Često mi se u posljednje vrijeme dok gledam ljude, pojave tužni osjećaji prema čovječanstvu i trenutnom stanju u svijetu. Sve mi nekako izgleda kao jedan veliki eksperiment. I sve više mi tako izgleda.
Ako se prestaneš bar nakratko baviti stvarima u svojoj glavi, moći ćeš svakodnevno primijetiti na ulici ljude “ubijene u pojam”, nekako snuždene, leđa pognutih od težine života. Zatim, svakodnevno smo svjedoci priča iz crne kronike, virusa, bolesti, gladnih, nemoćnih, ubijenih… Cijeli svijet se doslovno izopačio. Pitam se, kada smo postali ovoliko mentalno i duhovno bolesni?
Osim što smo svi, ajmo reći slobodno, žrtve lošeg i besmislenog sustava (iako sam isključivo protiv toga da sebe smatramo žrtvom, ali u ovom slučaju to jest tako na globalnoj razini i ne može se poreći) meni je najžalosnije od svega što smo se mi sami pretvorili u neke “projekte od ljudi” čijim mislima, osjećajima i životima upravlja svatko osim nas samih. Neki pod izgovorom da nemaju vremena, neki od težine životnih okolnosti, a drugi su jednostavno prezauzeti materijalizmom i lažnim nametnutim im vrijednostima.
Tko nas je to tako zaglupio i zatrovao lažnim vrijednostima?
Moralno smo najniže pali ikad u povijesti čovječanstva, nikad nismo bili “plići”, a nikada nismo imali tolike potencijale kao sada da budemo “duboki”, da skupa stvaramo čuda, pomažemo jedni drugima, a ne da se u 21. stoljeću bavimo pričama o rasizmu, nacionalizmu ili da gladno grabimo sve resurse samo za sebe.
Tko nas je to tako zaglupio i zatrovao lažnim vrijednostima? Tko je od nas ljudi pokušao napraviti zatočenike vlastitog života? Cjelokupni sustav uz našu podršku?
O da, mislim da je to. Mi smo ovom apsurdnom globalnom sustavu jedan baš odličan “Support Service” za uništavanje vlastitih života.
Zar nije jedan od najvećih paradoksa ovog čovječanstva to što 16 500 djece svaki dan umre od gladi, i što gotovo 800 milijuna ljudi nema dovoljno hrane – a da s druge strane ta ista hrana iz supermarketa, hotela i restorana širom svijeta pa na kraju često i iz naših domova- završava u smeću?!
Prema dostupnim podacima- samo u EU se godišnje baci hrane u vrijednosti 143 milijarde eura! Godišnje se baci trećina proizvedene hrane iz cijelog svijeta!
Hej, pa ne treba imati mnogo pameti da shvatiš da tu nešto debelo ne štima, ali koliko nas razmišlja uopće o tome? Znam, ne stignete, zato što imate svoje svakodnevne probleme? A što bi bilo da malo počnemo misliti svojim glavama i promatrati svijet drugačije, svojom logikom, a ne tuđom? Tuđe je misli lako shvatiti kad imaš svoju glavu.
Nedavno sam gledala odličnu seriju “Wayward Pines”- uglavnom o opstanku čovječanstva. I na kraju serije je sasvim očito, kao i u stvarnom životu- da nama ljudima ne trebaju neke druge civilizacije da nas istrijebe. Mi smo sami sebi dovoljni za nestanak čovječanstva i razne katastrofe ili apokalipse. Pokazuje to naša svijest jednih o drugima, briga o okolišu i našem planetu. Kako smo krenuli potrovati ćemo sami sebe, poubijaćemo sve životinje, uništiti rijeke, mora i oceane, posjeći sva stabla i na kraju ćemo možda jesti novčanice ili jedni druge, tko zna.
Ima u ljudima nešto zvjersko, ali i božansko
Nisam sklona teorijama zavjere, ali na perfidan način se već koriste biološka oružja, a ljudi su robovi ništa manje nego u 16 stoljeću. Definicija robovlasništva glasi- Robovlasništvo je oblik klasičnog i izrabljivačkog društvenog uređenja, a temelji se na privatnom vlasništvu i na radu robova.
Koliko nas ima privilegiju da radi posao koji voli i da zarađuje novca onoliko koliko mu je dovoljno, da ne oskudijeva, da ga neki sociopat od šefa ne maltretira, da živi život, a ne da samo preživljava itd..?
Mali broj ljudi u svijetu ima tu privilegiju. Ako je tako, meni je to onda robovlasništvo, ali na moderan i lukav način posuto zlatnim prahom demokracije. Živjeli!
No, da se vratim krajnjoj poenti ove priče- I u svom tom trulom, bolesnom sustavu, čovjek je nekako postao čovjeku vuk.
Izreka koja je preživjela stoljeća- Homo homini lupus est- stara je to latinska izreka rimskog pisca Plauta, a koju je preuzeo utjecajni engleski filozof Thomas Hobbes. U prirodnom stanju čovjek je, prema Hobbesu, nepredvidljivo agresivan i pritom vlada rat sviju protiv svih, čovjek je sebičan, osamljen vuk. Odnosno, ako dva čovjeka žele istu stvar, oni se u svom nagonu za samoodržavanjem nužno sukobljavaju. Međutim, isti Hobbes ima i drugu izreku “Čovjek je Bog drugom čovjeku”- on piše da su obje izreke točne.
I jesu točne, mi ljudi možemo jedni drugima biti i zvijeri i dobri poput Boga, ovisi što izaberemo. Ima u ljudima i jednoga i drugoga- ovisno što više hranimo u sebi dobro ili loše- vuka ili Boga.
A kad bi svatko od nas dao ono najdragocjenije božansko u nama kako sebi tako i drugome – a to je poštovanje, ljubav, suosjećanje, e onda tu “eksperiment” nema šanse, ma nema nikakve šanse! Možemo biti dio “pokusa” samo ako se ponašamo kao divlje zvijeri i ako dozvolimo da nas podmukli i manipulativni sustav navede da čovjek čovjeku treba biti vuk, a ne Bog!
Napisala: Magdalena Erkić
