeći. Takav bijeg je vrlo čest.
Članovi obitelji misle: “O, nisam mogao biti s njim u njegovim posljednjim trenucima života.” Međutim, razlog je taj što čovjek ne želi čuti plač i jadikovanje svojih bližnjih jer to otežava ionako težak odlazak.
Kaže se da je u tim trenucima plač najbližih za umirućim poput udaraca.
Posljednja osjetilna impresija koju doživljava umiruća osoba vezana je za osjetilo sluha. Prvo ne vidi, zatim gubi okus, pa ne može mirisati, imuna je na dodir i konačno više niti ne čuje, a kad se to dogodi – umire. Osjetilo sluha je najbudnije od svih osjetila i ostaje s nama do posljednjeg trenutka.
Nema potrebe za jadikovanjem pred umirućim, naročito ne u duhovnim krugovima. Ne bismo trebali prilaziti takvoj osobi plačući i na taj način, čineći atmosferu negativnom i sumornom.
Prirodno je da smo tužni i da ne želimo da osoba pati, ali trebamo znati da to što gledamo nije konačni odlazak u nepostojanje već napuštanje tijela, vječna duša, pravo jastvo, napušta tijelo i možda treba našu pomoć pri odlasku. Plač i naricanje, osobi na samrtničkoj postelji izgleda kao pakao.
Trebali bismo hrabriti osobu da napusti sve vezanosti za materijalno tijelo, posjede, odnose i sve želje, a da bismo to mogli trebamo je podsjetiti na suštinu (njenih ili njegovih) duhovnih učenja. Svako živo biće posjeduje neku vrstu vjere i nju morate ojačati.
U trenutku smrti ništa, ali baš ništa nam ne može dati utočište, kao što to može Bog i stvari povezane s Njim, duhovne stvari. Nema drugog lijeka do dovođenja svjesnosti na transcendentalne, duhovne teme. Probudi li se svjesnost Boga, osoba neće tako dramatično doživjeti smrt. Da, morat će se boriti s tijelom, ali imat će duhovnu snagu da to učini.
Zakon posljednje misli
U duhovnoj tradiciji istoka, smrt gubi zastrašivačku odliku jer su ljudi od rođenja uglavnom svjesni da ona zapravo – ne postoji.
Prilikom uništenja materijalnog tijela duša ne biva uništena, niti gubi svoju osobnost.
Duša je neumiruća i besmrtna i uvijek posjeduje svoju vlastitu osobnost koja se ne gubi promjenom tijela nakon smrti.
Maya ili iluzija prisiljava dušu da mijenja tijela zbog njezine osnovne funkcije – želje. Duša prihvaća različita tijela ovisno o svojim željama, a sve se odvija po savršenom zakonu karme, zakonu uzroka i posljedice.
Duša nikada ne može biti bez želja ili bez osjećaja, a osnovni cilj njezina evolutivnog razvoja unutar materijalnog svijeta jest promijeniti prirodu svojih želja.
Vrhunac samospoznaje utjelovljene duše i krajnji aspekt duhovnog znanja kojeg treba postići svako živo biće unutar materijalnog svijeta je spoznaja svoje duhovne prirode, spoznaja Boga i nemotivirana i čista ljubav prema Njemu, shvaćanje da je sve i svi dio jedne duhovne cjeline, te povratak u izvorno duhovno stanje, naše duhovni izvor.
Posljednje misli
Vede tvrde da su ideje i misli koje dolaze u trenutku smrti, odgovorne za sljedeći život.
“Bilo kojeg da se stanja netko sjeća prilikom napuštanja tijela, to će stanje sigurno dostići. Stoga, trebaš uvijek misliti na Mene i istodobno se boriti, tako obavljajući svoju propisanu dužnost. Posvećujući svoje djelatnosti Meni i usredotočujući um i inteligenciju na mene, nedvojbeno ćeš Me dostići.” – Bhagavad-gita
Sada možete reći ako se prema uobičajenom vjerovanju osoba ponovno rađa u skladu s posljednjim mislima u trenutku smrti, kako se onda ta teorija uklapa u teoriju da su uzrok ponovnog rođenja neispunjene želje koje se trebaju ispuniti u sljedećem životu?
U trenutku smrti dolaze samo one misli i želje koje su bile naglašene tijekom čovjekovog života. One su zbroj svih naših najnaglašenijih misli i želja. Ono što čovjek misli – to postaje.
Način umiranja ovisi o karmi. Različite vrste unutarnjih misli reflektiraju se u načinu umiranja.
Idealno, osoba treba misliti na Boga i više odredište, a ne dopustiti drugim mislima i brigama da je ometaju.
Ljudi koji su proživjeli iskustvo tik do smrti, često prijavljuju viđenje Svjetlosti na kraju tunela. Mnogi je opisuju kao Boga u velikom svjetlu na kraju tunela.
Kada se svjetlost pojavi, umirući gubi svijest o tijelu. Prilikom odvajanja od tijela, tjelesna bol i patnja, koje su možda postojale, više se ne primjećuju.
U spisima je opisano da je živo biće smješteno u srcu svog vlastitog tijela. Iz srca se šire nadiji, energetski kanali. U trenutku smrti, u našoj potpunoj bespomoćnosti javlja se svjetlo u jednom od nadija i ono nam pokazuje put. Tako umiruća osoba u svojoj nesigurnosti i boli slijedi svjetlo koje se pojavljuje i izgleda kao da dolazi s kraja tunela.
Prema zakonu karme, duša napušta tijelo kroz jedan od 108 nadija i odlazi u niže oblike života ukoliko napusti tijelo nadijima smještenim ispod srca, ljudski oblik dobiva napuštajući tijelo nadijima u razini srca, a u više oblike vode nadiji koji se prostiru iznad srca. Bog kao svjedok u srcu, po Vedama nazvan Paramatma ili Nad-duša je taj koja osvjetljava put.
Oni koji su djelovali grješno, napuštaju tijelo kroz niže dijelove tijela i izlaze kroz, npr. anus. Oni koji su tijekom života djelovali prilično ljudski, humano napuštaju tijelo kroz središnji dio i rađaju se ponovo kao ljudska bića, dok oni koji su napredovali tijekom života odlaze kroz druge, više putove, kroz najvišu chakru ili kroz usta, te se rađaju u obiteljima ljudi koji posjeduju visoko duhovno znanje, na višim i naprednijim planetarnim sustavima ili se vraćaju u duhovni svijet.
Kada čovjek umre, on sa sobom nosi suptilno tijelo, koje je finiji oblik materije, i sačinjeno od osjetila za stjecanje znanja, osjetila za djelovanje, pet prana ili zrakova u tijelu, uma, inteligencije, utisaka u umu, lažnog ega i spremnika karme odnosno djelatnosti koje određuju oblikovanje slijedećeg života.
Pravo jastvo je vječno i nezagađeno. Reinkarnirani ego pripada nižoj razini i transcendira se samospoznajom. Sadašnje stanje neznanja nastaje zbog poistovjećivanja duše s tijelom. Mora biti jasno shvaćeno da nije duša ta koja dolazi i odlazi, već samo suptilno tijelo osobe, koji čini da tako izgleda. Na kojoj god razini da um djeluje, on kreira tijelo za sebe.
Zanimljivo je da u trenutku smrti religiozne osobe vide ona Božanstva koja su obožavali tijekom života. Tako budist može vidjeti Buddhu, kršćanin Isusa, a jogi vječno svjetlo Brahmana, Višnua, Shivu ili Krišnu. Drugim riječima, Bog ili izvorno Biće se pokazuje duši u vrijeme njena odlaska da bi joj pomogao u zadnjem životnom ispitu i to u osobi najdražem obliku.
Duša napuštajući tijelo gleda film proteklog života i želi uzeti utočište jedne od uspomena iz vlastite proživljene prošlosti.
Bardo
Tibetanska tradicija je naziva jasnim bijelim svjetlom, sjajem izravnog iskustva vlastite istinske prirode i sjajem svih probuđenih.
“Ti moraš razumjeti da je znati umrijeti jako korisno znanje koje nadilazi sve znanosti. Da treba umrijeti, to svi znaju, no ti ćeš sresti malo ljudi koji posjeduju mudrost o ovom: znati umrijeti. Nauči umrijeti i naučit ćeš živjeti jer onaj koji nije naučio umrijeti, neće biti sposoban naučiti živjeti.”
Bardo Thödol jedan je od najpoznatijh starih tekstova o smrti pisan na tibetanskom jeziku.
Iako se Bardo Thödol i danas na Tibetu upotrebljava kao obredni tekst kojeg se čita ili recitira neposredno pred smrt i tijekom pogrebnog obreda, to nije bila njegova prvotna, isključiva namjena. Tibetanski lame koristili su ga kao vodič i pomoć živima, “učenicima u velikoj školi Života” jer je prolazak kroz život značio učenje.
Smrt se ne shvaća kao prestanak, nego kao odvajanje od nečega, dok je rođenje nastavljanje u nečem drugom.
Živjeti u samsari, krugu rađanja i umiranja odnosno reinkarnacije predstavlja veliku tamnicu u kojoj se čovjek mora uvijek iznova inkarnirati u fizičkom tijelu sve dok se iz nje ne uspije izbaviti potpunim usavršavanjem svijesti – oslobađanjem od materijalnih želja, iluzija i neznanja. Duša prolazi kroz sve etape života, duša ili svijest ne umire zajedno s tijelom.
Dobivanje i napuštanje fizičkog tijela tek je jedan od vidova rođenja i smrti kroz koje prolazi radi vlastitog razvoja. Kroz smrti i rođenja duša također prolazi i na psihičkoj razini svoje egzistencije, oslobađajući se od starog i prelazeći u novo stanje svijesti.
Smrt, dakle, simbolizira čin “odvajanja od starog” i time predstavlja mogućnost oslobođenja. Zato svaki čovjek, prema Tibetancima, treba naučiti umirati, učiniti da u njemu umru iluzije i neznanje. Na taj način, oslobođena svijest može susresti svoju pravu prirodu ili Veliko savršenstvo. Kada se to dogodi, ciklusi rađanja i umiranja se zaustavljaju, a čovjek dostiže besmrtnost i nirvanu.
Bardo Thodol govori o ciklusu od četrdesetdevet dana koji je potreban da bi svijest prošla kroz sve bardoe. To je simbolička brojka koja u numeričkom ključu označava sedam velikih etapa evolucije kroz koje treba proći svako biće, a svaka etapa sadrži još i sedam podetapa, što daje kvadrat broja sedam.
Četrdesetdevet dana bardoa označava velike i male cikluse života kroz koje svijest mora dosegnuti određenu razinu razvoja. Svako opisano prijelazno stanje predstavlja mogućnost da duša suočavanjem prepozna Istinu i oslobodi se novih rođenja ili, ukoliko u tome ne uspije, proces se nastavlja, a njegova svijest silazi u sve niža područja egzistencije, sve bliže ponovnom rođenju u tijelu.
Bardo je prijelazno stanje iz kojega se moguće ponovno roditi u ovom svijetu ili u svijetu duhova u tijelu duha. ili u jednom od rajskih područja ili planeta, gdje troši dobru karmu ili u nekom paklenom predjelu ili planeti u tijelu sposobnom da izdrži patnju i nesposobnom tamo umrijeti sve do ponovnog pročišćenja. Nakon smrti u bilo kojem od tih svjetova, normalan je proces roditi se na Zemlji kao ljudsko biće. Istinski Cilj, kako ga Bardo Thodol stalno ponavlja i objašnjava, nalazi se izvan svih stanja utjelovljenosti, izvan paklova, svjetova i nebesa, naziva se nirvana.
Prema Vedama, u materijalnom svijetu koji se sastoji od nebrojenih galaksija, planeta i bića, jedino se na srednjim, odnosno zemaljskim planetima nastanjenim dušama u obliku ljudskih tijela, stvara i troši karma, dok se na nižim ili paklenim planetima ispašta loša karma, a na višim ili rajskim planetima uživa dobra karma. U oba slučaja se troši.
To sve spada u materijalnu razinu postojanja jer je cilj samospoznaje duhovnim djelatnostima i mislima eliminirati stvaranje i dobre i loše karme jer karma je ropstvo za dušu. Zanimljivo je za spomenuti kako životinje, koje su također duše u tijelu životinje – ne stvaraju karmu, već su vođene instinktom i kreću se svojom putanjom u određenom evolucijskom krugu duše.
Karma
Karma je nakupljeni učinak svih impresija i odlika koje smo razvili svojim mišljenjem, riječima, djelovanjima i željama u ovom životu. Oni nas svuda prate i određuju sljedeću vrstu tijela. Ne možemo pobjeći od svojih prošlih aktivnosti, riječi, misli i utjecaja koje oni imaju na naš um i svjesnost. To je ono što nas nosi u sljedeći život. Potpuno smo odgovorni za svoje buduće živote. Dobro uvijek vodi do dobrog, a loše do lošeg. Iz tog razloga moramo uvijek njegovati uzvišene odlike samilosti, poniznosti, duhovne čistoće, samokontrole, zahvalnosti i opraštanja.
Kada napustimo tijelo, suočit ćemo se sa svojim prošlim željama, djelatnostima i svojim stvarnim odlikama. Nema izgovora iza kojih se možemo skrivati za ono što smo učinili i željeli. Vidjet ćemo kako je izgledao čitav naš život, bez obzira je li bio dobar ili loš, plemenit ili okrutan. To je ono što ljudi misle kada kažu da im se cijeli život odvrtio pred očima.
Kada se na to usmjerimo u trenutku smrti, ponovno će nas uznemiriti želje i emocije i zajedno s karmom gurnuti u novo tijelo. To tijelo će biti pogodno da nam dodijeli potrebne lekcije kako bismo prilagodili svoje prošle dobre i loše aktivnosti te ostvarili svoje želje u onoj mjeri u kojoj smo to zaslužili.
Često će osoba prilikom smrti iskusiti svaki vid svog života dok se izmjenjuje pred njenim očima i tako prepoznati dobro i loše što je drugima učinila. Taj oblik prosuđivanja, vlastiti je osjećaj o uspjesima i promašajima u životu. Zatim osoba osjeća radost ili bol, sreću ili tugu koje su plod tih aktivnosti.
Iako se sve to zbiva u nekoliko sekundi, u sljedeći život prenosi glavni osjećaj onoga što je potrebno naučiti i ispraviti. Dio je karme koja prati osobu u sljedeće postojanje. U takvom životnom osvrtu, osoba ubrzo shvaća u kojim je aspektima života prošla lekcije koje je trebala naučiti, a u kojima nije.
Ako nije naučila ono što je trebala, znat će koji se izazovi trebaju ponoviti u sljedećem životu kako bi razvila potrebne odlike u karakteru i produbila razumijevanje svog duhovnog identiteta. U tom stanju shvaća da je samo ona odgovorna za okolnosti svog budućeg života, iako će to pod opsjenom maye zaboraviti prilikom ponovnog rođenja kada se jednom nađe usred njih. Možda će prije rođenja čak i voljno prihvatiti određene izazove i testove kako bi uravnotežila karmu koju je još možda potrebno ispraviti.
Dok se s time suočavamo, sjeme emocija počinje nas nositi prema novom obliku. Ako smo često bili ljubomorni ili ljuti i to nosimo sa sobom u vrijeme smrti, takve će nas emocije prenijeti u tijelo još jedne ljubomorne i ljute osobe.
Međutim, ako smo time nanosili bol drugima, te će nam se emocije vratiti u sljedećem životu. Iskusit ćemo bol koju takve emocije mogu uzrokovati, što će utjecati na promjenu naših odlika i karaktera. Lekcija koja je naučena, više se ne ponavlja, iskušenje i želja da se njemu prepustimo više ne postoji.
Te su emocije samo krinke čiste svjesnosti koja postoji unutar nas, a koja je sat-cit-ananda, vječna priroda puna znanja i blaženstva. Sami smo uzrok izazova i obrata sreće koji nas možda očekuju, a koji su zapravo namijenjeni našem dobru. To je potrebno da bismo naučili put mira, samilosti i nastavili svoju potragu za duhovnom istinom, svojom vječnom prirodom.
Na valovima svjesnosti
Svjesnost osobe dolazi pod utjecaj viših ili nižih odlika prirode, ovisno o njezinom životnom stilu i djelatnostima. Bit ćemo prisiljeni prihvatiti novo tijelo za tu razinu svjesnosti i njoj pripadajuće odlike. Emocije i zbunjenost u suptilnom tijelu stvaraju podesno fizičko tijelo. Tzv rajsko ili pakleno stanje koje nas možda očekuje dijelom je naša vlastita projekcija.
Način na koji prolazimo kroz prijelaz smrti je važan. Većina ljudi samo bespomoćno posrće prema svojem sljedećem postojanju, vođena jedino prošlom karmom i željama. Glavni uzrok tome je taj što se nisu posvetili duhovnoj praksi koja bi pomogla njihovoj svjesnosti da evoluira do prosvjetljenja.
Osim ako ne postoji nešto što bismo neko vrijeme trebali odraditi u suptilnom tijelu na astralnoj razini, karma nas odvodi do novog fizičkog tijela. Tada smo stavljeni u tekućine za začeće podesnih roditelja kako bismo poprimili fizički oblik i došli u okolinu koja će odgovarati našoj karmi, željama i razini svjesnosti. Tako započinje još jedan krug samsare, kruga rođenja i smrti.
Da bi se to spriječilo, naše misli u trenutku smrti moraju biti neuznemirene i jasne kako bi um bio miran i usmjeren na cilj, a to su Najviša Realnost i Vrhovno Biće. Stoga, kada neposredno nakon napuštanja tijela ugledate svjetlost, usmjerite svu svoju pažnju na njega.
Sjetite se da ste dio iste duhovne odlike Boga i da se tome konačno i želite vratiti. Na taj način, usmjeravajući um, moći ćete nadići potrebu prihvaćanja još jednog rođenja koje će vas zarobiti u istoj borbi.
Kao što je objašnjeno u Bhagavad-giti: “No one koji obožavaju Mene (Vrhovno Biće) i usredotoče svoje umove na Mene brzo izbavljam iz oceana rođenja i smrti.”
To je ono što pokušavamo učiniti. Ako slijedimo duhovni proces kojim mijenjamo svjesnost, čak i ako se moramo opet roditi, dobit ćemo rođenje u kojem ćemo napredovati dalje. Međutim, najbolje je vježbati uzdizanje još za vrijeme života, puno prije suočavanja sa smrću. Bez prethodne vježbe to će biti puno teže učiniti na kraju života jer je zbog boli, poteškoća i zbunjenosti koje prate proces umiranja puno veći izazov održati um mirnim i usmjerenim.
Međustanje
Ponekad osoba ne mora odmah preći u drugo tijelo, već se određeno vrijeme nalazi u tzv. međustanju, što ovisi o njenoj karmi.
Um neko vrijeme ostaje neaktivan, kao u dubokom snu kada ne postoji san. Ali ubrzo on postaje ponovno aktivan u novom svijetu i novom tijelu – astralnom.
U međustanju osoba doživljava oba stanja, ona u prošlom životu i ona u budućem na sljedeći način. Kada osoba umre, ona živi samo u suptilnom tijelu u kojem su utisnute impresije prošlih djela kojih je ona svjesna. Na taj način ona doživljava prvo stanje. Isto tako, dok je u međustanju ona vidi i zla i dobra koji će mu tek doći, pošto su oni određeni njegovim djelovanjem, dobrim ili lošim, na zemlji, i njegovim karakterom koji je rezultirao tim djelima. Tako osoba polako uplovljava u drugo stanje života i svijeta tj. u naredno rođenje.
Prijelaz u novo rođenje
Gusjenica prelazi s jednoga lista na drugi hvatajući se za drugi list prije nego što napusti prvi. Slično tome, u skladu sa svojim prijašnjim djelovanjem, živo biće se mora “uhvatiti” za drugo tijelo, prije nego što napusti postojeće, jer um je riznica svih vrsta želja.
Osoba koja je previše zaokupljena materijalnim djelatnostima postaje jako privučena materijalnim tijelom. Čak i u trenutku smrti misli na svoje sadašnje tijelo i osobe povezane s njim. Tako ostaje potpuno obuzeta tjelesnim shvaćanjem života, toliko snažno da čak ni u trenutku smrti ne želi napustiti to bolesno i potrošeno tijelo.
Zahvaljujući višem uređenju prirode, živom biću se nudi drugo tijelo, ali budući da je zbog maye i vezanosti privučena svojim sadašnjim tijelom, ono ne želi ući u novo tijelo. No zakoni prirode prisiljavaju ga da prihvati drugo tijelo.
Materijalna priroda vrlo je moćna, a materijalne gune ili vezujuće sile materijalne prirode (neznanje, strast i vrlina) prisiljavaju osobu da prihvati drugo tijelo. Ta sila opaža se kada se živo biće seli iz višega tijela u niže. Osoba koja u sadašnjem tijelu djeluje grješno, protivno zakonima prirode, će radi učenja biti prisiljena u prihvatiti neku nižu vrstu života. Kada shvati da će biti prisiljena prihvatiti tijelo u nižim vrstama života, odbija napustiti sadašnje tijelo. Stoga može ležati u komi puno dana prije smrti.
Život u utrobi majke
U Vedama postoje složena objašnjenja rođenja, smrti i ponovnog utjelovljenja duše. Postoji čak detaljan opis života fetusa u maternici majke:
Pod Božjim nadzorom, u skladu s posljedicama svog djelovanja, živo biće – duša, biva prisiljena ući u maternicu određene žene da bi poprimila određenu vrstu tijela.
Iako je Bhagavata Purana nastala prije nekoliko tisuća godina, njene se tvrdnje slažu u mnogome sa suvremenim znanstvenim tvrdnjama koje govore o začeću i razvoju fetusa u maternici. Iako bi maternica trebala biti sigurno mjesto za fetus, duša u njemu ipak mora iskusiti različite vrste boli, a da ne govorimo još i o užasnoj karmi današnjih masovnih abortusa.
I upravo te traume i takva iskustva u utrobi čine da duša zaboravi svoj prethodni život. Ipak, duša nosi svoja sjećanja na prethodni život u podsvjesnom dijelu uma, no u izvanjskom dijelu svjesnosti ona zaboravlja te impresije kako bi se tako “svježa” mogla bolje poistovjetiti sa svojim novim roditeljima, novom životnom okolinom i novim lekcijama.
Zašto se ne možemo sjetiti prošlog života?
Mnogi protivnici reinkarnacije postavljaju sumnje i pitanje: Ako smo živjeli prije ovoga života, zašto se onda ne možemo sjetiti naše prošlosti?
Mudraci i filozofi su na različite načine odgovarali na ova pitanja. Platon u svojoj Republici govori kako svaka duša ima sposobnost odabira okolnosti svoje sljedeće inkarnacije. Nakon što odabere svoju mogućnost, duša pije vodu iz rijeke zaborava. Rijeka zaborava odnosi sjećanje duše kako bi se ona mogla ponovno uključiti u novo utjelovljenje.
Bhagavata Purana nam govori da fetus prema svojoj karmi pati u maternici. Ali zbog toga što njegova svjesnost nije u potpunosti razvijena, živo biće u fetusu sposobno je otrpjeti bol. Tako se ističe kako dijete u takvom stanju ostaje kao ptica u kavezu, bez slobode kretanja. Tada, ako je sretno, može se sjetiti svih nevolja iz prošlih stotinu života.
Nakon što je fetus rođen, odmah biva prekriven mayom i uljuljkan u osjećaj lažne sigurnosti slatkim riječima svojih roditelja i rođaka, ono postaje žrtva iluzije materijalne egzistencije. Bhagavata Purana (6.1.49) napominje da kao što osoba dok spava djeluje u skladu s tijelom očitovanim u snu, prihvaćajući to tijelo kao svoje vlastito, tako se duša poistovjećuje sa svojim sadašnjim tijelom koje je dobila zbog djela koje je počinila u prošlosti i nemoćna je shvatiti svoje prošle i buduće živote.
U Bhagavad-giti rečeno je kako duša ostaje uvijek ista, ali se materijalno tijelo mijenja od dječaštva, mladosti pa sve do starosti. Ovaj fenomen naziva se uvjetovani život u krugu rođenja i smrti.
Bhagavata Purana nas poučava kako je cilj ljudskog života razviti svoju nemotiviranu ljubav prema Bogu i svemu što postoji kroz proces predanog služenja Boga s čistom ljubavlju. Veliki mudraci su u raznim područjima svijeta i u raznim vremenskim epohama ostavili – u skladu s vremenom, mjestom i okolnostima – procese pomoću kojih se možemo osloboditi kruga rađAnja i umiranja.
Na nama je odabir.
Nikola Tesla je jednom rekao:
“Smrt ne postoji, a samim tim saznanjem, nestaje i strah od smrti!
I zapamtite – nijedno biće koji je postojalo, nije umrlo.
Oni su Svjetlost i kao takvi postoje i dalje.
Tajna je u tome da se te svjetlosne čestice vrate u prvobitno stanje.
Mudri poznaju tu tajnu.”
