Ponekad je potrebno da otputujemo daleko, vrlo daleko od sebe i da se, lutajući, izgubimo kako bismo se u jednom bljeskovitom trenutku premotavanja filma tog svog putovanja, tih svojih lutanja, probudili kod sebe, u svojoj „kući“. I shvatili da je u nama samima sve što nam je potrebno. Oduvijek. I zauvijek.
Ima jedna lijepa priča koja ovu, samo naizgled jednostavnu, životnu spoznaju prenosi na metaforički način.
Nekada davno u Krakovu je živio jedan vrlo drag, ali jako siromašan čovjek po imenu Izak. Jedne noći sanjao je da je otišao u Prag i tamo, kopajući ispod mosta, naišao na škrinju punu blaga kojim je mogao kupiti sve što je poželio za lagodan život. Nakon što je isti san sanjao šest noći zaredom, odlučio je zaista otići u Prag i kopati ispod mosta dok ne pronađe skriveno blago. No, kada je došao tamo, most su čuvali vojnici te se Izak počeo pitati hoće li ikada uspjeti u svome naumu. Jedan od vojnika ga je uočio i upitao što ondje radi, a Izak mu je odgovorio da je običan siromah iz Krakova te mu je ispričao svoj san. Na to se vojnik nasmijao rekavši Izaku da ne vjeruje snovima te mu je ispričao da je i on nedavno sanjao da će pronaći blago u Krakovu, u kući nekog starog Izaka, u podu pored ognjišta, zaključivši da bi ga sigurno smatrali ludim da je zaista krenuo u tu potragu. Kada je to čuo, Izak je brzo pohitao kući u Krakov. Stigavši, žustro je počeo micati daske s poda pored ognjišta, a tamo u rupi… stajala je škrinja. Škrinja s blagom. Izak je tada rekao sam sebi: „Kako sam mogao biti toliko lud. Sve što sam ikada mogao poželjeti, već je bilo ovdje, u mojoj kući. Zar sam zaista morao otići toliko daleko da bih to saznao?“
Iako je svatko od nas već po dolasku OVDJE dobio sve što mu je potrebno da bi ispunio svoju svrhu i time ostvario ispunjavajući život, mnogi proputuju svojim životom, a da ga zapravo ne prožive, već tek odžive i stoga odu iz OVDJE ni ne pronašavši svoje mjesto u jedinstvenoj cjelini. Ni ne otkrivši blago koje im je namijenjeno. Baš kao u ovoj izmišljenoj priči koja, ipak, ima lijep završetak jer je Izak svoje blago u konačnici pronašao.
Gledamo, ali ne vidimo. Slušamo, ali ne čujemo. Dodirujemo, ali ne osjećamo. Zašto?
Zato što smo se odvojili od sebe. Izgubili smo povezanost sa samima sobom, s nutrinom svoga bića. A ona je naš najprecizniji kompas, naš najbolji vodič za život. Kada bismo samo htjeli primiti ga u svoje ruke i prepustiti mu da nas vodi, tada bi, vjerujem, jednostavno znali koji je naš put. Tada bi jednostavno znali kako i što trebamo činiti da bismo pronašli svoje blago, da bismo živjeli u skladu sa svrhom zbog koje smo i došli OVDJE. Tada bi bili sposobni živjeti tako da sve ono što se slijeva u rijeku našega života i oblikuje njezino korito (i lijepo i nelijepo i lako i nelako i radosno i tužno i bolno i bezbolno…) prihvaćamo s jednakom zahvalnošću i s jednakim istinskim razumijevanjem. Jer bi tada jednostavno znali da je upravo to i tako ono što je baš nama namijenjeno. I onda bi zaista osjećali da živimo ispunjeno smislom.
Kada iz nekog razloga ne uspijevamo pronaći taj svoj unutarnji kompas i slijediti ga, u našem se životu kao bljeskovi pojavljuju znakovi na putu, poput onih ponavljajućih snova u priči o Izaku, kako bi nas probudili i preusmjerili prema sebi. I tada…tek tada počinje život, onaj život koji nas je sve vrijeme čekao da se probudimo iz sna i započnemo ostvarivati svoje snove na stvarnosti (ovoj koju živimo OVDJE).
Zato, ne čekajte da vam se život dogodi, već ga potražite sami s vjerom da Ono što tražiš, traži tebe (Rumi). Budite sami pronalazači svoga blaga i iznesite ga na svjetlo. Dok ste još OVDJE…
Napisala: Martina Setnik
