Velike su religije uglavnom bez želje da čovjeku otvore oči i ukažu na put duhovnosti, put ka Gospodinu. Religije počivaju na svojim spisima. Put izučavanja spisa jest i put spoznaje. Proučavanjem tražimo izvorno učenje, jer kasnija prepisivanja vode k iskrivljivanju istine. Predstavljeno znanje ne možemo prihvatiti kao jedinu istinu; u konačnici, nametnuto je tuđe, nije naša vlastita spoznaja. U nama uvijek postoji radoznalost i nepovjerenje, što nekad i nije loše.
Uključivanjem više inteligencije moći ćemo prosuditi što je ispravno i koje učenje možemo prihvatiti i, ako imamo sreću, odnosno zasluge, dobit ćemo i učitelja koji će nas uputiti na put spoznaje konačne istine. Taj je put duhovni put, put ka Gospodinu. Religije nameću svoje klišeje, iz tog razloga pojedinci su odlazili u osamu, krenuli putem odricanja i strogostima i uz kontemplaciju došli do spoznaje, transcendentalnog znanja. Okolina je to prepoznala kroz moći koje su dobili ti sveci, koje oni niti ne koriste za sebe, a ono najvrjednije, njihov primjer puta i svrhe spoznaje najčešće previđaju tražeći samo materijalne komponente. Njihov put okrenut je k unutarnjim spoznajama, traženju duha – konačne istine.
U Bhagavad-giti (13.34) slikovito je rečeno: „O, sine Bharate, kao što sunce obasjava ovaj svemir, tako živo biće i Nad-duša obasjava čitavo tijelo svjesnošću.“
U komentaru Šrila Prabhupada kaže: „Drugim riječima, svjesnost je duše i Nad-duše sveprožimajuća; ograničena svjesnost živog bića prožima čitavo materijalno tijelo, a Gospodinova vrhovna svjesnost prožima čitav svemir.“ Mi smo u potrazi za tom spoznajom. Nju je izrekao Vrhovni Autoritet i nema razloga sumnjati, već i iskustveno to spoznati. Postoji priča o učeniku koji je živio na pustome mjestu i nije imao iskustvenih spoznaja već samo ono što mu je guru pričao. Tako mu je objasnio i što je krava te da upravo ona daje mlijeko koje je bijelo i dobro za piti, a dobiva se mužnjom iz vimena koje je na trbuhu. Nakon nekog vremena učenik se uputio u svijet. Lutajući, naišao je na jedno selo. Vrućina je bila velika, nigdje žive duše. Našao se nasred sela gdje je bio spomenik u obliku krave koji su seljani štovali. Pokraj krave našla se i kanta s vapnom kojim su ličili kuće u selu, pa su ostavili kantu. Učenik je zavirio u kantu, vidio da je bijelo i tekuće, da je pokraj krave; bez puno razmišljanja pomislio je: to je sigurno mlijeko. Ne sumnjajući, popio je vapna tako da su ga jedva spasili.
Naš put ne mora biti i nečiji drugi put, ali principi spoznaje uglavnom su isti kod svih učenika u svim religijama. Duhovni napredak nespojiv je s materijalnim željama. Vede govore o četiri načela materijalnog napretka koji su prepreke na putu duhovnog napretka: 1. visoko podrijetlo, 2. dobro zdravlje, 3. visoko obrazovanje i 4. privlačna ljepota. U Bhagavad-giti Šri Krsna kaže: „Četiri vrste pobožnih ljudi počinju Me služiti: nesretni, željni bogatstva, znatiželjni i oni koji tragaju za Bogom.“
Cilj je duhovnog napretka shvaćanje da smrt nije kraj, već, kao što je već objašnjeno, nastavak života, ovisno o karmičkim zaslugama. Nužno je živjeti primjereno, znači bez povređivanja okoline i u skladu s Božjim zakonima. Vede kažu da ih ima 108. Neki govore i o kozmičkim, koji su ipak izvedenica Božjih zakona. Prelaskom na drugu stranu, ovisno o zaslugama, znanju i milosti Božjoj, dostižemo duhovna odredišta ili smo osuđeni na povratak u materijalnu egzistenciju, u dosadašnji oblik čovjeka ili nekog drugog živog bića, ili u niže životne vrste, a najgrešniji se čak pretvaraju u minerale. Postoje i drugi planetarni sustavi i drugi oblici života, pa postoji mogućnost da i tamo budemo raspoređeni, sve ovisi, kao što smo rekli, o karmičkom zakonu koji počiva na zaslugama i željama iz prošlog života.
Tomislav Prašević – iz knjige “Tijelo – Kavez za dušu”
