Pobijedimo strah. Možda nam život bude sretniji. Problem koji imamo jeste da ne možemo pobijediti strah. On je jači od nas. Zatvorimo oči i on nestaje. Otvorimo oči, i strah je i dalje tu. Pokušavamo pobjeći, ali strah je brži od nas i sustiže nas u trenu. Diše nam za vratom i hvata nas sa hladnim rukama. Što više ulažemo energije da pobijedimo ili pobjegnemo od straha, on biva sve jači i jači. Hranimo ga vlastitom snagom. A mi smo sve slabiji i slabiji.
Postoji priča o Nasrudin hodži koji se jednom vraćao kući po mraku. U daljini je primijetio grupu ljudi kako mu prilaze. Vidjevši njihove tamne sjene, strah mu se pojavi, a on sve više počne zamišljati tko su ti ljudi. „Možda su lopovi, ima ih u ovom kraju. Ili su ubojice, pa ću skončati svoj život ovdje na cesti.“ Hodži se sve više povećavao strah i pokušavši pobjeći od sjenki nepoznatih ljudi, on uskoči u jarak pored puta i sav se tresući pokuša prikriti od mogućih zlikovaca. Dok ga je strah sve više obuzimao on začuje glas:
-Nasrudine, zašto si uskočio u ovaj blatnjavi jarak?
Nasrudin prepozna glas jednog suseljana i s olakšanjem mu odgovori:
-Pa, mogao bih ti odgovoriti i ovako: ja sam u jarku zbog tebe, a ti nad jarkom zbog mene.
Nasrudin je pokušao pobjeći, ali ga je njegovo poimanje straha sustiglo, pa makar i u blatnjavom jarku. Pa kako onda možemo nadići strah ako je strah toliko moćan da nas svugdje slijedi?
Buddha je rekao da cijeli smisao našeg postojanja jeste da se ne bojimo. Krišna je neustrašivost naveo kao prvu od božanskih kvaliteta koju bi trebali dosegnuti.
Iako ne možemo pobijediti strah, niti pobjeći od njega, postoji način da se razvije neustrašivost u nama. Strah nije nastao s nama niti se pojavio od nedavno. To je emocija koja se nalazi na suprotnoj strani od ljubavi, koja je glavni pokretač i vodilja u ovome svijetu. I sama pomisao na strah nas može paralizirati, odsjeći nam noge, učiniti nas bespomoćnim, čak i kada teoretski znamo što učiniti. I zato je svako nadilaženje straha (kao i drugih snažnih loših emocija, poput mržnje, tjeskobe i ljutnje), stvar prakse koja kreira naše pozitivne životne navike. I najduži put počinje sa jednim korakom. I onda se nastavlja. Bez stajanja.
Ovih nekoliko dobronamjernih savjeta nam može pomoći da izmaknemo strahu. Kroz iskustva mnogih, a i mene samog, ovi koraci nam služe kao pokazatelji kako se možemo pogurnuti izvan kolotečine koju je stvorio strah u našem životu.
- Budimo svjesni straha – strah nije naš neprijatelj već samo emocija koja nas sputava u kreativnom i duhovnom životu. Činjenica jeste da je tu i da nas ta jaka emocija polako uništava.
- Prihvatimo strah (ili pogledajte strahu u oči) – nemojte biti zečić koji sa zatvorenim očima čeka da ga vuk pojede. Otvorite oči i vidjeti ćete da vuka nema. Gledajući prema strahu, strah polako nestaje poput izmaglice. Nije lako, ali djeluje.
- Opustite se – to može biti i prva točka. U stvari, to bi nam trebala biti prva točka svakoga dana i u svakome trenu. Opustite mišiće, ramena, malo se istegnite i napravite slijedeći korak.
- Dišite – polako, opušteno dišite. To je prva reakcija koja se traži od nas kada se pojavimo u ovom materijalnom svijetu: dišite. Sa svakim udisajem i izdisajem strah se rasplinjuje i nestaje. Možete i vizualizirati kako strah sa izdisajem odlazi daleko od vas i nestaje poput lika iz crtića ili smrznutog daha u zimsko popodne.
- Zahvalite – ako možemo zahvaliti i za puno banalnije stvari koje nam se dešavaju u životu, zahvalite strahu što vas je učinio svjesnijim jednog trenutka. I zahvalite što odlazi. Hvala. To je jaka riječ…
Biti svjestan, prihvatiti, biti prisutan i zahvaliti. Kombinirajte i različitim redoslijedom i rezultat će uvijek biti dobar. Ovakvom praksom stvaramo naviku ponašanja koja stvara naš život. Bez straha. Tako ostaje puno više mjesta za ljubav.
