Biće koje je toliko integrirano da mu nije problem biti samo sa sobom i koje cijeli svijet doživljava kao nešto s čime je intimno povezano, nije biće koje je odvojeno, izolirano, samo ili usamljeno. To vrijedi čak i ako oko njih u određenom trenutku nema ljudi. Osoba koja je uvjerena da je stvarnost takva ( i uvijek će biti ) da je odvojena i sama, mora se tome prilagoditi. Ona to čini smišljajući duhovna opravdanja za to da je ispravno biti sam, kako bi joj bilo “dobro” kada je sama. To je osoba koja je odvojena, izolirana, sama i usamljena. Ona jednostavno sebe ne doživljava takvom jer je pronašla kreativne načine da se s time nosi.
Mnogi duhovni učitelji su generacijama poučavali o samoći. Zbog toga je samoća vruća tema duhovnosti. Ali većina ljudi pomiješala je ideju biti sam na svijetu s biti sam sa sobom. Kao rezultat toga, mnoga od ovih učenja o samoći čine više štete nego koristi.
Čut ćete stvari poput: “Ako želiš naučiti biti jak, nauči uživati u samoći”. I “Samoća znači potpunost i cjelovitost.” I “Za one koji su na duhovnom putu, biti sam, držati se podalje od ljudi i šutjeti nisu problemi, to su prilike.” I “Kada smo cjeloviti, nemamo potrebe za društvom.” I “Biće koje je cjelovito ne treba nikoga i ništa.” I “Samoća je tvoja priroda. Rođen si sam; umrijet ćeš sam. I živite sami, a da to ne razumijete, a da toga niste potpuno svjesni. A u istinskom buđenju, dovoljni ste sami sebi.”
Kao biološka vrsta, ljudi mogu napredovati samo ako su povezani. Povezanost je osnovna ljudska potreba. Istina je da se biće može duhovno razviti do točke u kojoj u potpunosti percipira svoju povezanost sa svim stvarima koje postoje, čime se dokazuje da je usamljenost percepcija.
Ali ljudi koji tako doživljavaju život, ne doživljavaju sebe samima jer ne doživljavaju izolaciju. Ne doživljavaju bolnu, zastrašujuću usamljenost. A stvarnost je da većina ljudi upravo to doživljava. Ono što je većini ljudi potrebno je taj osjećaj da nisu sami na svijetu i razvijanje osjećaja zajedništva, bliskosti i intimnosti s drugim ljudima. I da iz tog mjesta šire svoj osjećaj povezanosti i jedinstva.
Pokušaj negiranja te potrebe za vezom i bliskošću je povrjeđujući. A nažalost, većina ljudi preuzima upravo takva duhovna učenja o samoći koja govore da naš duhovni razvoj i svjesnost traži prihvaćanje samoće, da joj se prilagodimo i postanemo otok za sebe. Ovo je aktivna praksa duhovno opravdane odvojenosti.
To je dosta drugačije od nekoga tko se protivi biti sam jer ne može biti sam sa sobom. Strah od samoće u tom smislu nema nikakve veze s tim imate li ili nemate druge ljude s kojima se možete povezati. Radi se o tome koliko ste integrirani sami sa sobom. Radi se o dubokoj, neriješenoj boli koju nosite u sebi i s kojom ne želite biti. Radi se o tome postoji li unutarnji mir između vaših unutarnjih “dijelova”. Radi se o vašem samopoimanju.
Riječ je o nedostatku ljubavi prema sebi, o lošem odnosu prema vlastitim mogućnostima i samopouzdanju. Radi se o tome s čime povezujete samoću. Ova vrsta otpora samoći zapravo je strah od toga da budete sami sa sobom. I to je otpor izolaciji; i bol, strah i posljedice koje dolaze s tim otporom.
Iz objektivnije perspektive, biće koje je toliko integrirano da mu nije problem biti samo sa sobom i koje cijeli svijet doživljava kao nešto s čime je intimno povezano, nije biće koje je odvojeno, izolirano, samo ili usamljeno. To vrijedi čak i ako oko njih u određenom trenutku nema ljudi. Osoba koja je uvjerena da je stvarnost takva ( i uvijek će biti ) da je odvojena i sama, mora se tome prilagoditi. Ona to čini smišljajući duhovna opravdanja za to da je ispravno biti sam, kako bi joj bilo “dobro” kada je sama. To je osoba koja je odvojena, izolirana, sama i usamljena. Ona jednostavno sebe ne doživljava takvom jer je pronašla kreativne načine da se s time nosi.
Moramo paziti da ne miješamo te dvije perspektive. Jedna je usklađena, a druga nije. Nažalost, ljudi stalno griješe i miješaju ove dvije perspektive.
Veliki broj duhovnih učitelja ( posebno kada dolaze iz kultura u kojima postoji trend traume obiteljske zapletenosti, enmeshment trauma ) doživljavaju samoću kao slobodu i kao jedini način da se ima osjećaj za sebe i svoju osobnu istinu. Osjećaju da je to olakšanje od pritiska i drugih negativnih aspekata njihovog društvenog porijekla. I tako dolaze do učenja koja veličaju samoću i podučavaju druge da je sposobnost biti sam vrlina.
Toliko mnogo duhovnih učitelja došlo je iz relacijskih trauma zbog kojih osjećaju da se mogu osloniti samo na sebe. I tako su se povezali s duhovnim sferama, a ne s drugim ljudima. Zatim su stvorili mnoge istine o samodostatnosti i usamljenosti kako bi opravdali i poduprli prilagodbu koju su napravili kao odgovor na bol u svom odnosu.
Ako želite razumjeti samoću, tretirajte je kao alat. Umjesto da o samoći razmišljate kao o odgurivanju prema drugima, razmišljajte o njoj kao o kvalitetnom prisutnom vremenu sa sobom. Koristite samoću kao alat za integraciju, za otkrivanje i potpuno fokusiranje na svoju unutarnju istinu, za osvještavanje i iscjeljivanje boli koju nosite u sebi.
Iskoristite samoću za razvoj osjećaja ljubavi prema sebi, samopouzdanja, sposobnosti i samopoštovanja. Iskoristite taj alat za poništenje svojih negativnih asocijacija na samoću.
Istovremeno, shvatite da biti sami sa sobom ili iskusiti stanje samoće nema nikakve veze s tim imate li ili nemate bliske veze i ljude uz sebe. Samoća je percepcija. Nema trenutka u kojem ste vi zapravo sami. Povezani ste i dio ste svega što jeste. A živite u međuovisnom svemiru, u kojem nijedno biće nije otok za sebe.
I baš poput vode i zraka, povezanost s drugima naša je osnovna ljudska potreba. Ako volite sebe, želite da vaše potrebe budu zadovoljene. Dakle, tražit ćete povezanost i bliskost s drugima jer će te tako zastupati svoje najviše interese.
Duboka, intimna bliskost i povezanost s drugima nije inherentna kontradikcija iskustvu samoće. Možda u određenom trenutku ne dijelite isti fizički prostor s drugom osobom. U tom trenutku, zadržavajući percepciju povezanosti, moguće je ne osjećati se odvojeno, izolirano ili usamljeno – ovo može biti prilika za fokus, intimnost, razumijevanje i povezanost sa samim sobom.
AUTOR: Teal Swan
https://tealswan.com/resources/articles/aloneness/
Prevela i prilagodila Angelica Horvatić / angelicahorvatic.com
facebook.com/AngelicaHorvatic
Angelica Horvatić je praktičarka iscjeljivanja trauma, iscijeljenja unutarnjeg djeteta, savjetnica za partnerske odnose, praktičarka rada sa sjenom, hipnoterapeut i coach. Rođena i odrasla u Hrvatskoj, u posljednjih 20+ godina, za vrijeme studija i rada u Velikoj Britaniji, na Bliskom Istoku, po Europi i onda Australiji, Angelica je radila sa tisućama ljudi iz cijeloga svijeta, individualno i kroz svoje grupne radionice.
Pošto su gotovo sva prva iskustva u njenom životu bila vrlo traumatična, Angelica je, kroz svoju “borbu za život”, rano shvatila da nije svim dušama data takva brzina, snaga i radost za ŽIVOT i da je njoj to dato u tolikoj mjeri upravo zato da bi mogla pomoći drugima.
Njena misija je pomoći ljudima da se ‘podignu’ i pokrenu u smjeru kojim žele ići, povezani sa sobom i drugima.
“Oslobodi svoju sjenu. ŽIVI svoju Istinu.” je njen moto.
Angelica organizira i vodi vikend intenziv radionicu u prirodi, u Istri 06.10.- 08.10.2023.:
Partnerski Odnosi i Trauma – Vikend Intenziv za parove i samce 6.10.-8.10.2023.
