Za one od nas koji nismo psihički slomljeni, na nama je da poduzmemo korake potrebne da se suprotstavimo porastu državnog ropstva. Jedan od načina da to učinimo jest da prepoznamo svoju potrebu za moći i njegujemo je ako nam nedostaje. Osobnu moć možemo njegovati učenjem i svladavanjem vještina, jačanjem tijela, postavljanjem ciljeva i radom prema njima ili oponašanjem snažnih uzora. Ovi koraci pomoći će u suzbijanju učinaka psihološke deflacije i što je manje psihološki deflacioniranih muškaraca i žena u društvu, to će manje sudjelovati u povratnoj petlji međusobnih projekcija koje osnažuju vladajuću klasu i obespravljuju građanstvo.
Mnogi vjeruju da je najvažnija društvena podjela na Zapadu danas između političke ljevice i desnice. Velik dio diskursa u korporativnim i neovisnim medijima vrti se oko ove bitke, a mnogi vjeruju da će njezin ishod imati egzistencijalne posljedice za budućnost Zapada. No djeluje li ovaj politički sukob kao odvraćanje pažnje od istinske podjele koja oblikuje društvo; da je vjekovni jaz između vladajućih i onih kojima se vlada? U ovom članku tvrdimo da je disparitet moći između vladajuće klase i građanstva dosegao takve patološke razine da se pojavljuje oblik ropstva. Ovo ropstvo potiče vladajuća klasa koja pati od patološkog stanja koje je Carl Jung nazvao psihološkom inflacijom i građanstvo koje je postalo preslabo i nemoćno da se odupre rastućem korporativnom i državnom preuzimanju gotovo svakog aspekta života.
“Bespomoćnost i slabost su vječno iskustvo i vječni problem čovječanstva” – Carl Jung
Desetljeća istraživanja dovela su američku psihologinju Susan Fiske do zaključka da muškarci i žene imaju pet temeljnih društvenih motiva koji su ključni za psihološku i društvenu dobrobit. To uključuje potrebu za pripadanjem, potrebu za razumijevanjem sebe, drugih ljudi i svijeta oko nas, potrebu za samopoboljšanjem, što je sposobnost njegovanja pozitivne slike o sebi, potrebu za povjerenjem, bilo da se radi o povjerenju u drugim ljudima ili u djelotvornosti društvenih institucija, i konačno potreba za kontrolom, autonomijom i kompetencijom tijekom našeg života.
Većina ovih potreba zahtijeva posjedovanje osobne moći, jer moć nije samo sposobnost kontroliranja drugih, to je i sposobnost oblikovanja i utjecaja na tijek našeg života. Ili kao što je rekao filozof Bertrand Russell, moć je “proizvodnja željenih učinaka”. Moć je, dakle, neophodna za samopoboljšanje i za postizanje ciljeva koji mogu poboljšati naš život. Nadalje, budući da su svi društveni odnosi strukturirani dinamikom moći, moć, ili njezin nedostatak, utječe na našu sposobnost stvaranja zdravih odnosa.
U svojim spisima, Frederick Douglass, odbjegli rob koji je postao društveni reformator, naglasio je da je ono što razlikuje roba od slobodnog čovjeka razina moći koju svaki posjeduje. U svojoj knjizi My Bondage and My Freedom Douglass je definirao roba “potpunom nemoći [koju imaju] da odlučuje o vlastitoj sudbini”. Također primjećuje da imamo prirodnu averziju prema nemoći. Privlače nas moćnici i osim ako nismo psihički slomljeni, težimo moći u sebi. Ili kako Douglass piše:
“Čovjek bez sile je bez suštinskog dostojanstva čovječanstva. Ljudska je priroda tako sastavljena da ne može počastiti bespomoćnog čovjeka, iako ga može sažalijevati; čak i to ne može trajati dugo, ako se ne pojave znakovi moći.” – Frederick Douglass, Moje ropstvo i sloboda
Slobodno društvo pruža pojedincima priliku da njeguju snagu potrebnu za oblikovanje dobrog života, poboljšanje blagostanja i njegovanje zdravih odnosa. Većina društava u povijesti, međutim, davala je ovu priliku samo pripadnicima određenih klasa, rasa ili etničkih grupa, jer je institucija ropstva svela milijune naših predaka na nemoćne agente gospodareve volje.
“Ropstvo je postojalo od prije zore ljudske povijesti sve do dvadesetog stoljeća, u najprimitivnijim ljudskim društvima i u najciviliziranijim. Ne postoji regija na svijetu koja u nekom trenutku nije bila utočište ove institucije. Vjerojatno ne postoji skupina ljudi čiji predci u jednom trenutku nisu bili robovi ili robovlasnici.” – Orlando Patterson, Ropstvo i društvena smrt
Dok je Zapad ukinuo instituciju pokretnog ropstva, gdje je rob osobno vlasništvo gospodara, mi se spuštamo u oblik državnog ropstva. Državno ropstvo ili ono što je totalitarna vladavina, događa se kada država stekne potpunu kontrolu nad životima svojih građana i liši ih autonomije da stvore život po vlastitom izboru. Pod državnim ropstvom, građani su ograničeni u svojim kretanjima, stalno ih se špijunira, sloboda govora je ukinuta, neslaganje se ne tolerira, a za financiranje golemog državnog aparata koji je potreban za održavanje ovih zagušljivih razina kontrole, bogatstvo se izvlači ili putem prisilnog rada, izravno oporezivanje ili neizravno oporezivanje inflacije ponude novca.
Državno ropstvo totalitarizma stvara građanina koji se približava potpunoj nemoći pokretnog roba, a vladajuću elitu uzdiže u položaj gospodara. Tijekom Covida većina je zapadnih država uvela totalitarne kontrole, i dok su mnoge od tih kontrola ukinute, sve veća podjela moći između vladajuće klase i prosječnog građanina priprema pozornicu za ponovno pojavljivanje ovog oblika ropstva u trajnijoj formi.
Carl Jung je sugerirao da je jedan od primarnih čimbenika koji pridonose usponu totalitarizma psihološka inflacija među vladajućom klasom. Psihološka inflacija je proširenje osobnosti, točnije vlastitog ega, izvan zdravih granica. Ili, kako Jung objašnjava, psihološka inflacija se događa kada: “Ego je prisvojio nešto što mu ne pripada.” (Carl Jung, Sabrana djela, svezak 7). Psihološki napuhan pojedinac poistovjećuje se s nerealnom slikom o sebi koja ih navodi da vjeruju da su nekako bolji, jači, mudriji ili moćniji nego što stvarno jesu.
“Vrlo čest primjer [psihološke inflacije] je besmislen način na koji se mnogi muškarci poistovjećuju sa svojim poslom ili titulama.” – Carl Jung
U političkom, korporativnom i vojnom području, gdje borave oni koji kontroliraju poluge državne moći, poistovjećivanje s titulom vrlo je uobičajeno. Bilo da se radi o izvršnom direktoru velike korporacije, predsjedniku Sjedinjenih Država, glavnom medicinskom savjetniku, šefu odbora, predsjedniku doma ili ministru obrane, titule čine čovjeka u višim slojevima moći. Uz te su titule povezane goleme moći koje nisu proizvod pojedinca koji ima tu ulogu, već proizvod institucija, resursa i povijesnog naslijeđa koji podupiru tu ulogu. Ako pojedinac poistovjeti svoju sliku o sebi s jednim od ovih naslova, mogao bi vjerovati da moć povezana s njegovom ulogom leži u njemu samom, a ne da je proizvod društvenih konstrukata koji podupiru ulogu. Ili kako Jung objašnjava:
“Ured koji obnašam svakako je moja posebna djelatnost; ali to je također kolektivni čimbenik koji je povijesno nastao kroz suradnju mnogih ljudi i čije dostojanstvo počiva isključivo na kolektivnom odobravanju. Kada se, dakle, poistovjećujem sa svojom službom ili titulom, ponašaj se kao da sam ja sam cijeli sklop društvenih čimbenika od kojih se ta služba sastoji, ili kao da sam ne samo nositelj službe, nego također i istovremeno vrijeme odobravanja društva. Napravio sam izvanredno proširenje sebe i uzurpirao kvalitete koje nisu u meni nego izvan mene. . .” – Carl Jung, Dva eseja iz analitičke psihologije
Internaliziranje i poistovjećivanje s moći države ono je što objašnjava psihološku inflaciju vladajuće klase, a vodi, prema riječima Junga, do “proširenja osobnosti izvan individualnih granica”. U svesku 7 svojih Sabranih djela Jung sugerira da je apokrifna izreka pripisana kralju Luju XIV “L’etat c’est moi [Ja sam država, država to sam ja] moto za takve ljude”. Što više čovjek na poziciji moći napuhuje svoju osobnost na ovaj način, to više pati od onoga što je Jung nazvao Bogom-Svemogućim – počinje vjerovati da je svemoguć, da je iznad zakona, da moralni kodeksi ne primijeniti na njega i u tom procesu on gubi dodir sa stvarnošću, ili kako Jung piše:
“Bog-Svemogućnost” ne čini čovjeka božanskim, ona ga samo ispunjava ohološću i budi u njemu sve zlo. Stvara dijaboličnu karikaturu čovjeka, a ta neljudska maska je tako nepodnošljiva, takva je muka za nošenje, da muči druge.” – Carl Jung, Nakon katastrofe
Kako bi održali vjeru u vlastitog Boga-Svemogućeg, članovi vladajuće klase potiskuju osobne slabosti i moralne inferiornosti koje se kose s njihovom idealiziranom slikom o sebi. A prema zakonima ljudske prirode, ono što je potisnuto ima tendenciju projicirati se na druge ljude. Projekcija je “pogrešno pripisivanje individualnih … nesvjesnih kvaliteta okolini ili drugom pojedincu ili grupi [i] projekcije služe kao obrambeni mehanizmi koji pomažu pojedincu ili grupi da izbjegnu suočavanje s nekompatibilnim i uznemirujućim sadržajima psihe.” (Volodymyr Walter Odajnyk, Jung i politika). Pojedinci prema kojima usmjeravamo svoje projekcije obično posjeduju, u jednom ili onom stupnju, osobine koje sami sebi poričemo. Ili kako Jung objašnjava:
“Nije da su ovi drugi [žrtve projekcije] potpuno bez krivnje, jer čak i najgora projekcija je u najmanju ruku obješena na udicu, možda vrlo malu, ali ipak je udica koju nudi druga osoba.” – Carl Jung, O psihičkoj energiji.
Žrtve projekcija vladajuće klase obično su muškarci i žene kojima vladaju, budući da takvi pojedinci, u jednom ili drugom stupnju, posjeduju slične slabosti, mane i moralne inferiornosti kao oni u vladajućoj klasi. Ovaj čin projekcije može pomoći u objašnjavanju nadmoći koju vladajuća klasa pokazuje prema svojim podanicima. Jer kada druge ljude opterećujemo svojim manama, neizbježno je da ih doživljavamo inferiornima. Kroz povijest postoje bezbrojni primjeri psihološki napuhanih muškaraca i žena koji opravdavaju svoju izrabljivačku dominaciju nad drugom skupinom, kao da je to za njihovo vlastito dobro. Među robovlasnicima američkog juga, na primjer, Orlando Patterson je napisao:
“Gotovo svi gospodari su iskreno vjerovali da se brinu i brinu za svoje robove i da su robovi ti koji su, prema riječima jednog bivšeg vlasnika robova s juga, “odgojeni da ovise o drugima.” – Orlando Patterson, Ropstvo i društvena smrt.
Ali ono što psihološku inflaciju vladajuće klase čini još opasnijom jest to što većina normalnih ljudi danas pati od njene zrcalne suprotnosti – psihološke deflacije. Psihološka deflacija je kontrakcija osobnosti gdje se gubi dodir s karakternim osobinama i potencijalima koji su važan dio zdrave osobnosti. Mehanizam koji uzrokuje psihološku deflaciju sličan je onom kod inflacije – događa se kada se pojedinac poistovjeti s društvenom ulogom koja je previše ograničena da bi obuhvatila sve karakterne osobine koje su potrebne za procvat.
Psihološka deflacija više nije ograničena na one u nižoj klasi – jer identificirati se kao normalan član društva znači smanjiti svoju osobnost i izgubiti dodir s voljom za moć. Jer dobar građanin, u svijetu koji se približava potpunoj državnoj kontroli, nije moćan i samopouzdan, već poslušan i što više država kontrolira njegov život, on postaje nemoćniji i njegova osobnost sve više ispuhana.
Poput psihološke inflacije, psihološka deflacija dovodi do projekcije. Ali umjesto da projiciramo slabosti i nedostatke, kada ispušemo svoju osobnost, projiciramo snage koje nas je naša ograničena društvena uloga navela da negiramo. Kada se, na primjer, odvojimo od svoje potrebe za moći, ona postaje nesvjesna i spremna za projekciju. Najvjerojatnije mete ove projekcije su jaki politički lideri, moćne političke stranke ili svemoćne institucije nacionalne države – kao u svijetu u kojem je država najmoćnija institucija, one pružaju jednostavne udice na koje možemo objesiti našu potisnutu volju vlast. Ili kako psihologinja Marie-Louise von Franz objašnjava:
“Oduvijek je postojala tendencija u ljudima da projiciraju jedinstvenost i veličinu vlastitog unutarnjeg ja na vanjske osobnosti i postanu sluge, odane sluge, obožavatelji i imitatori vanjskih osobnosti. Mnogo je lakše diviti se velikoj ličnosti i postati učenik ili sljedbenik gurua ili vjerskog proroka, ili obožavatelj velike, službene ličnosti – predsjednika Sjedinjenih Država – ili živjeti svoj život za nekog vojnog generala kojeg diviti se. To je puno lakše nego slijediti vlastitu zvijezdu.” – Marie-Louise von Franz, Put sna
Kada projiciramo svoju volju za moći na članove vladajuće klase ili institucije ili političke stranke koje oni kontroliraju, pokreće se opasna povratna sprega. Projekcije ispuhanih masa dalje osnažuju vladajuću klasu, dok ih projekcije vladajuće klase navode da gledaju na građanstvo kao na sve slabije, ovisnije i kojima su potrebni jaki vođe da vladaju nad njima. Ova povratna sprega utire put potpunoj kontroli državnog ropstva i kao što Jung piše:
“Sve veća ovisnost o državi sve je samo ne zdrav simptom, to znači da je cijela nacija na poštenom putu da postane stado ovaca, stalno se oslanjajući na pastira da ih tjera na dobre pašnjake. Pastirski štap ubrzo postaje željezna palica, a pastiri se pretvaraju u vukove.” – Carl Jung, Civilizacija u tranziciji.
Odgovornost za bijeg iz ove opasne povratne sprege leži na građanima. Jer napuhani članovi vladajuće klase nikada se neće dobrovoljno odreći kontrole. Poput starih gospodara robova, oni vjeruju da su druge vrste i da bi bez njihove vladavine građani podivljali i nastao bi kaos. Mnogi u društvu postali su toliko ispražnjeni, toliko slabi i psihički krhki da žude za kontrolom države.
Ali za one od nas koji nismo psihički slomljeni, na nama je da poduzmemo korake potrebne da se suprotstavimo porastu državnog ropstva. Jedan od načina da to učinimo jest da prepoznamo svoju potrebu za moći i njegujemo je ako nam nedostaje. Osobnu moć možemo njegovati učenjem i svladavanjem vještina, jačanjem tijela, postavljanjem ciljeva i radom prema njima ili oponašanjem snažnih uzora. Ovi koraci pomoći će u suzbijanju učinaka psihološke deflacije i što je manje psihološki deflacioniranih muškaraca i žena u društvu, to će manje sudjelovati u povratnoj petlji međusobnih projekcija koje osnažuju vladajuću klasu i obespravljuju građanstvo.
Osim što kultiviramo svoju moć, humorom i ismijavanjem možemo razoružati i moć vladajuće klase. Jer humor je Ahilejev lijek za tiranine jer žele da ih se boje i da ih se poštuje, a ne da im se smiju ili da im se rugaju. Smijanje onima koji nas pokušavaju kontrolirati razbija njihovu auru nepobjedivosti i otkriva ih kao mane, beznačajne i moralno inferiorne osobe kakve zapravo jesu. Korištenje memea, komičnih skečeva i satire može istaknuti apsurdnost, kontradikcije, licemjerje i laži kojima vladajuća klasa djeluje.
Nadalje, humor i ismijavanje razoružavaju vladajuću klasu od njihovog najvećeg oruđa ugnjetavanja, a to je strah. Kada se smijemo tiranima, pokazujemo da nas oni ne plaše, da im se ne divimo i da nismo lak plijen njihove propagande temeljene na strahu, ili kako Joost Meerlo objašnjava:
“Moramo naučiti postupati s demagozima i aspirantima za diktatore u našoj sredini… Oružjem ismijavanja… Humor je, naposljetku, povezan s osjećajem za perspektivu. Stavite izjave demagoga u perspektivu i vidjet ćete koliko su one krajnje iskrivljene. Kako ih uopće možemo shvatiti ozbiljno ili na njih ozbiljno odgovoriti? Demagog svoju učinkovitost oslanja na činjenicu da će ljudi ozbiljno shvatiti fantastične optužbe koje iznosi; raspravljat će o lažnim pitanjima koja postavlja kao da su stvarna, ili će biti bačeni u takvo stanje panike zbog njegovih optužbi da će se jednostavno odreći svog prava da sami razmišljaju i provjeravaju… U svojoj obrani od psiholoških napada na svoje sloboda, narodu prije svega treba humor i zdrav razum.” – Joost Meerlo, Silovanje uma
Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
